Svoj tekst sa pdf. religija stavljam i ovdje na uvid!
Za sve ezotericare!
Pojam iluzije ima svoje znacenje tek onda, ako stoji u odnosu prema necemu sto nije iluzija, a to je onda realnost. Bez ove predpostavke je pojam iluzija prazan pojam i ne posjeduje nikakvo znacenje.
"Ezotericar muzjak" i njegovi konsorti se ne koriste dovoljno preciznim pojmovima i logickim zakljucivanjem, te tako stvaraju iskljucivo zbrku i konfuziju u diskursu, umjesto da pokusaju fundirati svoju argumentaciju na istinskim i preciznim pojmovima. Ako se zeli diskutirati o stvarnosti svijeta, onda se trebaju luciti pojmovi kao objektivni, adnosno apsolutni iskazi od relativnih konstrukcija.
Konstruktivisticka filozofija unistava znanost na kojoj se fundira nase znanje, jer ni ezotericari nebi imali puno pojma o stvaranju iluzija, da se ne sluze neurofizioloskim nalazima iz znanosti. Ako zastupaju strogi konstruktivizam, koji u ekstremu ide tako daleko da postaje solipsizam, onda su ezotericari pseudofilozofi i neznalice. Naime, uvjek se moraju praviti distinkcije izmedju apsolutnog i relativnog izricaja.
Kvantna fizika nas uci, da mi nismo u stanju spoznati i dokazati objektivnu stvarnost, odnosno apsolutni Bitak, ali to ne znaci da on ne postoji i da ne postoji apsolutna ISTINA, odnosno apsolutna realnost, pa se ezotericari sluze ovom tvrdnjom kako bi dokazali svoju subjektivnost u zakljucivanju.
Ovdje bih zelio istaknuti samo ovo: ja nisam vulgarni realist, nego ontolosk-hipoteticki realist, a ujedno i idealist, jer ontoloski realist tvrdi da postoji realni vanjski svijet, neovisno o opazanju i svijesti, gdje ja ovu ideju jednostavno transcendiram i tvrdim, da postoji objektivna, odnosno apsolutna realnost, a ta je Bog. Za ovu vrstu vjerovanja postoje plauzibilni dokazi, docim za njezino negiranje ne postoje nikakvi dokazi i nisu moguci. Ovaj svijet postoji i onda, ako nas nema, jer onda je Bog posmatrac u tome sustavu stvarnosti i ta stvarnost je egzistentna.
Ona ne moze biti iluzija, ukoliko se pozivamo na apsolutnu i objektivnu realnost. Ovaj realni svijet posjeduje svoje strukture, i posjeduje stvari, koje mogu interagirati sa nama, nasim subjektom.
Na drugoj strani mi imamo i spoznajno teoretskog realistu, koji je takodjer misljenja, da je realni svijet, dakle ne apsolutno realni svijet, spoznajan, pa cak i stvar sama po sebi, kao dio toga sustava. Kod toga treba imati na umu, da se nuzno projiciranje svijeta dogadja na ustrb njegova spoznavanja. Tu postoje stupnjevi spoznaje, sto nam u redukcionistickom primjeru promatranja materije jasno definira Heisenbergova "Unschärferelation", gdje nismo u stanju istovremeno odrediti lokaciju i kretanje jedne tzv.kvantne cestice.
Kod tzv. metodoloskog realizma se ide zatim, kako bi se pokazalo, kako i na koji nacin mi mozemo saznati nesto o nasoj stvarnosti. Znanstvene teorije pokusavaju opisati te strukture nase stvarnosti, prema Heisenbergovoj "Unschärferelation!" Ali, to ne znaci, da je sve iluzija! Iza svega se krije jedna realnost, a posmatrac sustava je BOG.
Znanost nam jasno pokazuje, da pojedine metode mjerenja daju odredjene rezultate, kao kod mjerenja prirodnih konstanti, i mi mozemo doci do aproksimativnih rezultata, u odnosu na nasu stvarnost. Jos jedan argument u prilog ove opcije jest, otkrice energije i impulsa. U fizici nalazimo uvjek ove velicine i po njima konvergiraju sve teorije. Da realni svijet postoji u jednom vidu, dokaz su upravo znanstvene teorije, jer se mogu falsificirati. Zasto neke teorije zakazu, na ovo solipsisti i konstruktivisti nemaju odgovora. Ako bi svijet bio iluzija, onda bi on uvjek i bez vremenskog parametra morao biti iluzija. Kako vidimo, on to nije.
Zato je predpostavka jednog realiteta, koji nije ovisan o nasoj svijesti nuzna i imperativna. I konstruktivist kao i realist moraju vjerovati da jedna objektivna stvarnost mora egzistirati, jer ako u to ne vjeruju, onda su u kontradikciji sa svojom spoznajom o ikuziji.
Dokaz: Ja mogu otvoriti svoju kalotu na glavi i mogu u ogledalu vidjeti svoj vlastiti mozak. Ja sam predpostavljam, da moj mozak producira moju stvarnost, i kod te pomisli dolazim u kontradikciju sa samim sobom, jer mislim, da je mozak koji me takoreci samoprojicira u moju stvarnost, sam dio te stvarnosti, koju je sam kreirao. A to je nelogicno! Dakle, ja mogu svoj mozak promatrati kod projiciranja i kreiranja moje stvarnosti, a istovremeno je i moj mozak dio te stvarnosti. Ova stvarnost je u sebi potpuno zatvorena, i ne postoji nista iza svega toga, sto bi ja mogao verivicirati. Pa ipak to je nekonzistentno misljenje, jer iza svega mora postojati netko tko cijeli svijet, moj mozak i moju subjektivnu kreaciju o njemu kreira, jer drugog logicnog objasnjenja, niti ima, niti ga moze biti.
A taj netko jest objektivna ili apsolutna realnost, dakle ono sto mi zovemo BOG. Ako ja kao neurofiziolog istrazujem svoj mozak, onda ja to cinim u svojoj stvarnosti, koja se sa objektivnom realnoscu ne moze poistovjetiti. Medjutim, kod ovakvog procedera mora postojati neko, ko je mene kreirao, a ne pojavljuje se u mojoj stvarnosti i nije dio moje stvarnosti. I ovo je dokaz, da postoji objektivna realnost, koja ne ovisi o mojoj svijesti. Ovaj ekskurz je neminovan dokaz i za konstriktivistu, kao i za ontoloskog i spoznajno teoretskog realistu, da svijet nije iluzija.
I konstruktivist i realist moraju priznati da postoji jedna vrsta hipotetickog znanja. Pa iako znanost ne naucava istinu, ipak se mora priznati, da mi mozemo pogreske odkriti i kao takve ih spoznati, a to nije mala stvr, jer u iluzijama ne postoje pogreske, buduci se radi o iluziji. Na putu spoznaje, preko otkrivanja pogresaka, mi napredujemo i svakim korakom se blizimo realnoj, dakle apsolutnoj stvarnosti. Zato je veoma lose i stvarno pogresno, kada konstruktivisti tvrde, da mi nismo u stanju nista saznati o apsolutnoj Istini. Naime, to je iluzija, a stvarnost je, da mi nismo u stanju apsolutnu ISTINU, dokazati.
Ovdje bih se posluzio jednom maksimom hipotetickog realiste, koji kaze: ja Istinu nemogu dokazati, zato se i sluzim hipotezama. Medjutim, ta hipoteza moze biti istinita i samim tim je realnost, a ne iluzija i konstrukt naseg mozga. Konstruktivist je mislkjenja, ako svijet nebi bio iluzija, onda bi morao biti spoznajno za verificirati, sto je apsurdno misljenje, jer bi to bila Bozja opcija gledanja na svijet.
Samo Bog vidi stvarnost, jer je Bog apsolutna Istina i apsolutna realnost, koja sve generira. Dokaz za ovu tvrdnju je slijedeci: konkurentnost medju zivim bicima u potrazi za sredstvima prezivljavanja jasno ukazuje, da svijet nije iluzija i nije konstrukcija naseg uma, jer ako bi to bilo istinito, onda bi za svakog stanovnika zemlje, iluzija o prezivljavanju u zivotu, bila iluzija, i samim time laz, jer mi stvarno imamo u zvotu i lijepih i ruznih dozivljaja, lijepog cvijeca i ruznog smrada. Zato svijet nije iluzija naseg subjekta, nego odgovara hipotetickom svijetu plauzibilnih rjesenja na putu ka apsolutnoj ISTINI, koju ovdje u relativnom svijetu znanstvenom metodom nismo u stanju dokazati, ali zato smo u mogucnosti istu spoznati, preko opce i posebne Bozje Objave, preko teleologije univerzuma i Biblijske Objave.
Konstruktivisti ne tematiziraju factum, da se misljenje ne konstruira preko osjetilnih organa i da samom tom cinjenicom mora imati visi dignitet, od obicnog empirijskog spoznanja. To isto vrijedi i za sve a priorske spoznaje, svijest i apercepciju. Zato je solipsizam i konstruktivizam kruh bez “motike” i nema sadrzajnosti u sebi, jer se sam obara, preko iluzije i predstave o svijetu, jer je ta predstava iluzija iluzije i same te predstave.