Jednostavno. To sam već naveo i gore. Univerzum, za razliku od apsoluta jeste fragment apsoluta. Karakteristika ovog fregmenta jeste da kroz jedno znanje-o-sebi projektuje sva ostala znanja-o-sebi iz apsoluta. Tako dakle, čini i svako jedno znanje-o-sebi iz apsoluta i postaju jedan zasebni individualni univerzum. Svaki univerzum je uređeno stanje, stanje reda, bazirano na uređenosti apsoluta. Međutim, razlika izmeđi univerzuma i apsoluta je očita: apsolut je SVE ODJEDNOM U JEDNOM-nepromjenjivom sebi dok je univerzum sve odjednom KROZ jedno znanje-o-sebi izvan te jednine apsoluta. Kroz to jedno znanje-o-sebi, kao što rekoh sva ostala znanja-o-sebi se projektuju i postaju iskustva sebe unutar cjelokupnog iskustva univerzuma. U univerzumu dakle, sve ima prizvuk jednog znanja-o-sebi kroz koje se sva ostala znanja-o-sebi projektuju. Red je dakle na nivou UMA a haos je nered na nivou individualnog RAZ-Uma.
Vraćam se opet na ona objašnjenja koja sam jednom postavio o UMU i RAZ-Umu. U Umu vlada red jer ništa se ne može desiti bez znanja tog jednog-centralnog znanja-o-sebi koje omogućava svako postajanje unutar sebe, KROZ sebe. Međutim, Um dozvoljava svakom jednom znanju-o-sebi koje je prisutno u projekciji iskustva kroz njegov Centar, da ga (Um) koristi kao svoj. To je ista ona iluzija koju je apsolut stvorio sebi kad je dozvolio i omogućio 'odvajanje individualnih znanja-o-sebi od sebe. To se nikada ne dešava u apsolutu. To se takođe, po ugledu i znanju-o-sebi apsolutu, ne dešava niti ni u jednom univerzumu. Odvajanje je iluzorno. Odvajanje se dešava na nivou svjesnosti, jer kad jedno znanje-o-sebi koje se projektuje kroz UM jednog univerzuma poželi da iskusi sebe u odnosu na neko drugo znanje-o-sebi unutar istog univerzuma, ono MORA da koristi taj Centar, taj UM, koji uistinu definiše i karakteriše jedan univerzum. Naš univerzum, u kojemu razmjenjujemo, individualna znanja-o-sebi je univerzum svjestlosti. Kao takav, on, univerzalni UM-Svjetlost, svakom jednom znanju-o-sebi omogućava da sebe doživi kroz svjetlost. Tako, u njemu, univerzumu, nastaju fragmenti svjetlosti a zašto? Jednostavno zato što svako jedno znanje-o-sebi postaje centar svog svjetlosnog iskustva. Univerzum dozvoljava svakom tom jednom fragmentu da po svojoj želji TRAŽI druge fragmente i da doživljava sebe u odnosu na njih..
ali nikad izvan njega-svjetlosti. Da li vidiš tu uređenost? Dakle, ako gledamo na uređenost ovog univerzuma:
sve je svjetlo. Ako gledamo na univerzum kao apsolutni izraz znanja-o-sebi-
svjetlosti, onda moramo znati da je sve u perfektnom redu.
Sve je Svjetlost. Univerum postoji u perfektnoj harmoniji.
Njegova harmonija se ogleda u svjetlu. Haos, kao nered, kao nastojanje da se razbije harmonija svjetla ovog univerzuma, je ILUZIJA. Zašto? Zato što haos nastaje fragmentiranjem nečega, te se iz svjesnosti fragmenta stvara iluzija posjeduje i moć nad nečim. Međutim moć fragmenta je usko povezana sa balanskom Univerzuma. Svako pitanje dobija i svoj odgovor...kroz svjetlo. Stoga, kad se fragment unutar univerzuma odvoji od univerzalne svjesnosti, jendog, taj fragment počinje raditi protiv harmonije. Upravo to je iluzija u centru tog fragmenta, jer ne shvata da postavljajući uslove stvara i posledice. Samim tim Iluzija živi ali harmonija univerzuma ne prestaje da biva. SVE JE SVJETLOST. Unutar te svjetlosti univerzuma instantno pronalazi perfektan odgovor svakom pitanju, jer se sve dešava KROZ njega, kroz njegov UM. Univerzum stvara balans tom nebalansiranom jednom-fragmentu, te se haos odvija samo u iluziji koju taj fragment doživljava svojom. I naravno, u zavisnosti od toga koliko je fragmenata uključeno u iskustvo haosa, univerzum ih sve odjednom povezuje u jedan. Kroz tu vezu, oni su sebi stvorili uslove u kojima moraju da se bore za 'život' tj, opstanak unutar svjetlosnog univerzuma. Univerzum pri tome nije izgubio NIŠTA. SVE JE JOŠ UVIJEK SVJETLOST. Balans je dakle uspostavljen, a univerzum zna da njegova svjetlost ne može biti uništena haosom jednog ili mnoštva fragmenata koji kroz tu istu njegovu svjetlost doživljavaju sopstveni košmar. Zato, i čovjek, kao posledica sopstvenog haosa teži ka samouništenju, što ni u čemu neće promijeniti harmoniju postojanja SVJETLOSTI. Svjetlost će opet, po ko zna koji put, omogućiti jednom znanju-o-sebi-čovjeku da postane svjetlosni fragment i da svoju priču ponovo počne iz početka.
U čitavoj priči ovog svjetlosnog univerzuma interesantna je priča HRISTA. Hrist predstavlja univerzalno znanje koje sebe drži postojećim u najbližim dimenzijama oko samog CENTRA univerzuma. Kao takvo, to znanje-o-sebi, taj skup svih znanja-o-sebi emituje sebe svim drugim individiualnim fragmentiranim dijelovima svjetlosti potsjećajući ih (vibracijom) na sopstvenu svjetlosnu suštinu, pa i na sam apsolut. Hrist, međutim NIJE apsolut. Hrist je univerzalno znanje-o-sebi-SVJETLOSTI. Kao takvo znanje-o-sebi izraslo je iz samog univerzalnog Uma, koji je apsolutno znanje-o-sebi kroz sebe preveo u SVJETLOST.
)ignorišem kao irelevantno jer bog očigledno nije sklon da 
