Veliki broj danasnjih mislioca, filozofa i teologa, kada je u pitanju Bog i tekstovi koji obradjuju Bozje postojanje, istima odricu “intentio recta”, dakle referenciju znacenja s onu stranu smisla, tj. njihovu tendenciju ka konvergenciji, i time se indikativno manevriraju u vode tzv. teologije “etsi deus non daretur”. Drugacije receno: njihova tema su iskljucivo suhi tekstovi, a to znaci: fikcija.
Ako postoje iskljucivo “slike Boga”, a Boga nema, onda bi mogla vaziti pravila, (odnosno nacin) koja sve, u jednoj maniri “osjetljivosti” definiraju kao “Dobro”, za koje Hegel kaze da “razumu cinimo nasilje”, koji upravo nesto ocijeni kao zlo, jer se radi o toj vrsti nacina. Obrazlozenje: ako pojam Boga ima sistinski neko znacenje, ako istom, neovisno o mnozini misljenja nesto u biti odgovara, tada su Zidovi, krscani i muslimani i tekstovi klasicne europejske filozofije identicni, a o tome voditi polemike, moze biti isplativ i pravilan postupak, jer je dio smisla u nasem ljudskom zivotu.
Mozemo li na ovoj bazi definirati Boga kao sve sto postoji, kao sto su to cinili panteisti, konkretno na Zapadu Spinoza? Mozemo li Boga nazvati onim “apsolutumom”, koji od svega onoga sto egzistira ne osmisljava, i na taj nacin ga spustiti u domenu iluzije, po uzoru na Parmenida, ili buddhisticki pojam “nirvane”? Naravno, mi to mozemo uciniti, ako se upustimo u “slike Boga” po gornjem obrazcu, abstinirajuci ne referencije samih telkstova koji se time bave. Ako se pak zelimo referirati na sami izricaj referencije teksta, ona ne mozemo vise postupati na gore navedeni nacin. Mi u akciji postajemo ograniceni. A sam izricaj referencije na evidenciju u njoj imamo iskljucivo onda, ako se ne koncentriramo iskljucivo na “nesto” kao sto to materijalisticki ateizam cini, nego na “nekoga”, sto je velika razlika.
Schopenhauer, iako je bio agnosticki ateist pise, da ako Bog egzistira moze iskljucivo egzistirati kao “osoba”; jer njegova svemoc implicira i tu opciju, a ona je najracionalnija.
To se evidentira i u zakljuccima te opcije: Iskljucivo ako je Bog osoban, igra ulogu u donosenju nasih sudova, jer na taj nacin su ostvarive opcije, da li priznajemo Bozju egzistenciju, da li je negiramo ili u nju sumnjamo.
Neki se onda pitaju: sto misli netko ako misli da Bog jest? Ovdje se radi o jednoj sintetickoj, a ne analitickoj istini, tj. radi se o nuznosti jedinstva dvaju predikata, koji su ponekad empirijski odvojeni i iskljucivo ponekad i u kontingentnom obliku nastupaju zajedno, a radi se o predikatima “omnipotentan” i “omnibenevolent”.
Onaj tko vjeruje u Boga, taj vjeruje po Wittgensteinu u ono “was der Fall ist”, dakle u svijet nasih spoznaja ukljucujuci i nas same i u jednu dubinu i dimenziju, koja se nasoj spoznaji odupire i izmice joj, pa i nasoj introspekciji. Ova dimenzija je mjesto, gdje ono sto jest ima svoj uzrok, ali ne samo kao vremenski slijed po principu antecedencije, nego kao zajednicki izvor, sa svim uvjetima nasciranja i emancipiranja istih, dakle kao samoopstojnost. Drugacije receno: vjerovati u jednog Boga stvoritelja znaci, da je egzistencija svih entiteta koji su dosli u egzistenciju kontingentna i nije nikakva posljedica nekog univerzalnog inercijskog sustava, nego u svakom i pojedinacnom obliku i trenutku, posljedica prve uzrocnosti. Izvor pocetka je istovremeno i izvor istine, Kantovog “das Ding an sich”, dakle univerzuma, gdje je pak neodlucujuce, da li nam je ovaj stav u principu dostupan ili ne.
Ono sto je neodlucivo kod toga jest, kako se mi istinski odnosimo prema izricaju “Was der Fall ist”, i gdje sudjelujemo u zivotu odluka: sto mozemo a sto ne mozemo ciniti. “Glas Bozji ” u nama, nasa savjest je dio drugog predikata. Ova neminovnost nase savjesti ne moze se oboriti nikakvim fakticitetima, niti se fakticiteti mogu oboriti kroz istu. Da Bog jest znaci: “omnipotencija” i “omnebenevolencija” su u biti jedno u svom izvoru, to je jedan eksces harmonizacije iz aspekta o stavu svakodnevne emiprije i opce nade. Osporavanje alternative o izboru i priznavanje, da apsurdnost ima posljednju rijec, moguce je akceptirati iskljucivo uz konzumiranje Pascalove maksime: “Vere tu es Deus absconditus”.
Ovdje se mozemo upitati zajedno sa Hegelom: Zasto je Bog “skriven”? Protupitanje bi bilo: Zasto nebi bio “skriven”? Zasto Platonove “individue” i gledatelji Platonova kina u pecini znaju, da su u jednoj pecini i da postoji i vanjski svijet, van te pecine? Zato jer su ljudi, kojima pripada osobina “zeljeti nesto saznati”, nesto sto je u istini. Medjutim, bio bi grijeh, “uvjek zeljeti znati, sto Bog zeli”, kaze Toma akvinski. saznati, sto znaci, mi smo ogranicena bica i nas penzum spoznaje je ogranicen..
A M. Luther nastavlja u istom tonu: “Znak zle volje je, da ona ne moze otrpjeti bilo koju zabranu!”
Jedinstvo “omnipotencije” i “omnebenevolencije” koje mi mislimo, ako mislimo o Bogu, povlaci jedan problem za sobom, problem Teodiceje, prpblem kompatibilnosti zla u svijetu sa Bozjim atributima dobra i pravde.
Wittgenstein kaze: “Gott ist, wie sich alles verhält”. Heraklit kaze: “Za Boga su sve stvari dobre, lijepe i pravedne. U Bibliji kaze JHVH: “Ja sam onaj, koji usmrti i koji ozivljava!”
A Novi Zavjet kaze da je Bog ljubav. U ljubavi patnja i zlo mogu biti prebrodjeni i osmisljeni. Mi nismo u stanju saznati sve, pa zato nismo u stanju niti saznati koji plan Bog ima s nama i sa cijelim svijetom, jer neki ljudi kroz patnju promjenu tatalno svoj zivot, pa ako su prije bili egoisticni, nepravedni ili opcenito zli, postanu dobri, popustivi i tolerantni. Ne moze se Boga iskljucivo gledati kroz prizmu ljubavi i benevolencije, jer i svemoc je njegov atribut.
Prevladavanje kontingencije, to je religija. A to znaci, da se moramo prilagoditi stvarima koje nismo u stanju promjenuti, iako bi ih zeljeli ukloniti. I kod ateista postoji prevladavanje kontingencije, u nisama srece, prkositi opcem besmislu svijeta.
Ova vrsta rjesavanja kontingencije svijeta kod ateista je i radikalna i besmislena. Ateisti jednostavno ukidaju kontingenciju, dajuci svijetu besmisao u samom sebi. Medjutim, ova vrsta rjesavanja kontingencije nije kompatibilna sa psiholoskim razlozima zivota, jer prirodni zakoni ne kreiraju svijet, nego su tome svijetu inherentni.
Wittgenstein pise: “Danasnjem modernom svjetonazoru stoji jedna iluzija kao fundament, a ta je, da su tzv. prirodni zakoni objasnjenja stvari koje imamo u prirodi.”
Tu se mogu s njim sloziti. Prinuda, po kojoj se nesto moralo dogoditi, jer se nesto drugo dogodilo, ne postoji. Postoji iskljucivo jedna logicna nuznost i nista vise.
Zato je teoloski determinizam jedina moguca opcija za prevladavanje kontingencije. Zelja biti zahvalan, najveca je forma prevladavanja kontingencije. Ovdje ateizam nije u stanju pruziti neku zamjenu ili nadoknadu, jer u ovom slucaju bi bilo prevladavanje kontingencije ujedno i prevladavanje ateisticke nise u kojoj vlada sreca.
Wittgenstein pise: “Smisao svijeta mora biti van njega samog. U svijetu je sve kako je, i sve se dogadja kako se dogadja, u svijetu ne postoji niti jedna vrijednost-, a ako bi i postojala nebi imala nikakve vrijednosti. Ako postoji jedna vrijednost, koja sadrzi vrijednost, onda ta vrijednost mora biti van svijeta, van svakog dogadjanja i “So-Seins”, jer svako dogadjanje i “So-Sein” su slucajni. Ako nije slucajno, onda nije u svijetu, jer bi opet bilo slucajno. Mora lezati van svijeta!”
Slazem se u potpunosti sa ovom tvrdnjom. Zakoni ne kreiraju svijet. Planovi i informacija su fundament na kojima pociva svijet, a oni pocivaju na entitetu koji lezi van svijeta, jer bi inace sve bilo slucajno i besmisleno.
“Freude am Glück eines anderen”=Radost o sreci nekog drugog,” pise Leibniz zove se ljubav. A to pripada Bozjim atributima.
Bozjoj funkciji pripada, da se ne moze niti po kojoj funkciji istinski definirati, niti preko nekog funkcionalnog ekvivalenta substituirati. A to znaci, da vjera u Boga nije bez konsekvencija. Vjera u Boga inspirira najveca i najteza naprezanja i nastojanja, u smanjivanju patnje kroz ljubav, i najveci oblik spremnosti patnju prihvatiti i preko nje postati korisni dio svijeta.
Nastavak slijedi!