*Dragonfly*
Aktivan član
- Poruka
- 1.185
joj ja čitam jedan smarajući herz, kako sam lepa, kako mi rastu sise, šuplji, roman, a ni to nije.
Milaka Knežević_ivašković '13. jedno sećanje na sedamdesete'
bolje da je sećanja sačuvala za sebe. bez zeke, mene zabole za to što su njoj grudi prerasle dvojku, što je I TADA, verovala kako je genijalna, kako je 'na pravoj strani', zabole me za njene četničke pretke i razorenu porodicu.
ukratko - zabole me, bre, za njene memoare.
može mi se, srećom, nemam ćerku, e hvala, čijem JE ODRASTANJ i olakšavanju istog, licemerno, LAŽNO autorka, fol, ali 'skromno' posvetila ove šuplje štampane memoare. . mrzim spomenare! oni su svedočanstvo ženske INFERIORNOSTI. samo sujetna žena može da veruje da je njena menstuacija u jedanaestoj ikom bitna.
i zabole me takođe za švecu, je l' tako. narkomanku koju su teškom mukom izveli na pravi put. zašto je lično iskustvo bitno? sem onome ko ga proživi ili onome ko se nadmudruje sa nekim? sem sujetnima, naravno.
sjajna knjiga je pak - dnevnik srpske domaćice, mirjane bobić mojsilović
Ovo je, rekla bih, namerno smisljena provokacija.

Autorka nikako nije sujetna.
"13 Jedno secanje na sedamdesete" je toplo secanje na detinjstvo, nikako suplji memoari.
Sta ako autorka nema kcerku "cijem je odrastanju lazno i licemerno" posvetila roman?
Zar niste pomislili da je roman napisala radi sebe same.
Da je to govor njene duse i nikako slabost trenutka?
Isti takav je i roman "Bez daha" koji se moze citati kao svojevrsni nastavak.
Topao, gotovo ziv, lucidan, prek i nagao ponekad, ostar, napisan je bas tako, u dahu.
I u tome je njegova istina. I velicina.