lamar
Poznat
- Poruka
- 8.258
Ajde Rajela razresi.
Sa 590 str mogu da se borim ali 950
Sa 590 str mogu da se borim ali 950

Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
To je iz "Tamerlana", početak XV pevanjaОд Малуфа прочитао Самарканд, највише зато што ме је привукао мото узет од Поа:
А сад својим погледом прошетај Самаркандом,
Није ли он земаљска краљица?
Поносит, изнад свих градова,
са њиховом судбином у својим рукама.
Е. А. По
Стварно, зна ли неко где ово стоји код Поа?
Има у Самарканду и једна мисао која би могла да се напише златним словима:
''Можда је Божја воља што нам слободу и независност отимају на силу. Али ми их се сами нећемо одрећи.''
Почео да читам и његове Крсташе, али сам одустао јер ми је била досадна.
Намеравао сам и Поремећеност света, али сад не могу да се сетим да ли сам и њу прекинуо или је уопште нисам узимао.
https://www.eapoe.org/works/poems/tamerlna.htmLook ’round thee now on Samarcand, (7)
Is she not queen of earth? her pride
Above all cities? in her hand
Their destinies? with all beside [page 19:]
Of glory, which the world hath known?
Stands she not proudly and alone?
And who her sov’reign? Timur he (8)
Whom th’ astonish’d earth hath seen,
With victory, on victory,
Redoubling age! and more, I ween,
The Zinghis’ yet re-echoing fame.
Пази!To je iz "Tamerlana", početak XV pevanja
https://www.eapoe.org/works/poems/tamerlna.htm
https://en.wikipedia.org/wiki/Tamerlane_(poem)
Preko novinaSlučaj Kukocki, Ljudmila Ulicka, 453 str. izd. "Filip Višnjić".
Da nisam počela novu knjigu Arnaldura Indridasona, pomislila bih da sa mnom nešto nije u redu jer me sve knjige smaraju. Ostavila sam na pola Pogledaj dom svoj, anđele (ne znam da li ću nastaviti) i ova mnogohvaljena Ulicka. Sad će Lamar da me se odrekne
Zanimljivo je postalo tek stotinjak strana pred kraj. A kraj nije srećan. Nešto mi ta ruska i sovjetska istorija, beda, strahovlade, potkazivanja, birokratija, korumpiranost ne leže. Teorijski, trebalo je da mi se svidi: o porodici, o lekarima, naučnicima, a s obzirom da je i Ulicka biolog, sve je vrlo autentično, ali nije baš. Skroz je mračan. Tako ja nekako osećam romane, kao svetlost i tamu. I najčešće ih po tome pamtim. Neka teška atmosfera, kao nisko, olovno nebo pred oluju. S tim što se ovde oblaci nisu razišli, kao što biva posle prave oluje. Verovatno će mi neki delovi ostati u sećanju, možda sad nisam ni svesna svih, ali za sada mi je najupečatljivija bila rečenica da država koja je ubila milione svojih stanovnika tako grčevito istrajava na zabrani abortusa.
Idemo dalje, na krimiće i ljubiće. Hoću da mi bude interesantno i da ima srećan kraj!
Stvarno je 950, 590 kod mene cak nije ni vredno pomena, to i ne citamСтварно добар приказ. Само, пермутовала цифре: ваљда 590 страна а не 950.
Можда је тако на глупом немачком писму где се за један глас пишу четири слова, на србској ћирилициStvarno je 950, 590 kod mene cak nije ni vredno pomena, to i ne citam
sinoc je i moj muz ( posle dobrih mesec dana citanja, a on ne cita ili barem ne tako
kao ja) zavrsio knjigu pa je i on odusevljen, ali drugacije od mene jer njega zanima
iskljucivo istorija, a mene sve i svasta.
Можда је тако на глупом немачком писму где се за један глас пишу четири слова, на србској ћирилициима много мање страна.
http://alfaknjizara.rs/knjizara/biografije-memoari-dnevnici-pisma-eseji/verenici-alesandro-manconi/
Ne znam, meni nekako uvek srcu milo kad vidim da različiti uhljebi razgaču o socijalnoj nepravdi, društvenom otuđenju i ppropasti vrednosti. Prosto mi dođe da postanem pravi jakobinac i da skidam glave crvenom nobilitetu@quentin
Citam redovno Danas ( dajem im i dobrovoljni prilog da se ne ugase) i juce naletim na jedan bas tuzan,
obeshrabrujuci tekst o gradovima po Srbiji ( ovde je vise BiH), ali je tuga ista.
Ja sam se upravo vratila i ja mogu samo da potpisem svaku rec iz ovog teksta.
Nikada, ali nikada ( a cesto sam tamo i nista mi nije ni strano ni nejasno, znam ko sam,
sta sam, odakle sam i kako je (bilo)) nisam osetila i videla, primetila ovakvo beznadje.
Pravda za provinciju!
Legenda kaže da je izvesni gospodin Mujo bio emotivan čovek širokog duha, ali da je živeo u jednoj provinciji na Balkanskom poluostrvu u kojem je religija imala potpuni monopol nad duhovnim i kulturnim životom.
28Piše: Nedim Sejdinović03. jula 2020. 15.00
Foto: Medija centar![]()
I tako, umesto da čita Selindžera ili Miljenka Jergovića, i ide na dekadentne pozorišne predstave, Mujo nije mogao da preskoči prepreke sredine u kojoj je odrastao, te je zalivao svoje ustreptalo srce jedino religijskom literaturom i razgovorom sa lokalnim imamom.
Potom je počeo da štedi, ono baš se pravo stiskao, jeo jeftine salame, pio razređene domaće sokove i nosao stare cipele kojima je samo s vreme na vreme menjao pertle. A štedeo je da bi skupio novac da ode na islamski pandan koncertu Rolingstounsa – dakle, da ode na hadžiluk u Meku.
Vratio se Mujo u svoje mesto, prepun utisaka. Želeo bi da sugrađanima ispriča kako izgleda hodočašće, ali zna kakvi su ljudi oko njega, prepuni ignorancije, cinizma i zavisti, i ako bi išao od jednog do drugoga i prepričavao svoje utiske, oni bi vrlo brzo počeli da zbijaju gnusne šale na njegov račun. Kako opredmediti činjenicu da je ostvario svoje životne snove? I doseti se Mujo.
Ode u komšijski granap, i upita prodavačicu: Je li, ima li mene u toj teki (teka je stručni izraz za beleške o kupovini na veresiju)? Ona odgovara: Ima, Mujo, duguješ 240 maraka. On odgovori: Piši Hadži-Mujo!
Jedan od junaka romana Steve Grabovca „Mulat albino komarac“ podsetio me na Hadži-Muju. U ovoj dirljivoj knjizi, smeštenoj u tipičnu poratnu bosanskohercegovačku provinciju, obitava – na dalekim, depresivnim marginama društva – grupa relativno mladih ljudi koja sluša rokenrol i ne može da prihvati pravila igre koja su uspostavili ratovi, tranzicija, tranziciona nepravda i novi vladari života i smrti.
Utehu pronalaze u lakim drogama i alkoholu, druženju po oronulim stanovima, osećajući se kao ljudi koji su izgubili tlo pod nogama i pred kojima se ne nalazi apsolutno nikakva perspektiva. Jedan od poraženih pankera odlučuje da se zamonaši i da, poput Hadži-Muje, u religiji pronađe utočište za svoju nemirno srce.
Roman govori o propasti malih balkanskih gradova, koji su definitivno najgore prošli u ovim našim nesrećnim ratovima i tranzicijama, i u kojima ljudi imaju četiri izbora: ili da pobegnu glavom bez obzira, ili da se prilagode (pod prilagođavanjem se, između ostalog, podrazumeva slušanje određene vrste, tzv. neo-džigera muzike, poznavanje zbitija u rijaliti-šouima i podanički odnos prema lokalnim kabadahijama), ili da postanu beznadežni alkoholičari koji će nekako život privesti kraju, ili pak da utehu potraže u religiji kao da žive u XV veku.
Oni koji, sticajem okolnosti, žive u velikim gradovima skoro po pravilu nemaju pojma o tome koliko su dubinski uništena mala mesta na ovim našim zemnim šarama. Niti ih to interesuje, svakako smo svi zagledani u sopstveni pupak. Provincije su postale staništa bića koja su, većinom, prinuđena da se prilagode novim uslovima življenja. I koji su ostavili svaku nadu iza sebe.
Provincije su postale surove pustinje u kojima je uspostavljeno totalitarno društvo bez ikakve alternative. Mada je taj sistem sličan u svim nesrećnim državama, on poslednjih godina u Srbiji, pod naprednjačkom vlašću, dobija zastrašujuće razmere. Malim mestima, u potpunoj tmini i tišini, vladaju ordinarni kriminalci iz svojih nabudženih vila.
Ukoliko nisu formalno na vlasti, njihove naloge bojažljivo sprovode oni koji to jesu. Ako su neposlušni, ovi formalni, biće privedeni na razgovor posle kojeg će biti manji od leblebijinog zrna. Krimosi imaju obavezu da prikupe određeni broj glasova na izborima za Srpsku naprednu stranku. Ako u tome ne uspeju, može neko odgore postaviti pitanje da li zaslužuju da budu na vrhu lokalne piramide moći.
To je Srbija danas, a ovi mehanizmi zla uvežbani su do balčaka, a možda su oni silni izborni ciklusi i služili za treniranje izbornog monstruma. Možete samo zamisliti kako prolaze oni koji im se suprotstavljaju. I budi ti panker u jednoj takvoj sredini!
Sociolozi kažu da bez dinamične provincije nema uspešne zemlje. I predlažu načine kako se provincija može oživeti. Kažu, osim decentralizacije, treba ulagati u kulturu, ali ne onu koja je dominantna na našim prostorima i kojima promiču nabrekli muški bicepsi i ženska silikonska dupeta. Ne ni onu koja petrificira postojeće društvene odnose, poput ikonoslikarstva, zapevavanja Svetom Savi ili gostovanja Matije Bećkovića. Treba, naime, vele oni, ulagati baš u onu kulturu koja se, kao u Grabovčevom romanu, sada nalazi po oronulim stanovima, osećajući veliki, civilizacijski poraz.
Ali, ko će u tu kulturu ulagati? Ovi prebogati žestoki momci koji odlučuju o javnim resursima? Ma hajte, molim vas. Možda njihovi sinovi, koji će naslediti bogatstvo? Veoma teško. Eventualno, kao kod Krleže, možda će to biti treća generacija bogatuna koja će, školujući se negde vani, prepoznati vrednosti urbane kulture. Ali dok oni stasaju, možda će na ovim prostorima izbiti novi rat ili neki novi Vučić, koji će ponovo promućkati vodu tako da neka nova govna isplivaju na površinu. Kako god, mi ćemo tada već biti degažirani na ahiret.
Da li si ti ili bilo ko od vas citao ovu knjigu? Ja nisam ni cula za nju, ali cu je nekada citati.
Ne znam, meni nekako uvek srcu milo kad vidim da različiti uhljebi razgaču o socijalnoj nepravdi, društvenom otuđenju i ppropasti vrednosti. Prosto mi dođe da postanem pravi jakobinac i da skidam glave crvenom nobilitetu
@quentin
Da li si ti ili bilo ko od vas citao ovu knjigu? Ja nisam ni cula za nju, ali cu je nekada citati.
Nisam čitao, mada se dosta priča o njoj u posljednje vrijeme.
Ima dosta tih mlađih bosanskih pisaca i ja nemam želju nikoga od njih da čitam. Tako je kako je, možda se jednom promijeni.
A i ova novinarska priča o jadnim siromašnim rokerima iz provincije malo mi smrducka. Na Balkanu je sveopšte poseljačivanje krenulo iz najvećih gradova, a ne iz provincije.
Ali dobro, da ne širim priču.