Biblioteka 3

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Neko bi napisao ceo roman od te "jedne" rečenice.
Ja sam čitala samo Mavrov poslednji uzdah. Rekli su mi da je to najbolje za početak. I bilo mi je naporno kako je tu bili svega i svačega, pa nisam dalje ni išla. Što ne znači da neću. Ipak je izazov.

Tako bi i moj knjizevnoprevodilacki uradak izgledao, narocito ako bih sa nemackog prevodila ( doduse sa drugog i ne umem,
al nema veze) jer u nemackom jedna recenica moze da ima i desetak ubacenih, a sam je glagol uvek na kraju te recenice
od deset redova tako da citajuci dok ne dodjes do kraja, ne znas ko je tu koga i zasto ;)
 
Kao što rekoh, gusto tkanje.
Ali ono što je fascinantno u ovoj rečenici (pretpostavljam da je sa početka romana negdje) je da sadrži razne reference na stvari koje se kasnije u romanu razvijaju. Djeca ponoći su sva takva - brdo likova, događaja, ideja, i istorija i fantazija i magija i politika, a sve je savršeno uvezano, bez ikakvih repova i nedorečenosti. Naprosto, štreberski napisana knjiga.
Meni se ta knjiga izuzetno dopala, mada je pretenciozna, u njoj je jednostavno previše svega, ali opet fascinira što Ruždi tako spretno drži sve konce
u rukama. Pored Dece ponoći, odlični su i romani Sramota i Satanski stihovi. Tokom devedesetih Ruždi je dosta izgubio inspiraciju, verovatno se istrošio
nakon ova tri odlična romana. Od kasnijih dela, Klovn Šalimar je takođe dobar roman.
 
Meni se ta knjiga izuzetno dopala, mada je pretenciozna, u njoj je jednostavno previše svega, ali opet fascinira što Ruždi tako spretno drži sve konce
u rukama. Pored Dece ponoći, odlični su i romani Sramota i Satanski stihovi. Tokom devedesetih Ruždi je dosta izgubio inspiraciju, verovatno se istrošio
nakon ova tri odlična romana. Od kasnijih dela, Klovn Šalimar je takođe dobar roman.

Neki kritičari se šale, pa kažu kako je Homeinijeva fetva ipak ispunila cilj - crna strijela je "ubila" Ruždijev talenat.
 
Poslednja izmena:
Da, mnogi se istroše u prvom i možda još po nekom delu, pa posle žive od stare slave jer im se knjige prodaju pošto su popularni.

Nego ste me sad zaintrigirali s ovim Ruždijem. Taman zavrsavam 4. deo Moje borbe, a 5. nema po bibliotekama, pa cu morati nešto drugo
 
Haha, sasvim moguće, pošto su mu nakon toga knjige znatno slabije. Mada nije to tako redak slučaj, ni najveći pisci ne pišu samo remek dela,
imaju ili potpunih promašaja ili slabijih dela. Fokner je tu odličan primer.
Američki pisci inače nemaju problem s tim da povremeno objave i slabu knjigu. Ni pisci ni izdavači tamo ne misle da samo remek-djela treba da se štampaju.
 
Tako bi i moj knjizevnoprevodilacki uradak izgledao, narocito ako bih sa nemackog prevodila ( doduse sa drugog i ne umem,
al nema veze) jer u nemackom jedna recenica moze da ima i desetak ubacenih, a sam je glagol uvek na kraju te recenice
od deset redova tako da citajuci dok ne dodjes do kraja, ne znas ko je tu koga i zasto ;)

To me, da kazem, i najvise nervira kod nemackog..Dok ne dodjes do kraja recenice (koja moze biti duga 5,6 redova n.pr)
ne znas sta je pisac hteo da kaze..
 
Kvadratni koren iz života – Muharem Bazdulj, Laguna 180 str, 7/10
https://www.laguna.rs/n3855_knjiga_kvadratni_koren_iz_zivota_laguna.html

Mislila sam da ćemo se bolje složiti ova knjiga i ja. Ali i nismo baš.
Iako knjiga ima sve preduslove da mi se dopadne (pisac, tema, vreme i mesto dešavanja...) sve je ostalo na jednom mlakom odnosu.

Što se forme tiče imam utisak da pisac nije umeo da je drži čvrsto pod kontrolom.
A pisanje, u smislu baratanja činjenicama događajima i opšte poznatim likovima mi se čak povremeno činilo pretencioznim.
Centralni lik (koji je piscu bio veoma značajan) je nekako neuverljiv, kao da je bilo povuci-potegni da ga osmisli. I sve tako...
Sa lakoćom sam je pročitala, ali mislim da ću je sa još većom lakoćom zaboraviti.
 
Kad ne znam sta da citam, a kao cita mi se nesto lepo, onda uvek uzmem Prusta i citam tako pedesetak stranica,
bivam ushicena za vreme citanja, ali i kad ga odlozim u svoju skromnu biblioteku pa i zaboravim na njega neko vreme.
To je njegovo delo bezvremensko, ja prosto ne bih znala ( ne citam filozofe pa mozda zato) s cim ili s kim
da ga uporedim jer ja takvu lepotu jezika ( iako ga citam u prevodu jer francuski jel ne znam) kod drugih autora ne poznajem.
 
Kad ne znam sta da citam, a kao cita mi se nesto lepo, onda uvek uzmem Prusta i citam tako pedesetak stranica,
bivam ushicena za vreme citanja, ali i kad ga odlozim u svoju skromnu biblioteku pa i zaboravim na njega neko vreme.
To je njegovo delo bezvremensko, ja prosto ne bih znala ( ne citam filozofe pa mozda zato) s cim ili s kim
da ga uporedim jer ja takvu lepotu jezika ( iako ga citam u prevodu jer francuski jel ne znam) kod drugih autora ne poznajem.
Тако се ја повремено враћам Хесеу. :heart:
 
Nemam običaj da ispod postova stavljam ove lajkove, je l’ te, ili kako se već zovu znaci kojima podržavamo ono što drugi imaju da kažu.
To ne znači da mi se ne sviđa šta pišete. Naprotiv, čitam i odobravam svako mišljenje koje se iznese u vezi sa pročitanim i nepročitanim knjigama. Ipak je utisak ponet iz knjiga dragoceno, lično iskustvo koje treba poštovati.
 
85009295_2670204516559632_1087684447483985920_o.jpg
 
Moja borba 4, Karl Uve Knausgor, Booka, 509 str. Nastavlja da piše o svojoj mladosti, koja baš i nije zanimljiva ali on to obradi na prihvatljiv način, pa može da se čita.
Interesantno mi je bilo što je on posle završene gimnazije otišao da radi kao učitelj na sever Norveške, sa 18 godina i nikakvom obukom za učitelja. Jeste bila mala škola, spojeni razredi kao i kod nas u sličnim situacijama, i verovatno nije bila neka velika navala učitelja da idu da rade tamo gde zimi samo dva sata dnevno ima nekakvog sumraka (inače je mrak), a sunce ne izlazi 2 meseca (to sam "istražila"). I moja jetrva je tamo 70-ih godina imala isto toliko godina kad je počela da radi kao učiteljica isto tako u nekom zabačenom selu u Bosni, ali je bar završila učiteljsku školu gde se ipak učila neka pedagogija.
I opet je, kao i prethodnom delu, pio, i povraćao, s tim što je sad još i pokušavao da se seksa sa svim devojkama s kojima je dolazio u dodir, i to neuspešno.
 
Poslednja izmena:
Za razliku od Knausgora koji ni o čemu piše kolko-tolko interesanto, Patrik Modiano u U kafeu izgubljene mladosti, o događanjima koja bi mogla biti interesantna, piše prilično nezanimljivo i mlako. Valjda je to trebalo da bude setno sećanje na mladost u Parizu, na društvo koje se okupljalo u jednom kafeu, na tajanstvenu devojku. Jedva sam u nekom momentu ukapirala da je Modiano dobio Nobelovu nagradu za književnost, i to ne tako davno - 2014. Nekako je pored mene prošao nezapaženo.
Onda sam se setila još jednog Francuza dobitnika Nobelove nagrade (1985.) - Kloda Simona, koji je takođe prošao nekako nezapaženo. Ili su to samo moji lični propusti?
 
Meni se sviđa Modiano, iako je činjenica da su mu sve knjige slične. Preporučujem Rodoslov, autobiografski roman.

Od Kloda Simona sam čitao Vjetar, dosta kompleksan roman. Rečenica mu je čudna, kao da bi trebalo iz sredine da se čita. Jednom ću još nešto od njega pročitati.
 
Za razliku od Knausgora koji ni o čemu piše kolko-tolko interesanto, Patrik Modiano u U kafeu izgubljene mladosti, o događanjima koja bi mogla biti interesantna, piše prilično nezanimljivo i mlako. Valjda je to trebalo da bude setno sećanje na mladost u Parizu, na društvo koje se okupljalo u jednom kafeu, na tajanstvenu devojku. Jedva sam u nekom momentu ukapirala da je Modiano dobio Nobelovu nagradu za književnost, i to ne tako davno - 2014.
Onda sam se setila još jednog Francuza dobitnika Nobelove nagrade (1985.) - Kloda Simona, koji je takođe prošao nekako nezapaženo. Ili su to samo moji lični propusti?

I ja sam procitala tu knjigu, prosto nisam mogla da verujem da neko dobija Nobela za takvu knjizevnost.
Inace je posle objavljivanja njegovog imena za dobitnika Nobela ministarka kulture Francuske izjavila
da nikad nije cula za tog coveka. Pocela sam posle jos neku knjigu od njega, ali mi je bila nekako povrsna,
kao da sam to sve vec nekada citala.Ako je vec morao da bude Francuz trebalo je ipak da bude Uelbek.
 
Vetar sam i ja vezivala za ime Klod Simona.

Francuska ministarka baš i nije morala da se pohvali svojim neznanjem.

Nekim piscima izgleda nije suđena Nobelova nagrada, ma koliko dobri i čitani bili. Znam da se već godinama kao mogući dobitnici pominju Margaret Atvud, Haruki Murakami, pa možda Uelbek. To nam Kventin nabroji povremeno kad načnemo tu temu.

Počela sam Lutku od marcipana, Muharema Bazdulja. I pročitala bih je danas da imam vremena, ali nemam. I Plišani soliter, Ane Vučković, koja je sa novim romanom Yugoslav bila u najužem izboru za NIN-ovu nagradu. Vidim da su neka poglavlja potpuno bez pasusa, tj. sve je u jednom pasusu. Nešto me to odbija. Ti fazoni, jedna rečenica od 16 strana je možda bilo zanimljvo pre 40 godina kada je Markes dobio Nobelovu nagradu... ili je to sad zanimljivo nekim novim generacijama. Ne znam da li ću to uopšte da čitam.
 
Vetar sam i ja vezivala za ime Klod Simona.

Francuska ministarka baš i nije morala da se pohvali svojim neznanjem.

Nekim piscima izgleda nije suđena Nobelova nagrada, ma koliko dobri i čitani bili. Znam da se već godinama kao mogući dobitnici pominju Margaret Atvud, Haruki Murakami, pa možda Uelbek. To nam Kventin nabroji povremeno kad načnemo tu temu.

Počela sam Lutku od marcipana, Muharema Bazdulja. I pročitala bih je danas da imam vremena, ali nemam. I Plišani soliter, Ane Vučković, koja je sa novim romanom Yugoslav bila u najužem izboru za NIN-ovu nagradu. Vidim da su neka poglavlja potpuno bez pasusa, tj. sve je u jednom pasusu. Nešto me to odbija. Ti fazoni, jedna rečenica od 16 strana je možda bilo zanimljvo pre 40 godina kada je Markes dobio Nobelovu nagradu... ili je to sad zanimljivo nekim novim generacijama. Ne znam da li ću to uopšte da čitam.

Margaret Atvud je jadna izvisila za Nobela pre nekoliko godina kada je njena neka sunarodnica dobila Nobela
za koju takodje ziv covek ne samo da nije cuo nego je niko i ne cita.
Murakamiju ja nikada ne bih dodelila tu nagradu, ali to je moj ukus i moj kupus.
Uelbeku bih dala iz prve ( Nobela, nista drugo) pre nego recimo Handkeu jer ja zaista mislim da knjige koje dobiju Nobela trablo bi da
budu i citane, a to recimo kod Kanadjanke, a narocito kod Handkea nikako nije slucaj.
 
Од Модиана сам читао Родослов и Те незнанке. Слабо их се сећам, али ми је ово било занимљиво:

Нажалост, књиге које читамо су строго контролисане. Године 1962. бићу избачен на неколико дана зато што сам читао Зелено жито. Захваљујући професору француског, опату Акамбреу, добићу ''специјално'' допуштење да прочитам Госпођу Бовари, забрањену за остале ученике. Сачувао сам примерак књиге на којој стоји: ''Одобрено – други разред!'' са потписом директора школе.
Модиано: Родослов
 
Poslednja izmena:
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top