Leto je, drugari.
Uprkos sparini, tada je nekako sve za mene življe.
Lepše, obojenije.
Volim leto, volim jako. Ne smeta mi vrućina.
I uskoro, uskoro more.
Nego, da ne davim mnogo, ne razvlačim uvertiru, pobrojaću malo knjiga koje sam iščitavala poslednjih meseci.
Brit-Mari je bila tu, Fredrik Bakman
Meni je ova knjiga još draža od
Uvea. Dakako da nije reč o vrhunskoj književnosti, ali je priča lepa, laka, jednostavna a zamršena, kao i život sam.
I Brit-Mari, divna je!
Put do kuće svakog jutra sve je duži, Fredrik Bakman
Knjiga koja je zapravo tekst sa bloga, jednostavna, tužna, lepa. Deda i unuk, u fokusu. Pamećenj, zaboravljanje. Starost-
I trg, trg u glavi, prostor sećanja, pamćenja života, koji se za deku svakog jutra sve više smanjuju.
Teško je ostati ISTI kada svaki dan donosi novu teskobu, novu muku kao što je zaboravljanje.
(Bakmanova omiljena ostaje
Brit-Mari).
Suđaje i furije, Loren Grof
Odugovlačih sa počinjanjem ove knjige, nepravedno. Nimalo loše ostvarenje.
Progovara o dvoje ljudi koji su veoma rano krenuli sa zajedničkim životom, i pregled njihovog odnosa, njihovog unutrašnjeg sveta.
Prvo poglavlje nam predstavlja njega. Gledamo ga, iz njegovog ugla upoznajemo njegovu prirodu, pogled na Nju, na njhovu ljubav, katkad tišine, katkad blizine.
Njegovo nezadovoljsto, njegova unutarnja traganja, pronalaženja, padove.
Potom, upoznajemo nju. Matildu.
i vidimo, to nije žena iz prvog dela. To nikako nije ta žena. I srećemo je, spoznajemo. Pratimo.
Da li je ljubav uvek donekle i neprepuštanje? Da li uvek ostaju nespoznati predeli duše, nepoznati onom Drugom?
Kako ne uspevamo da se potpuno sagledamo? Kako uspevamo da ostanemo skriveni?
Teška li su skrivanja?
Zapitanost, zapitanost je ostala. I lepo sećanje na knjigu.
Deseti život, Saša Savanović
Iz najužeg izbora za NIN-ovu.
Oduvala me. Satkana je od fragmenata koji se, poput kadrova, smenjuju. MLadi, u Beogradu koji bi mogao da bude i bilo koji drugi grad. Mladi koji neprestano jurcaju, kreću se, učestvuju, ali je sve to samo privid. Ostaju tuđi, distancirani, neangažovani, nepronađeni. Deo mnoštva, ostaju tuđini u svojim bićima. Ostaju deo mase, deo gomile, površne pripadnosti. Junaci ovog romana su grad, mladi, oni rođeni osamdesetih i devedesetih godina. U doba kada je sistem bio urušen, kada je bilo teško izgraditi nova uverenja, uz njih stasavati, vaspitavati. Kada je svuda bio dominantan ukus razočaranja.
Neki su, čitajući knjigu, pisali meni, tvrdeći da ih stil podseća na mene. Tako su me najviše i zainteresovali. Odlična je, zaista.
Sada čitam prepiske Zelde i Skota Ficdžeralda. Luckasti su.
Preda mnom su Majićeva
Deca zla, radujem im se.
I još neodabrane knjige koje ću poneti na more.
Grlim vas, čitam, i smejuljim se.

Draga bića moja.