gost 36952
Elita
- Poruka
- 17.066
Sta podrazumevas pod ocekivanim intenzitetom druzenja sa prijateljima?nisam sigurna da poznajem jednu ženu koja ima porodicu i paralelno se druži u nekom očekivanom intenzitetu sa prijateljima...
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Sta podrazumevas pod ocekivanim intenzitetom druzenja sa prijateljima?nisam sigurna da poznajem jednu ženu koja ima porodicu i paralelno se druži u nekom očekivanom intenzitetu sa prijateljima...
Slušaj Eli, to što ti ovde eufemizmom pokušavaš da predstaviš kao raj na zemlji u mojim očima je možda, samo možda, jedan jako ograničen život sa tendencijom da poverujem da fantaziraš. Što se iskustva tiče, rekoh gde mi se to popelo, batali priču jer ću da otvorim temu i da vam objasnim malo šta je iskustvo a šta je "starim, al' sam mudra" sindrom.Na osnovu čega ti ovo pričaš? Jel ti živiš u nekoj pećini?
Ko je tebe ubedio da to sve ne može u paketu?
Pa sa takvim razmišljanjem nije ni čudo što neko ne želi decu.
Da li pričaš iz sopstvenog iskustva?
Jer ja pričam iz sopstvenog iskustva i većina mojih prijatelja ima porodicu, prijatelje, karijeru, putovanja, hobije....
Sad mi pade napamet: svi moji prijatelji koji imaju decu imaju i sve ostalo nabrojano i odlično su organizovani. A prijateljice koje nemaju porodicu (čitaj decu) ne mogu nikako da se sastave, stalno su umorne, nemaju vremena ni za šta....
Jel ti poznato Lexo?
Ne bi me čudilo da i one imaju strah od dece, jer ni same sa sobom ne mogu da izađu na kraj.....
mislim da si jedina ti ovde, ali baš jedina, koja pati od sindroma samozavaravanja i zakopavanja u bezbedno upakovane rečenice.Podrazumevam da joj prijatelji nisu muževljeva rodbina koju poslužuje kafom i ratlukom jednom u dve nedelje. I eventualno komšinica za trač koja trpi sve njene frustracije. Ali to samo eventualno.Sta podrazumevas pod ocekivanim intenzitetom druzenja sa prijateljima?
Bas zbog toga sam pomenula tog balkanskog crva , ja ne pitam nikog ko mi nije blizak , ali blizak ( nekog koga i nemoram da pitam da bi znala) , kad ce se udati , ozeniti , roditi, sta ceka dr mr bla bla , ali ima jos takvih "tetki" na pretek ( zone ajde doodi strinke i tetke da te vidu) i Bg je na balkanu jos uvek drage mojetoga se necemo resiti skoro , mada mislim da bi uticaj bliskih mladih ljudi u okruzenju doticnih tetki i teca , trebao nekako ublaziti problem balkanskog sindroma .

Joj Lexo, sto si ljuta.Znači možda ti iskreno veruješ da se aman baš ničega nisi odrekla zarad dece i možda tebi bebino govance malo štipa nosić, ali meni smrdi i mislim da je konstatacija da smrdi savršeno na mestu![]()
Prestani da pakuješ realnost u šareni celofan.
Mislim da nema ništa nejasno u njoj. Samo postizanje cilja čoveku često donosi više zadovoljstva nego završeno delo. Pa bio to neki projekat, slika, ili "mladić staso za ženidbu".pojasni tvoju misao...pa ćeš me razumeti...![]()
Objasni to Eli. Mislim, ja pokušah, al' onda dobih onu dobru staru etiketu - nemaš decu? Nemaš pojma o životuJoj Lexo, sto si ljuta.
Pa naravno da roditeljstvo donosi odricanje ali i ogromnu srecu (onome ko to zeli, naravno). Nista u zivotu ne moze da se dobije bez odricanja, ni diplome, ni posao, ni novac, ni bilo kakav uspeh (a narocito ne deca!), ali sve dok je nagrada za tu muku nasa radost, sreca i ostvarenje cilja to ima smisla.
kao da DECA nemaju svoja opažanja, vidi sad deca nemaju ni mozak da razmišljaju nego samo "iskusni roditelji". Jesam ljuta, ovo poslednje me uvek naljuti.Sta podrazumevas pod ocekivanim intenzitetom druzenja sa prijateljima?
Na osnovu čega ti ovo pričaš? Jel ti živiš u nekoj pećini?
Ko je tebe ubedio da to sve ne može u paketu?
Pa sa takvim razmišljanjem nije ni čudo što neko ne želi decu.
Da li pričaš iz sopstvenog iskustva?
Jer ja pričam iz sopstvenog iskustva i većina mojih prijatelja ima porodicu, prijatelje, karijeru, putovanja, hobije....
Sad mi pade napamet: svi moji prijatelji koji imaju decu imaju i sve ostalo nabrojano i odlično su organizovani. A prijateljice koje nemaju porodicu (čitaj decu) ne mogu nikako da se sastave, stalno su umorne, nemaju vremena ni za šta....
Jel ti poznato Lexo?
Ne bi me čudilo da i one imaju strah od dece, jer ni same sa sobom ne mogu da izađu na kraj.....
Ako moram da biram između balkanskog sindroma (čitaj: zadiranja u tuđe živote) i zapadnog sindroma (čitaj: živi i pusti druge da pocrkaju) - ja sam za Balkan![]()

Kako rastemo, sazrevamo i starimo menjaju nam se i zelje i mogucnosti. Sa 20 mi je najvaznije bilo druzenje, sada sa 36 bi mi bilo naporno da se u tolikoj meri druzim sa ljudima. Ne samo zbog vise obaveza vec su mi i potrebe drugacije. Normalno je to ma kako nemoguce izgledalo iz mladjih godina. Oni koji i dalje imaju istu potrebu za druzenjem kao i u mladjim godinama nadju za to nacina.Podrazumevam da joj prijatelji nisu muževljeva rodbina koju poslužuje kafom i ratlukom jednom u dve nedelje. I eventualno komšinica za trač koja trpi sve njene frustracije. Ali to samo eventualno.
Mislim da nema ništa nejasno u njoj. Samo postizanje cilja čoveku često donosi više zadovoljstva nego završeno delo. Pa bio to neki projekat, slika, ili "mladić staso za ženidbu".

Slušaj Eli, to što ti ovde eufemizmom pokušavaš da predstaviš kao raj na zemlji u mojim očima je možda, samo možda, jedan jako ograničen život sa tendencijom da poverujem da fantaziraš. Što se iskustva tiče, rekoh gde mi se to popelo, batali priču jer ću da otvorim temu i da vam objasnim malo šta je iskustvo a šta je "starim, al' sam mudra" sindrom.
Znači možda ti iskreno veruješ da se aman baš ničega nisi odrekla zarad dece i možda tebi bebino govance malo štipa nosić, ali meni smrdi i mislim da je konstatacija da smrdi savršeno na mestu![]()
Prestani da pakuješ realnost u šareni celofan.
A taj "strah od dece" možeš slobodno da nab..... da se ne izražavammislim da si jedina ti ovde, ali baš jedina, koja pati od sindroma samozavaravanja i zakopavanja u bezbedno upakovane rečenice.

Pa ja i nisam neki preterano druželjubiv tip, mislim, mene zamara kada mi neko oduzima svaki dan po koji sat..... tako da nemoj misliti da imam neke nenormalne zahteve. Elementarne, za psihičko zdravlje. Zaista je mnogo ljudi, žena koje ne znaju gde će od posla, a da pri tom i ne grade karijeru nego preživljavaju.Kako rastemo, sazrevamo i starimo menjaju nam se i zelje i mogucnosti. Sa 20 mi je najvaznije bilo druzenje, sada sa 36 bi mi bilo naporno da se u tolikoj meri druzim sa ljudima. Ne samo zbog vise obaveza vec su mi i potrebe drugacije. Normalno je to ma kako nemoguce izgledalo iz mladjih godina. Oni koji i dalje imaju istu potrebu za druzenjem kao i u mladjim godinama nadju za to nacina.
Jao kolika i kakva diskusija...
S jedne strane roditelji koji se smatraju nesebicnim, a u stvari imaju decu ZBOG SEBE, a ne zbog nacije ili covecanstva.
S druge strane oni za koje je njihov komfor vrhovno bozanstvo, a ovi ostali se samozavaravaju da im je dobro u zivotu.
I jedni i drugi zive svoj izbor iskljucivo iz sebicnih razloga - zato sto su takvim zivotnim stilom ispunili ono sto NJIMA LICNO predstavlja smisao zivota.
Otkud onda ideja da je jedan izbor bolji/nesebicniji od drugog?????


Ma ne voliš..... evo da ti zapakujem i ja ponešto za ponetiPa ako je tebi život loš i ogorčen, nemoj misliti da je svima tako.
Vidim da te toliko boli da neko ima uravnotežen i ispunjen život da ti u to NE ŽELIŠ DA VERUJEŠ.
Ebi ga, tek posle par desetina stranica sam shvatila da ti ne govoriš o deci, nego o promašenom životu.... Šta ćeš - kad volim da pakujem realnost u šareni celofan.
![]()

Ovo što sam sad napisala JE ono. Jedino ako ti je stalo sad da me nešto zaebavaš ovde komentarima od dve reči sa podignutom obrvom....ovo što si sad napisala...nema mnogo veze sa onim...![]()
Problem je u tome sto ti porodica oduzme ono sto se vidi (vreme za sebe, druzenje, novac, udobnost, zabavu) a dobijes ono sto se ne vidi a mnogo je vazno (emocionalnu ispunjenost na jos jedan nacin). I jeste da su ljudi prezauzeti, ali cim se oni uprkos tome odlucuju za to i ostaju o tome znaci da im je DOBRO. Isto kao i onima koji ne zele porodicu zato sto im je DOBRO tako.Pa ja i nisam neki preterano druželjubiv tip, mislim, mene zamara kada mi neko oduzima svaki dan po koji sat..... tako da nemoj misliti da imam neke nenormalne zahteve. Elementarne, za psihičko zdravlje. Zaista je mnogo ljudi, žena koje ne znaju gde će od posla, a da pri tom i ne grade karijeru nego preživljavaju.
Ako moram da biram između balkanskog sindroma (čitaj: zadiranja u tuđe živote) i zapadnog sindroma (čitaj: živi i pusti druge da pocrkaju) - ja sam za Balkan![]()

Trajaće taman toliko koliko će trajati i tvoje zadovoljstvo tvojim životom. Sama si napisala - mi koje imamo hiljadu obaveza..... miriši na stres. Stres je jako, ali jako negativna stvar na duže staze... znam to iz iskuuuuustvaOpet sa druge strane mi koje imamo hiljadu obaveza
čak i ako nismo bile organizovane, naučile smo organizaciju u prste, jednostavno
zato što bez dobre organizacije nema ničega kako valja u jednoj porodici...e sad
će mi neko reći kako uživa u toj svojoj ne organizaciji, i kako joj/mu je tako lepo.
Možda i jeste..ali dokle će trajati to uživanje i zadovoljstvo takvim životom?
jer sam imala trip da opteretim sebe gomilom obaveza, radila sam od 12 do 10 uveče, u prevozu min. sat napred, sat nazad, onda se vratim i radim drugi posao i paralelno radim elaborate i kao tripujem da spremam ispit, u stvari spavam za stolom. Rad je lek za dušu što bi rekli neki... mudraci
pa mnogo manje razmišljaš a osećaš se užasno korisno i "ispunjeno". Dok ti to sve ne dop*zdi, tj. dok ne počneš da histerišeš od nespavanja ili dok te euforija super žene ne prođe, pa pomisliš koji mi je ovo qr trebalo
tako je mnogo lakše živeti...Ja znam i roditelje koji su svoju decu prokleli i oterali, decu koja su pobegla od kuće, decu koja nisu pobegla ali otišla u drugu zemlju sa nepunih 17..... mislim, mogu ja večno voleti i svoj posao, ako ga više ne radim koja je vajda? Pa, bar penzijaSve je prolazno drage moje osim ljubavi prema deci...sve baš sve...i karijera, i
potreba za putovanjem i otkrivanjem nečeg novog, pijanke do zore čak i druženje
sa prijateljima....jer su i prijatelji prolazni kao vreme...samo ljubav roditelja i dece
je nešto što je trajno i zauvek.

Ovo što sam sad napisala JE ono. Jedino ako ti je stalo sad da me nešto zaebavaš ovde komentarima od dve reči sa podignutom obrvom.

Pa lepo. Ja to sve vreme i govorim.Problem je u tome sto ti porodica oduzme ono sto se vidi (vreme za sebe, druzenje, novac, udobnost, zabavu) a dobijes ono sto se ne vidi a mnogo je vazno (emocionalnu ispunjenost na jos jedan nacin). I jeste da su ljudi prezauzeti, ali cim se oni uprkos tome odlucuju za to i ostaju o tome znaci da im je DOBRO. Isto kao i onima koji ne zele porodicu zato sto im je DOBRO tako.