Zapravo, uopšte nije neuobičajeno što Halkokondil nema apsolutno nikakve predstave o Porfirogenitovom DAI. Halkokondil piše u vreme turskog sultana Mehmeda II i koristi one izvore kojima ima pristup. To podrazumeva isključivo najpoznatija dela svog vremena, koja su dustupna zahvaljujući tome što su dosta puta bila prepisivana i čitana. Carigradska biblioteka je razorena; bogati arhiv Studitskog manastira uništen prvo od strane krstaša 1204. godine, a onda opet ovog puta od strane Turaka 1453. Halkokondil ne otkriva poznavanje neke opširne građe, uopšte. Naprotiv, on piše koristeći najpoznatije izvore i svedoke, govoreći o savremenom dobu. Njegova istorija obuhvata period od 1298. do 1463. godine; pre kraja XIII stoleća tu nema praktično ničeg.
Naši novoromantičari su se uhvatili nekih redaka, i to kao što vidimo izvučeno iz konteksta, misleći da je Halkokondil navodno pisao o istorijskom razdoblju od doba antike do njegovog vremena, a tu se zapravo radi samo o usputnim komentarima na pojedinim mestima o stvarima koje on donosi gotovo u formi glasina, jerbo kao što rekoh on ne piše o istoriji pre kraja 13. veka. Imajući to na umu, uopšte nije za očekivati da je on ikako mogao znati za Porfirogenitov spis, pride ukoliko znamo i njegovu prirodu (car Konstantin VII je umro pišući ga, dakle nikada nigde nije bio predstavljen ili preporučen, već samo pohranjen kao deo njegove rukopisne zaostavštine; u istoriji nekada treba i petsto godina da prođe pre nego što neko uopšte i konstatuje takve tekstove i oni se otkrivaju gotovo potpuno slučajno, prilikom neke revizije, čišćenja ili premeštanja).
Tako da, doslovno ne postoji niti jedan jedini razlog iz kojeg bismo očekivali da je Halkokondil znao za Spis o narodima i imao ga u rukama. Međutim, s druge strane, Halkokondil spominje da se priča su Sloveni došli iz, između ostalog, Hrvatske. To strašno neodoljivo, makar u obrisima, podseća upravo na onu severno slovensku Hrvatsku koju i Porfirogenit spominje. To, iako naravno nije nikakav svedok da Halkokondil zna za Porfirogenita, daje izvesni kredibilitet Porfirogenitovoj priči jer je očigledno ona (ili slične verzije) cirkulisala vekovima sve do Halkokondilovog vremena. Tako da, to može zapravo biti argument samo za potpuno suprotno.