Mit je u svojoj osnovi (možda ne najdubljem korenu; niti oko koje se on gradi) zapravo laž. To možemo utvrditi prilikom naučne dekonstrukcije skoro svakog mita. Njegova poruka je poučna, moralizatorska i politička. Svrha mita nije da autentično prenese šta se dogodilo, već da pouči nekog kako treba postupati. To je posebno slučaj na primeru nacionalnih mitova koji bivaju u evropskom podneblju najčešće utemeljeni tokom XIX stoleća.
Ovde smo te (ne)sreće da imamo primer pažljivog promatranja u našem regionu kako nastaju te stvari u 21. veku, zahvaljujući činjenici da crnogorska nacija aktuelno prolazi kroz te procese. I tako možemo uživo promatrati, oslanjajući se čak i na elektronske mreže, kako ide razvojna linija mita od početka do njegovog narodnog ukorenjenja (danas i preko interneta, umesto nekih narodnih guslara). Evo jednog primera. Jevrem Brković je književno obradio tzv. Letopis Popa Dukljanina. U tom delu, pojavila se sintagma „zla raška struja”. Devedesetih godina prošlog veka, nemalo zahvaljujući personama kao što je Novak Adžić, ona se ustalila, a preko javnih glasila ušla i u narodnu upotrebu, pa čak i neka (pseudo)naučna dela. Danas postoji ne beznačajni broj Crnogoraca koji veruje da je jedan njihov predak (proto-Crnogorac) u drugoj polovini XII stoleća napisao te reči, tako povlačeći paralelu između postupaka dioklitijske vlastele u odnosu prema Stefanu Nemanji, s jedne strane, i prosrpskih političkih stranaka u današnjoj Crnoj Gori sa druge.
Dakle, hajdemo reći da mitovi imaju jedan jasan, praktični smisao, društveni. I to je tačno. Ali ta se granica jasno mora povući. I to je ono što Ristić dosta dobro poentira; npr. sve bi bilo u redu da nađete Crnogorca (dukljanomontenegrinske ideološke orijentacije) koji kaže znam ja da to nije istina, već citiram poetski izraz Brkovića (ili ne mora uopšte ni znati ko je autor, samo dok to ne pripisuje Barskom rodoslovu) da poentiram nešto radi našeg nacionalnog jedinstva. E, to je ta granica; nit koja razdvaja mitove i mitomaniju. Instistirati na nekakvoj „istinitosti” (umesto poučnosti) pogrešno je u ovoj situaciji, zato što ruši već vrlo tanak i porozni zid između mitova i mitomanije. Jedini razlog za zalaganje za tako nešto je želja za jačanjem mitova (nauštrb koleteralne štete koja iz toga proizlazi), kako bi se jače primili i proširili (u navedenoj paraleli jače poprimio nacionalni suverenizam Crnogoraca, naravno u odnosu na srpsku naciju). A to nije ništa drugo do sama definicija mitomanije, iliti zloupotrebe mitova radi političke instrumentalizacije.