Ne znam da li je neko ovako vec odgovorio na temu jer nisam sve citala ali je ovo moj doprinos.
Odrednica iz Leksikona religija i mitova drevne Evrope, sastavili Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović i Dragoslav Srejović, Savremena administracija, Beograd, 1992.
Sarmati su nomadski narod iranskog porekla, do sredine I milenijuma pre n. e. nastanjen u oblastima oko južnog Urala. Po jeziku, kulturi i religiji bili su srodni Skitima. Herodot pominje predanje po kome su Sarmati nastali povezivanjem Skita sa Amazonkama. Do približno 250. g. pre n. e. živeli su istočno od reke Tanais (Don), a u narednim vekovima proširili su se ka zapadu: jedan njihov ogranak (Roksolani) stigao je do ušća Dunava, a drugi (Jazigi) prešao je Karpate i naselio se u ravnici između Dunava i Tise.
O religiji Sarmata malo se zna. Na osnovu posrednih podataka pretpostavlja se da su imali panteon od sedam bogova u koji je možda bio uključen i bog koga pominje Amijan Marcelin (IV v.), upoređujući ga sa rimskim Marsom, a koji je poštovan u vidu isukanog mača pobodenog u zemlju. Poznato je da su i plemena oko Dona smatrala božanstvom reku Tanais, kao i da su Sarmati bili poštovaoci vatre. Na osnovu tih oskudnih podataka, pretpostavlja se da su kao i ostali iranski narodi imali posebna božanstva vode i vatre.
Raspolaže se sa nešto više podataka o sahranjivanju kod Sarmata. Pokojnike nisu spaljivali, ali su grobove često pokrivali ostacima ritualne vatre koja je paljena pri sahranama, bilo radi posvećenja pokojnika vatri bilo radi očišćenja. Na važnost vatre u kultu mrtvih ukazuju i kadionice, koje su često nalažene u sarmatskim grobovima. Pokraj pokojnika po grobu su rasipani komadi krede i crvene mineralne boje realgara. Često je u grobove stavljeno i razbijeno ogledalo. Smisao tih običaja teško je protumačiti. Kako je uočeno da se u središtu nekropola nalazi najstariji grob, pretpostavlja se da je bio razvijen kult predaka. Skeleti ubijenih slugu otkriveni u pojedinim grobovima pokazuju daje praktikovana ljudska žrtva.
Verovali su u život posle smrti, jer su pokraj pokojnika redovno stavljali hranu, najčešće komade konjskog ili ovčjeg mesa. Kako su u grobovima pojedinih žena nađeni mali pokretni žrtvenici, pretpostavlja se da su u kultu vodeću ulogu imale žene, odnosno sveštenice.
Prema Herodotu deo naroda Sarmata je ziveo na Balkanu sve do Dunava. A Srbi su poznati kao Skiti odn. Sarmati, tako da su oni samo dosli u predele koje su vec nastanjivali tjst vratili su se na Balkan.
Odrednica iz Leksikona religija i mitova drevne Evrope, sastavili Aleksandrina Cermanović-Kuzmanović i Dragoslav Srejović, Savremena administracija, Beograd, 1992.
Sarmati su nomadski narod iranskog porekla, do sredine I milenijuma pre n. e. nastanjen u oblastima oko južnog Urala. Po jeziku, kulturi i religiji bili su srodni Skitima. Herodot pominje predanje po kome su Sarmati nastali povezivanjem Skita sa Amazonkama. Do približno 250. g. pre n. e. živeli su istočno od reke Tanais (Don), a u narednim vekovima proširili su se ka zapadu: jedan njihov ogranak (Roksolani) stigao je do ušća Dunava, a drugi (Jazigi) prešao je Karpate i naselio se u ravnici između Dunava i Tise.O religiji Sarmata malo se zna. Na osnovu posrednih podataka pretpostavlja se da su imali panteon od sedam bogova u koji je možda bio uključen i bog koga pominje Amijan Marcelin (IV v.), upoređujući ga sa rimskim Marsom, a koji je poštovan u vidu isukanog mača pobodenog u zemlju. Poznato je da su i plemena oko Dona smatrala božanstvom reku Tanais, kao i da su Sarmati bili poštovaoci vatre. Na osnovu tih oskudnih podataka, pretpostavlja se da su kao i ostali iranski narodi imali posebna božanstva vode i vatre..Raspolaže se sa nešto više podataka o sahranjivanju kod Sarmata. Pokojnike nisu spaljivali, ali su grobove često pokrivali ostacima ritualne vatre koja je paljena pri sahranama, bilo radi posvećenja pokojnika vatri bilo radi očišćenja. Na važnost vatre u kultu mrtvih ukazuju i kadionice, koje su često nalažene u sarmatskim grobovima. Pokraj pokojnika po grobu su rasipani komadi krede i crvene mineralne boje realgara. Često je u grobove stavljeno i razbijeno ogledalo. Smisao tih običaja teško je protumačiti. Kako je uočeno da se u središtu nekropola nalazi najstariji grob, pretpostavlja se da je bio razvijen kult predaka. Skeleti ubijenih slugu otkriveni u pojedinim grobovima pokazuju daje praktikovana ljudska žrtva.Verovali su u život posle smrti, jer su pokraj pokojnika redovno stavljali hranu, najčešće komade konjskog ili ovčjeg mesa. Kako su u grobovima pojedinih žena nađeni mali pokretni žrtvenici, pretpostavlja se da su u kultu vodeću ulogu imale žene, odnosno sveštenice.
http://www.treceoko.novosti.rs/code/navigate.php?Id=182&editionId=19&articleId=107