По чему је то данашња историја наука.
Главна ствар историчара је да научи један или два стара језика, и да копа по архивама.
Уз археолога може само да блеји као овца и да чека да му овај саопшти шта је открио.
Ако додамо и друге науке које хране историчаре подацима, онда нам историчари и не требају, они и онако служе политици и научна открића политички уобличавају.
Свака наука, сем историје, има откривене и утврђене законитости саме суштине коју истражује. На основу тих законитости могу да предвиђају будуће токове. То је могуће и у економији и у праву, али не и у историји.
Da se ne ponavljam više puta, pročitaj što sam napisao
ovdje.
Glavna svrha istoričara nije učenje
samo starih jezika (na fakultetu se mora naučiti bar jedan, u Beogradu valjda il' staroslovenski, il' starogrčki, il' latinski), već iščitavanje
na hiljade stranica, na stotine knjiga na raznoraznim živućim jezicima (engleskom, njemačkom, italijanskom, ruskom, španskom, francuskom), tako da bi trebalo da poznaje i nekoliko stranih jezika, a engleski zasigurno mora.
Istorijske studije predstavljaju na neki način
produžetak opšteg obrazovanja koje se uči u gimnazijama, na društveno-jezičkom smjeru; niti jedna jedina druga disciplina ne pokriva tako široki dijapazon interesovanja i polja, za razliku od istorijske nauke.
Istoričar mora da bude od svega po malo - profesor stranih i starih jezika, arheolog, istoričar umjetnosti, lingvista, pravnik, ekonomista, arheolog, etnolog, antropolog, itd.... Istorija obuhvata toliko ogroman vidokrug polja interesovanja, od statistike do psihologije, tako da se jedan istoričar obrazuje
cijeli svoj život, a kraj obrazovanja ni ne doživi.
Kao što sam rekao, istoričar mora da bude i u određenoj mjeri arheolog. Naravno, on ne poznaje arheologiju kao profesionalni arheolog, ali je
na daleko zavidnijem nivou upućeniji u arheološku nauku od čovjeka bilo koje druge struke. Bez istoričara, nema potrebe ni za arheolozima, zato što oni bivaju obesmišljeni - arheologija uopšte ne može da postoji bez istorije. Istorija je
kičma koja spaja sve te različite grane, koje se ne zovu bezrazložno
pomoćnim istorijskim naukama. Da li si ti ikada vidio da se neko ko je profesionalno upućen u neku od pomoćnih disciplina tako služi svim i svačim? Pa ne, on se poziva
na istoričare, koji izvlače pojedinačne podatke i
stavljaju ih u kontekst. Istorijska nauka predstavlja
most koji spaja; hajde po tvojoj logici, da ukinemo instituciju Vlade Republike Srbije i premijera. Neka od sada svako ministarstvo u Srbiji funkcioniše potpuno nezavisno jedno od drugog, da svaki ministar ima potpunu izvršnu vlast u svojim rukama; neka Jeremić nezavisno od bilo koga po svojoj volji kontroliše sve spoljne poslove; ustvari, zašto da postoji uopšte država? Ako postoje Opštine, čemu Republika Srbija? Neka se izvrši prenos nadležnosti sa institucija predsednika, vlade, parlamenta i vrhovnog suda na lokalnu samoupravu i neka lijepo tako Kuršumlija uspostavlja dobro-susjedske odnose s Kosovom, dok pak Bačka Topola donosi odluku o osudi kuršumlijskog zbližavanja Kosovu.
То показује и ова тема, обилује препуцавањима шта је где записо неко некада, да ли је то валидно или не и т. д.
На пример: шта историја зна о становницима Ускршњих острва, ништа поуздано. Али недавно је узето 27 узорака крви староседелаца тог острва, 25 њих, на основу генетске анализе, припада Полинежанима, а 2 узорка Јужноамериканцима. Енигма је овим решена, а Славен чека да му неко каже да је коначно генетика прихваћена као помоћна историјска наука. Дакле, сами историчари су унизили историју и свели своју професију на обчне приповедаче о прошлости.
Нема љутње, али је тако.
Da li je?
Hajde, osvrnimo se na Uskršnje ostrvo; šta ti to znači da istorija ne zna
ništa pouzdano o stanovnicima Uskršnjih ostrva. Kakva crna enigma? U istoriji se
odavno zna da su se domoroci Uskršnjeg ostrva kanuima naselili negdje u periodu ranog srednjeg vijeka, sa zapada. Takođe
odavno je utvrđeno polinežansko etničko porijeklo tog naroda. Još kada je na ostrvo otkrio Džejms Kuk, jedan od članova njegove posade znao je polinežanske jezike i otvorio je komunikacione kanale sa domorocima - koji su
očigledno pripadali polinežanskoj grupi naroda. Jezičke analize koje se od kraja XVIII stoljeća, od kada je domorodački govor bio zapisivan latiničnim pismom, samo dalje potvrđuju etničko porijeklo i jezičku pripadnost
Rapa Nui naroda; rezultati etnografskih i antropoloških istraživanja, sve od narodnog predanja domoradaca do arheoloških iskopavanja, ukazuju na osnovanost glavnih istorijskih saznanja o Uskršnjem ostrvu.
Ja ne znam da li je bilo rađeno neko genetsko istraživanje; to što navodiš meni je nepoznato, ali ako išta, samo je još jedan u nizu dokaza koji
potvrđuju naša istorijska saznanja o narodu Uskršnjeg ostrva; takvi rezultati kakve si naveo. I ne vidim uopšte kakva je to
enigma uklonjena.
Možda se nismo razumjeli oko genetike; ja sam samo malo
strpljiv, a predlažem i tebi da preuzmeš malo strpljenja; zato što je genetika jedna vrlo mlada nauka, u povoju. Istorija je po prirodi vrlo
konzervativna, tako da je ovakav pristup potpuno razumljiv. Naravno, isto kao što
nimalo konzervativnog pristupa omogućava da padamo na sve i svašta čim se pojavi (pa tako čim se pojave vijesti o nekom genetičkom istraživanju, koje se za samo par mjeseci razotkrije kao neka glupost, može se desiti da neki naučnik već prihvati takve rezulteta, a da nisu prošli kroz test vremena i opšte intelektualne kritike!), tako i problem jeste
previše konzervativizma, koja nauku zatvara i sprečava dalji napredak metologije, kao i ispravljanje nekih mogućih grešaka.
Ja u potpunosti podržavam razvoj genetike kao pomoćne istorijske nauke i vrlo mi je drago kada vidim da se vrše stručne analize i kada se ispostavljaju kao vrlo korisne za istoriju, npr. u slučaju Etruraca, na čijem primjeru je genetika ukazala da su Etrurci najvjerovatnije istočnjačkog porijekla, iz Azije. Mislim da sam sada bio vrlo eksplicitan i da ne bi trebalo da me više u budućnosti pogrešno interpretiraš.
Дакле, сами историчари су унизили историју и свели своју професију на обчне приповедаче о прошлости.
Zofr, ti moraš da razumiješ da je najznačajnija svrha istorijskih studija
obrazovanje nastavnog kadra; u takvom svjetlu, zar je uopšte neobično to? A šta je nastavnik koji predaje djeci u 5. razredu osnovnih škola nego
pripovjedač o prošlosti (i to ne obični, već jedan koji mora da zna kako da to predstavi i objasni; koji je u isto vrijeme
i pedagog).