Kada je zora svanula, odletela je do reke i okupala se. »Kakav izvanredan fenomen!« -reče profesor ornitologije koji je prelazio preko mosta. Lastavica usred zime!« I napisao je dugačko pismo o tome lokalnim novinama. Svi su ga citirali; bilo je prepuno reči koje nisu mogli razumeti.
»Večeras idem u Egipat.« -reče Lastavica i bila je veoma raspoložena zbog te pomisli. Posetila je sve javne spomenike i dugo je sedela na crkvenom tornju.
Gde god je išla, Laste su cvrkutale i govorile jedna drugoj: »Kakav unikatan stranac!« Tako je Lasta bila veoma zadovoljna sobom.
Kada je Mesec izašao, vratila se Srećnom Princu. »Imaš li neku poruku za Egipat?« -upita, -»upravo krećem!«
»Lastavice, Lastavice, mala Lastavice,« -reče Princ, -»nećeš li ostati sa mnom još jednu noć?«
»Čekaju me u Egiptu.« -odgovori Lasta. »Sutra će moji prijatelji uzleteti do Druge Katarakte. Nilski konj piruje tamo među vezlicama, a na velikom granitnom tronu sedi Bog Mnemnon. Celu noć on gleda zvezde, a kada jutro zasija on ispušta usklik sreće i onda zaćuti. Uveče žuti lavovi dolaze do oboda reke da piju. Njihove su oči kao zeleni berili, a njihova rika je glasnija od rike Katarakte.«
»Lastavice, Lastavice, mala Lastavice,« -reče Princ, -»daleko preko grada vidim mladića u potkrovlju. On se naslanja na sto prekriven papirima, a u čaši pokraj njega je buket uvelih ljubičica. Njegova je kosa smeđa i čvrsta, usne su mu crvene kao nar i i ma velike sanjive oči. On pokušava da završi komad za direktora pozorišta, ali njemu je previše hladno da bi više pisao. Nema vatre u kaminu, a glad ga je načinila slabim.«
»Sačekaću još jedno veče.« -reče Lastavica koja je zaista imala dobro srce. »Da mu odnesem još jedan rubin?«
»Avaj! Nemam više rubina,« -reče Princ, »Sve što mi je ostalo su moje oči. One su napravljene od safira koji su donešeni iz Indije pre par stotina godina. Izvuci jedan i odnesi ga mladiću. On će ga prodati draguljaru i kupiti hranu i drva za ogrev i završiti svoj komad.«
»Dragi Prinče,« -reče Lastavica, -»to ne mogu učiniti!« -i poče da plače.
»Lastavice, Lastavice, mala Lastavice,« -reče Princ, -»učini kako zapovedam!«
I tako je Lastavica iskopala Prinčevo oko i odletela u studentovo potkrovlje. Bilo je laku ući tamo, pošto je na plafonu bila rupa. Kroz nju je proletela i ušla u sobu. Mladić je zario glavu u šake, pa ne beše čuo lepršanje krila, a kad je pogledao nagore, video je prelep safir pohranjen na uvele ljubičice.
»Počinju da me cene!« –uzviknuo je, -»Ovo je od nekog obožavaoca. Sada mogu da završim svoj komad.« -i beše veoma srećan.
Sledećeg dana Lasta je odletela do luke.
Sela je na jarbol velikog broda i gledala mornare kako vuku velike kovčege konopcima. »Izbacuj ga napolje!« -vikali su kako je koji kovčeg pristizao.
»Ja idem u Egipat!« -vikala je Lasta, ali nikoga nije bilo briga, a kada je Mesec izašao, vratila se ona Srećnom Princu.
»Došla sam da se oprostimo.« -reče mu.
»Lastavice, Lastavice, mala Lastavice« -reče Princ, -»nećeš li ostati sa mnom još jednu noć?«
»Zima je,« -odgovori ona, -»i ledeni sneg uskoro će stići. U Egiptu Sunce greje zelene palme, a krokodili leže u blatu i lenjo gledaju oko sebe. Moji drugari prave gnezdo u hramu Balbeka, a ružičaste i bele golubice ih posmatraju i guguću među sobom. Dragi Prinče, moram te napustiti, ali te nikada neću zaboraviti i sledećeg proleća doneću ti dva divna dragulja umesto ovih koje si dao. Rubin će biti crveniji od ruže, a safir će biti plav kao Veliko More.«
»Na skveru dole,« -reče Srećni Princ, -»stoji mala devojčica sa šibicama. Ispustila je šibice u oluk i one su upropašćene. Otac će je tući ako ne donese kući novac i ona plače. Nema cipela ni čarapa i njene ručice su gole. Izvuci drugo moje oko i daj joj ga i otac je neće tući.«
»Ostaću još jednu noć sa tobom,« -reče Lasta, -»ali ne mogu ti iskopati oko. Bićeš prilično slep tada.«
»Lastavice, Lastavice, mala Lastavice« -reče Princ, -»učini kako zapovedam!«
I tako je ona iskopao i drugo Prinčevo oko i odletela sa njim. Preletela je pored devojčice i tutnula joj dragulj na dlan. »Kakvo lepo parče stakla!« -uskliknu devojčica i otrča kući smejući se.
Onda se Lasta vrati Princu. »Sada si slep,« -reče, -»pa ću ja zauvek ostati sa tobom.«
»Ne, mala Lastavice,« -reče siroti Princ, -moraš otići u Egipat.«
»Ostaću sa tobom zauvek.« -reče Lasta i zaspa na Prinčevom stopalu.
Ceo sledeći dan sedela je na Prinčevom ramenu i pričala mu priče o stvarima koje je videla u čudnim zemljama. Pričala mu je o crvenim ibisima, koji stoje u dugačkim redovima na obalama Nila i hvataju zlatnu ribu svojim kljunovima; o Sfingi, koja je stara kao sam svet i živi u pustinji i sve zna; o trgovcima, koji hode polako pokraj svojih kamila i nose perle od ćilibara u rukama; o Kralju Mesečevih Planina, koji je crn kao abonos i obožava veliki kristal; o velikoj zelenoj zmiji koja spava na palminom drvetu i ima dvadeset sveštenika koji je hrane medenjacima; i o pigmejima koji plove preko velikog jezera na pljosnatom lišću i uvek su u ratu sa leptirima.
»Draga mala Lastavice,« -reče Princ, -»pričaš mi o čudnim stvarima, ali najčudnije od svega je patnja muškaraca i žena. Nema veće misterije od mizerije. Leti iznad moga grada, mali Lasto, i reci mi šta vidiš.«
I tako je Lasta letela iznad velikog grada i videla bogate kako se vesele u svojim prelepim kućama, dok su siromasi sedeli pred kapijama. Letela je iznad mračnih staza i videla bleda lica gladne dece kako gledaju ravnodušno na crne ulice. Pod svodom mosta, dva mala dečaka ležala su jedan drugom u naručju, pokušavajući da se ugreju.
»Kako smo gladni!« -govorili su. »Ne smete tu da ležite!« -vikali su stražari i oni odlutaše dalje u kišu.
Onda je Lasta odletela nazad i rekla Princu šta je videla.
»Ja sam pokriven finim zlatom,« -rekao je Princ, »moraš ga skinuti, list po list, i dati ga siromašnima; živi ljudi uvek misle da ih zlato može usrećiti.«
List po list finog zlata skidala je Lastavica, sve dok Princ nije ostao tmuran i siv. List po list finog zlata nosila je ona siromašnima, a dečija lica postajala su rumenija i smejali su se i igrali na ulici. »Sad imamo hleb!« -vikala su.
Onda je došao sneg, a za njim i mraz. Ulice su izgledale kao da su načinjene od srebra, bejahu tako svetle i blistave; dugačke ledenice kao kristalni bodeži visile su sa nadstrešnica, svi su išli obučeni u krzna, a mali dečaci nosili su skerletne kape i klizali se na ledu.
Sirotoj maloj Lastavici bivalo je sve hladnije i hladnije, ali nije htela da ostavi Princa, toliko ga je volela. Uzimala je mrvice ispred pekarevih vrata kad on nije gledao i pokušavala je da se ugreje mašući krilima.
Ali na posletku, znala je da mora umreti. Imala je taman toliko snage da još jednom sleti na Prinčevo rame. »Zbogom, dragi Prinče,« -promrmljala je, -»da li ćeš mi dopustiti da ti poljubim ruku?«
»Drago mi je da konačno ideš u Egipat, mala Lastavice,« -reče Princ, -»predugo si ostala ovde, ali moraš me poljubiti u usta, jer ja te toliko volim.«
»Ne idem ja u Egipat.« -reče Lastavica. »Idem u Kuću Smrti. Smrt je brat Sna, zar ne?«
I poljubivši Srećnog Princa u usta, pade mrtva kraj njegovih stopala.
U tom trenutku čudan prasak začuo se iz unutrašnjosti statue, kao da je nešto puklo. Istina je da je olovno srce prepuklo na dvoje. Sasvim sigurno, bio je to strahovito jak mraz.
Rano sledećeg jutra, Major je šetao skverom u društvu dva gradska većnika. Dok su prolazili pokraj stuba, pogledao je nagore u statuu: »Bože moj! Kako otrcano izgleda Srećni Princ!«
»Otrcano, zaista!« -uzviknuše gradski većnici, koji su se uvek slagali sa Majorom, i popeše se gore da ga pogledaju.
»Rubin je ispao iz njegovog mača, nema mu očiju i više nije zlatan;« -reče Major, -»u stvari, izgleda malo bolje od prosjaka!«
»Malo bolje od prosjaka!« -rekoše gradski većnici.
»I ovde je mrtva ptica pokraj njegovih stopala!« -nastavio je Major. »Zaista moramo izdati proglas da pticama nije dozvoljeno da umiru ovde.« I gradski zapisničar napravio je belešku.
I tako su srušili statuu Srećnog Princa. »Pošto više nije lep, nije više koristan.« -rekao je profesor umetnosti na Univerzitetu.
Onda su istopili statuu u peći, a Major je održao sastanak Korporacije da bi odlučili šta će učiniti sa metalom. »Moramo imati drugu statuu, naravno,« -rekao je, -»i to će biti moja statua.«
»Moja statua!« -reče svaki od gradskih većnika i svađahu se. Kada sam poslednji put čuo o njima, još uvek su se bili svađali.
»Kakva čudna stvar!« -rekao je nadglednik u livnici. »Ovo slomljeno olovno srce neće da se istopi u peći. Moramo ga baciti.«
I tako ga baciše na hrpu prašine gde je ležala i mrtva Lastavica.
»Donesite mi dve najvrednije stvari iz grada.« -reče Bog svojim anđelima, a anđeli mu donesoše olovno srce i mrtvu pticu.
»Dobro ste odabrali,« -reče Bog, -»jer u mojoj rajskoj bašti ova mala ptica pevaće zauvek, a u mom gradu od zlata Srećni Princ će me slaviti.«