"Ti si mlad i sposoban čovek", reče mu roboprijatelj zanosno, a zatim naglo prestade, svestan da
mu je oficir izgubio interesovanje za te stvari. Usledio je trenutak pometnje dok je premotavao trake.
A onda, reč dobi jedan gromki, zapovednički glas, koji mu se obratio očinski, sa blagom primesom
čeličnosti. U zaleđu, neki veliki hor pevao je 'Na oružje za carstvo'.
"Ovaj svet je naš i moramo ga braniti", reče očinski glas Bernardu. "Mi smo ga napravili onim što
jeste - privlačnim i mirnim svetom, mestom sreće i božanskosti" - ovde se marš neopazice pretopio u
podsticajnu melodiju pesme 'Bog je na našoj strani' - "gde čovek može da živi u sreći, zadovoljan
svojom sudbinom, znajući da njegov car" - ponovo je usledio marš, gotovo prigušivši glas - "bdi nad
svakim, pravičan i dobar!" Došlo je do kratkog zastoja, tokom koga se mogao čuti zvuk mahnitog rada
prenosnika iz unutrašnjosti roboprijatelja, a onda se glas vratio, snažan i zvonak poput čelika... "Ali
ako te slabost obuzme samo jednom, seti se da car zavisi od tebe! Samo nazadan, miroljubiv poltron
ne želi da umre za cara, a znaš li šta se događa sa dezerterima i pacifistima?" Glas se pretvori u
grmljavinu, opisujući svu silu kazni za nazadne dezertere i pacifiste, dok je hor svečano pevao: 'Na
vešala sa izdajnicima'. Bernard zadrhta pod dejstvom tog žestokog i nasilnog glasa i ubrza korak.
Roboprijatelj ga je teturavo pratio u stopu, obasipajući ga kletvama, pretnjama i obećanjima izuzetno
bolne smrti. Ova bujica dostigla je vrhunac u vidu mlaza reskih jednosložnih reči, koje su gromko
odjekivale otvorenim prostorom, potpomognute združenim naporom pomahnitalog hora, koji je sada
postao nepojamno mnogoljudan, i razornog orkestra sačinjenog od neznano koliko truba, bubnjeva,
orgulja i topovskih salvi. Tirada je stala da se okončava dugačkim, cvilećim tonom, od koga se
Bernard sav stresao, a onda je naglo zamukla, ostavivši za sobom zvonku tišinu, koju su narušavali
lepeti i krici raznih zastrašenih životinja, koje su panično bežale na sve strane. Nakon kratke pauze,
ponovo se začuo odsečan glas, sada primetno prijateljskiji.
"A sada", reče on svečano, "poruka našeg sponzora!" Mučno uglačan glas jednog mladog čoveka,
kratko podšišane kose, preuze reč i nastavi, praćen jednom melodijom, koja je po popularnosti
dolazila odmah iza himne carstva i u kojoj su se nadahnuto opevale vrline Kroubulijevih slanih
štapića. Prizor lepršanja zastava na malom ekranu vizora sa roboprijateljevog čela iščeznu, ustupivši
mesto sceni sa trojicom besprekorno urednih vojnika, koji su sedeli u rovu i slatko se gostili zlatnim
slanim štapićima, od čega je posmatraču pošla voda na usta. Sunce na zatonu pravilo je ljupke odraze
na njihovim blistavim čizmama, dok je u blizini ležao jedan neprijatelj praznog pogleda, očiglednomrtav, budući da mu je iznad desnog oka zjapila lepa, mala rupa.
"Jesi li umoran i iznuren posle celodnevnih, teških borbi za carstvo?" upita uglačani glas
blagonaklono. "Osećaš li se isprazno, da li te težina puške pritiska, žudiš li za stvarno ukusnim
zalogajem u koji bi zario zube pre no što kreneš u nove okršaje?"
"Ne kenjaj", uzvrati mu Bernard ogorčeno, ali ga čovek nije čuo.
"Znam kako ti je", nastavi čovek glasom u kome se osećala lažna iskrenost. "Ja imam upravo ono
što ti je potrebno!"
"Kroubulijeve slane štapiće - štapiće za prave muškarce!" Glas se podiže do krika čiste, neiskrene
radosti, potpomognut i ojačan novim, svečanim horom, hvaleći gotovo neverovatna odličija
Kroubulijevih slanih štapića, najboljeg prijatelja smelih boraca. Trube se zaoriše kroz noć, nagnavši
strah u kosti malom broju životinja koje su se još zadržale u blizini, bubnjevi zagrmeše, frule
zacijukaše, klarineti zacvileše - sve se to sli u nesnosnu tutnjavu blažene pohvale slanih štapića
gospodina Kroubulija, koji su spasavali život. Bernard oseti kako polako tone u ludilo.
"Prekini!" povika on kroz buku. "Vrag te odneo, zar ne čuješ? Prekini, kad kažem - prekini!"
Razdragani poj istog časa se utiša do gotovo podnošljivog nivoa. "Izvini, nisam čuo šta si kazao",
reče roboprijatelj glasom koji je tražio oproštaj. "Ovde je tako bučno. Ali pretpostavljam da si
poželeo jedan od Kroubulijevih izvrsnih slanih štapića, čije pakovanje od deset komada košta svega
pedeset centi!" On upitno kliknu i otvori prorez za ubacivanje metalnog novca. "Ako imaš samo
papirnati novac, možeš mi ga staviti na jezik", reče on. "Samo zavuci ruku u džep - i obezbedio si
sebi čarobne trenutke." On ponovo kliknu, razočarano, a zatim nastavi: "Šta ti je, momče, zar ne želiš
slane štapiće?"
"Kazao sam ti da umukneš", uzvrati Bernard rasrđeno.
"Zar želiš da privučeš ovamo sve ubilačke duše ove planete?"
"Možda će se njima više dopasti Kroubulijevi slani štapići", odvrati roboprijatelj odsutno, i dalje
punonadežno prikazujući prizor razigranih i raspevanih štapića.
"Vražji maloumniče!" razdra se Bernard. "Hoćeš, bre, da me ukokaju, a? Umukni, kad kažem!"
"Šta si rekao?" upita roboprijatelj sa nevericom. "Želiš da prekinem?"
"Ma, nosi se", uzvrati Bernard.
Ali roboprijatelj neumoljivo nastavi: "Zbog čega hoćeš da prekinem?"
"Zato što se ovde nalazim u vrlo opasnoj misiji", uzviknu Bernard, "a ti skrećeš pažnju na mene
tom drekom. Zar, bre, hoćeš da me ucmekaju?"
"Ali ovo su zakonite reklame", usprotivi se roboprijatelj. "Osim toga, one su plaćene. Ne mogu
odbiti da ih emitujem!"
"Možeš", reče Bernard, "jer ako to ne uradiš, rasturiću te na komade." On podiže pušku prema
roboprijatelju, koji se oprezno povuče nekoliko stopa.
"Uskraćuješ mi pravo slobodnog preduzetništva", reče mu on, "time što mi braniš da te
indoktriniram potpuno legalnim reklamama. Šta misliš, šta bi danas bilo od carstva, da nije bilo
preduzetništva? A šta misliš, šta bi danas bilo od preduzetništva, da nije bilo reklama? Pa ti
pokušavaš da podriješ same temelje carstva!"
On se primače, povisivši glas.
"Izdajniče!" povika. "Kukavice! Komunisto!"
"Možeš i sam da nastradaš", uzvrati mu Bernard takođe povišenim glasom. "Zar misliš da će tebe
poštedeti kada se reše mene?"
Roboprijatelj se ukoči u mestu, ostavivši neokončanu rečenicu da treperi u vazduhu.
"Šta to pričaš?" upita on tiho. "Neprijatelji?"Roboprijatelji su bili na glasu zbog svog besprimernog kukavičiuka.
"Hoćeš da kažeš da mogu da stradam?" ponovo upita on. "Tek tako? Zašto mi to ranije nisi rekao,
ti pacovčino?"
"Pokušao sam da ti kažem", reče Bernard, "ali ti nisi prestajao da se dernjaš o onim vražjim
slanim štapićima."
"Daću ti jedan besplatno", obeća on ulagivačkim glasom, "ako mi obećaš da ćeš me štititi." Začu
se kliktav zvuk i na jeziku roboprijatelja pojavi se primamljivo pakovanje Kroubulijevih slanih
štapića. "Samo uzmi", ponudi ga on. "Daće ti snagu, a to je ono što je potrebno vojnicima."
"Nisam kazao da ovde ima neprijatelja", reče Bernard. "Samo sam pretpostavio da bi ih moglo
biti."
"A tako!" Roboprijatelj žurno povuče slane štapiće, samo delić sekunde pre no što su Bernardovi
pohlepni prsti posegli za njima. "Samo ti meni kaži čim ugledaš nekog neprijatelja i ja ću ti smesta
podariti pakovanje Kroubulijevih neuporedivih slanih štapića", reče on, povukavši se na bezbednu
razdaljinu. Stao je da ga posmatra hladnim, mehaničkim, podrugljivim pogledom kako se pridiže na
noge i otresa prašinu sa odeće ljutitim rukama.
"Možeš da zadržiš svoje vražje štapiće", reče on dostojanstveno roboprijatelju. "Uopšte ih ne
želim. Osim toga, čeka me posao." On se okrenu i pođe žurnim korakom prema ruševini, osećajući
kako mrzi ceo svet. Iza njega, roboprijatelj pusti neki gromki marš i krenu za njim. Carska zastava
ponosno se zaviori, obasjana skrivenim svetiljkama sa roboprijateljeve sjajne zadnjice. Uz
osokoljujuće taktove pesme 'Ako umreš umrećeš kao čovek', žustri orkestar stade da savršeno
skladno maršira prema nadnosećim ruševinama negdašnjeg sjaja renonskog carstva.