Zato što za srpski istoriografski zaokret, koji postoji, nisu pokazatelj udžbenici iz kneževine Srbije, nego udžbenici iz Austrije i Austro-Ugarske na kojima se školovala kritična masa srpskih intelektualaca koji su menjali tu srpsku istoriografiju od Berlinskog kongresa do 1991.
Da li ti smatraš da u srpskoj istoriografiji nema zaokreta tj. da li možemo da se složimo da ga ima i koji je period koji bismo tom zaokretu mogli da dodelimo?
Pa postavljao sam ti i udžbenike iz Austrougarske, isto tako. Lepo si mogao da ih porediš.
U srpskoj istoriografiji je uvek bilo zaokreta; ne jednom, nego konstantno (i to ne samo u srpskoj; ništa to nije ni neobično). Bilo ih je dosta; ne može da se niti jedan posebni događaj izdvoji. Ne postoji neka tektonska prekretnica, na osnovu koje možemo reći da su nastupile neke toliko korenite promene da su drastično izmenile stavove. Naravno, govorim isključivo o političkom uticaju na promene.
Jedan preokret, primera radi, dogodio se 1912. godine, za vreme vlade Milovana Milovanovića. Posle Majskog prevrata 1903. godine i povratka Karađorđevića, dolazi do određene programske promene u pristupu istoriji i napušta se stariji model isključivog izgrađivanja patriotskog naboja. Deca do Majskog prevrata nisu učila da uopšte da Hrvati ni postoje, već da se Srbi (uključujući i čakavce) graniče sa Slovencima. Nastavni program do atentata na kralja Aleksandra Obrenovića bio je u duhu izgradnja izrazito velikog osećaja za naciju i otadžbinu, dosta revolutivnog konteksta (orijentisan prema susednim krajevima, koje treba osloboditi). Posle dolaska Petra Karađorđevića, jedan vrlo izrazito srbocentrični diskurs biva polako zamenjen regionalnim i internacionalnim.
Nešto ključnija prekretnica dogodila se nešto pred Prvi balkanski rat, 1911/2. godine, za vreme vlade radikala Milovana Milovanovića. Tada Srbija napušta neki, da kažemo, striktno srbistički pravac i okreće se serbokroatizmu. Hrvati prodiru u sve udžbenike, uči se o njima, njihovoj književnosti; ministar prosvete Ljubomir Jovanović propisuje januara 1912. godine i novi program u tom smeru. Prelazi se na neki jugoslovenski koncept; Kraljevina Srbija iz javnog budžeta izdvaja sredstva da naručuje veći broj knjiga od Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Odbor za reviziju čitanki u osnovnim školama donosi zaključak da srpski đaci moraju čitati i klasike iz hrvatske književnosti.
Mogli bismo reći da je pristup istoriji u Srbiji od sticanja nezavisnosti 1878. godine do Majskog prevrata 1903. godine bio vrlo izraženo nacionalan; pa u dobroj se meri može reći i ultranacionalistički. Dok je u suton Balkanskih ratova 1912. godine pobedila neka opcija koja je bila značajno više otvorena susedima i koja je bila čak i rekli bismo, svojevrsno utemeljenje Jugoslavije, u neku ruku, ili barem svesti o srpsko-hrvatskom zajedništvu.
Eto, to bi bio jedan primer zaokreta u pristupu i tumačenjima. On se, naravno, prevashodno tiče nastave u prosvetnom sistemu; što se tiče uske literature, nije bilo nekog drastičnijeg zaokreta, mada se od 1912. godine sve više ubacuju i Hrvati tj. postaju više predmet pažnje (češće se govori
Srbi i Hrvati, itd.). Neki prevashodno stručnjaci za jezik i književnost (gde se i ogleda zapravo ta promena, prvenstveno, a ne na polju istoriografije) kao npr. Aleksandar Belić su pod nadahnućem tog vetra i značajno promenili svoje viđenje etnolingvističke slike regiona. Odnosno, celog tog usmerenja koja više nije toliko upereno ka izgradnji čvrstog nacionalnog naboja i Velike Srbije, već više očigledno neke zajednice.