Baksuzni ljudi

Nulijana:

bila sam par puta, poslije operacije tumora, prije devet godina, kada mi je djete imalo neprijatan slucaj prije 4 i poslije teze saobracajke prije dvije, poplavu sam pregurala sa lijekovima koje sam vec trosila al sam morala odjednom biti sve, od majke, kcerke snaje, supruge, kucnog psihologa, kuvarice, nabavljaca, cistacice pa sve do molera, keramicara i montera namjestaja, da ne nabrajam dalje, sve je bilo strava i uzas , od straha, panike, fekalija do teskog fizikog napora i lijekovi su izgubili svako dejstvo pa sam ih odbacila jer sam smatrala da ce mi sve bit lakse kad mi je mozak trezven
kod psihologa sam bila isto kad mi je djete imalo problem, a prvi put ja kao djete, posto mi babe koje saljevaju stravu kojima me majka vodila nisu pomogle,jer sam imala teske traume nanesene u porodici u kojoj sam zivjela do sedme godine, gdje je gospodin bio alkoholicar, palio kucu, sicao nozevima po kuci, ne znam trebam li spomenuti da sam vise na groblju i u parku spavala nego u krevetu

i vjeruj mi, nikad niko od spomenutih lijecnika mi nije rijesio niti jedan problem

a ovi sitni pozari, ostale neprijatne bolescure, udesi, rat, granate, silna preseljavanja, losa majka, teske bolesti u porodici i da ne nabrajam dalje da nebi nekom pozlilo a i zvucalo bi nevjerovano, o mom zivotu bi se mogao napisati pogolem roman, da ti kazem nisam ni isla kod te vrste ljekara zbog tih sitnica, jer prosto znam da mi ne mogu spreciti ono sto ce se desiti a jos manje da ce mi rijesit neki od problema koji me muci....a i ja kad sam tri dana bez neke muke ja vrlo dobro sve poslozim u svojoj glavi, bez icije pomoci,

tako me zivot svemu naucio da stvarno sama sebi mogu pomoci bez ljekara

samo sto sam se potrosila i ja, zelim i ja malo da pustim mozak na pasu, ode i moj zivot

zasto sam sebicna ako nekad nesto pozelim za sebe, nema tu nikakvog samosazaljenja, samo jedna najobicnija zelja
ja ne zelim avione i kamione, ja sam jedna vrlo skromna osoba, kojoj jako malo treba, ja evo vec trecu zimu nosim dvije haljine, jedan te isti kaput, sal i martinke i mogu tako sve dok se ne poderu i deset godina jos ako treba, meni su frizeri i kozmeticari teski luksuz, cak i kad imam para, volim jednostavan zivot, volim jesti al kad ima luka i slanine meni nikakvi svjetski specijaliteti ne trebaju, ne treba mi cak ni sminka, pristalica sam prirodne ljepote, skoro da mi nista ne treba, ili jako, jako malo
ja zelim samo malo mira i nista vise i kora hljeba bi mi bila dovoljna samo da mogu reci idem na spavanje, otici, leci i zaspati sa sakom pod glavom
a da ne brinem za svoje i ono sto volim

nista vise, tako mi svega...

pa zasto ja to ne mogu, zasto...

Kliknite za proširenje...

Nulijana:

Spojler

bila sam par puta, poslije operacije tumora, prije devet godina, kada mi je djete imalo neprijatan slucaj prije 4 i poslije teze saobracajke prije dvije, poplavu sam pregurala sa lijekovima koje sam vec trosila al sam morala odjednom biti sve, od majke, kcerke snaje, supruge, kucnog psihologa, kuvarice, nabavljaca, cistacice pa sve do molera, keramicara i montera namjestaja, da ne nabrajam dalje, sve je bilo strava i uzas , od straha, panike, fekalija do teskog fizikog napora i lijekovi su izgubili svako dejstvo pa sam ih odbacila jer sam smatrala da ce mi sve bit lakse kad mi je mozak trezven
kod psihologa sam bila isto kad mi je djete imalo problem, a prvi put ja kao djete, posto mi babe koje saljevaju stravu kojima me majka vodila nisu pomogle,jer sam imala teske traume nanesene u porodici u kojoj sam zivjela do sedme godine, gdje je gospodin bio alkoholicar, palio kucu, sicao nozevima po kuci, ne znam trebam li spomenuti da sam vise na groblju i u parku spavala nego u krevetu

i vjeruj mi, nikad niko od spomenutih lijecnika mi nije rijesio niti jedan problem

a ovi sitni pozari, ostale neprijatne bolescure, udesi, rat, granate, silna preseljavanja, losa majka, teske bolesti u porodici i da ne nabrajam dalje da nebi nekom pozlilo a i zvucalo bi nevjerovano, o mom zivotu bi se mogao napisati pogolem roman, da ti kazem nisam ni isla kod te vrste ljekara zbog tih sitnica, jer prosto znam da mi ne mogu spreciti ono sto ce se desiti a jos manje da ce mi rijesit neki od problema koji me muci....a i ja kad sam tri dana bez neke muke ja vrlo dobro sve poslozim u svojoj glavi, bez icije pomoci,

tako me zivot svemu naucio da stvarno sama sebi mogu pomoci bez ljekara

samo sto sam se potrosila i ja, zelim i ja malo da pustim mozak na pasu, ode i moj zivot

zasto sam sebicna ako nekad nesto pozelim za sebe, nema tu nikakvog samosazaljenja, samo jedna najobicnija zelja
ja ne zelim avione i kamione, ja sam jedna vrlo skromna osoba, kojoj jako malo treba, ja evo vec trecu zimu nosim dvije haljine, jedan te isti kaput, sal i martinke i mogu tako sve dok se ne poderu i deset godina jos ako treba, meni su frizeri i kozmeticari teski luksuz, cak i kad imam para, volim jednostavan zivot, volim jesti al kad ima luka i slanine meni nikakvi svjetski specijaliteti ne trebaju, ne treba mi cak ni sminka, pristalica sam prirodne ljepote, skoro da mi nista ne treba, ili jako, jako malo
ja zelim samo malo mira i nista vise i kora hljeba bi mi bila dovoljna samo da mogu reci idem na spavanje, otici, leci i zaspati sa sakom pod glavom
a da ne brinem za svoje i ono sto volim

nista vise, tako mi svega...

pa zasto ja to ne mogu, zasto..

.

Kliknite za proširenje...