Dragan_srbcg
Ističe se
- Poruka
- 2.641
BRITANSKA POLITIKA PREMA JUGOSLAVIJI 1941-1944. – OSNOVNI IZVOR JUGOSLOVENSKOG USTAVA OD 1974.
Nedavno sam se vratio sa studijskog boravka u Londonu gde sam proučavao istorijske izvore za svoj novi istraživački poduhvat o stvaranju Banovine Hrvatske 1939, a u sklopu naučnog projekta „Istorija političkih ideja i institucija na Balkanu u XIX i XX veku u Balkanološkom institutu SANU. Tokom ovog izuzetno uspešnog boravka, imao sam priliku da pregledam i proučim veliki broj objavljenih diplomatskih dokumenata Velike Britanije 1918-1941. u velelepnoj zgradi Nacionalne biblioteke, zatim izuzetno zanimljive novinske članke i putopisne izveštaje o Kraljevini Jugoslaviji (The Times, The Daily Telegraph, Manchester Guardian, News Chronicle, Daily Herald) u Institutu za međunarodne odnose (Chatham House), te neobjavljenu arhivsku građu u Državnom arhivu (Public Record Office). Inače, Državni arhiv u Velikoj Britaniji (Kew Gardens – predgrađe Londona) je sigurno jedna od najbolje opremljenih i organizovanih institucija te vrste u svetu, u kojoj svakodnevno boravi veliki broj istraživača iz čitavog sveta tragajući za željenim izvorima. Dok sam istraživao u ovoj ustanovi pronašao sam pregršt neobjavljenih diplomatskih izveštaja (pretežno britanskog poslanika u Beogradu Ronalda Kembela) različitog stepena tajnosti o međuratnoj Jugoslaviji 1937-1941. otvorenih za javnost od 1990.
Izvori uglavnom uključuju pisma o ličnim impresijama britanskog poslanika o najvažnijim političarima i oficirima (Knez Pavle, Bogoljub Jevtić, Milan Stojadinović, Vlatko Maček, Anton Korošec, Dragiša Cvetković, Radenko Stanković, Ivo Perović, Momčilo Ninčić, Dragoljub Jovanović, Dušan Simović, Slobodan Jovanović, Aleksandar Cincar-Marković, Ivan Subotić, Juraj Krnjević, Juraj Šutej, August Košutić, Miha Krek, Fran Kulovec i dr.), zatim smernice i naredbe britanskog kabineta (premijera Nevila Čemberlena i Vinstona Čerčila i ministara inostranih poslova Viskonta Halifaksa i Antonija Idna) o postupanju poslanika u pojedinim pitanjima iz spoljne i unutrašnje politike Jugoslavije, kao što su: politika prema vladi Milana Stojadinovića i JRZ, posebno u periodu 1938-1939, odnos prema sporazumu Stojadinović-Ćano od 1937, politika prema ekonomskim odnosima Jugoslavije i nemačkog Rajha, odnos Velike Britanije prema konkordatskoj krizi, te njena politika prema tzv. hrvatskom pitanju. O ovoj potonjoj temi postoji ogroman broj dokumenata koji pokazuju da je Velika Britanija podržavala hrvatske političke težnje, oličene u programu Hrvatske seljačke stranke, i da je vršila ogroman pritisak na kneza Pavla da izađe u susret Mačekovim zahtevima. Posebno su zanimljivi i dragoceni izveštaji o javnim i tajnim posetama Mačekove desne ruke Jurja Krnjevića Londonu kao i Memorandum kongresa američkih Hrvata za nezavisnu Hrvatsku od 25. maja 1939, upućen premijeru Čemberlenu i ministru Halifaksu. Svi ovi izvori će sigurno baciti jedno novo i sasvim drugačije (u svakom slučaju jasnije) svetlo na međunacionalne i međuverske odnose u Kraljevini Jugoslaviji u odnosu na tumačenje koje nam je decenijama servirala komunistička istoriografija. Posle analize ovih dokumenata biće mnogo jasnije da li je Kraljevina Jugoslavija bila „tamnica naroda“, kako su je pežorativno nazivali jugoslovenski komunisti i hrvatski nacionalisti, ili je to bila samo ideološka parola bez podloge u istorijskim činjenicama, skovana radi što lakšeg postizanja konkretnih revolucionarnih ciljeva.
Osim toga, pronašao sam i mnoge druge dokumente, koji nisu direktno vezani za problematiku stvaranja Banovine Hrvatske, ali mogu da budu od izuzetnog značaja za domaću istoriografiju. Jedan od njih je i tajni izvešataj poslanika Kembela od 31. jula 1939. o tome koje će rudnike i rudna bogatstva (gvožđe, zlato, srebro, cink, magnezijum, hrom, bakar, aluminijum) na tlu Jugoslavije Hitler sigurno koristiti za svoje vojne potrebe u slučaju šireg evropskog rata. Izveštaj obiluje impresivnim podacima o najvažnijim zapadnoevropskim, te italijanskim i nemačkim ulaganjima u pojedine rudnike i njihovoj eksploataciji (Velika Britanija 41%, Francuska 28%, Belgija 8%, Švajcarska 1%, Italija 2%, Nemačka 0.9%).
Međutim, najveći značaj sigurno imaju izveštaji iz posebnog odeljenja Arhiva Službe za specijalne operacije (SOE). Poseban fond u okviru ovog arhiva je posvećen Balkanu i operacijama na njegovom tlu. Između ostalih, pronašao sam dokumente koji dokazuju da je britanska vlada potplaćivala vođstvo Jugoslovenske zemljoradničke stranke (4000 funti sterlinga mesečno) kako bi radilo u korist britanskih političkih interesa, kao i dokumente o direktnoj umešanosti britanske tajne službe u organizaciju vojnog puča u noći između 26. i 27. marta 1941, kojim je zbačeno Namesništvo na čelu s knezom Pavlom i vlada Cvetković-Maček, i uspostavljen novi režim na čelu s generalom Dušanom Simovićem. Izuzetno je zanimljiva i zbirka dokumenata o desantu na Drvar, koja započinje telegramom sa zahtevom da se izvrši hitna provera primljene informacije da je desant na Vrhovni štab partizanskih snaga organizovan od strane jednog Hrvata iz najbližeg Titovog okruženja, koji je odlično govorio nemački (o ovom pitanju postoji čitav elaborat koji mora pažljivo da se analizira).
U obilju ove neobjavljene arhivske građe iz Arhiva britanske tajne službe, koja predstavlja pravi rudnik zlata za ozbiljne naučne istraživače, izdvojio sam jedan dokument, koji bih želeo ukratko da predstavim čitaocima na sajtu NSPM. Reč je o izveštaju (bez potpisa autora) pod nazivom „Osnova za politiku prema Jugoslaviji“ (The Basis of Policy for Yugoslavia) od 11. aprila 1943, koji je odredio sudbinu Srbije i srpskog naroda na Balkanu u „novoj Evropi“, nakon završetka Drugog svetskog rata (PRO, FO 371, 30255, SOE/Yugoslavia 71, HS5/938). Iako ima oznaku dodatka (Appendix) dokument je izuzetno jasan i precizan. Iz njegove sadržine se tačno može videti kakve su bile namere britanske vlade prema državnom uređenju posleratne Jugoslavije.
Dokument ima dva dela. U prvom delu su potanko navedeni i obrazloženi principi nove politike Gordog Albiona (njih 16) prema Jugoslaviji, od kojih su neki opšteg karaktera, dok su ostali usmereni na konkretna pitanja iz oblasti političkog, ekonomskog i socijalnog uređenja. Ono što je najvažnije jeste jasno izrečena preporuka obaveštajnih oficira britanskoj vladi da vojska generala Draže Mihailovića ne može biti sigurni oslonac za primenu ovih principa (pre svega zbog „ekstremnog srpskog nacionalizma“ Dragiše Vasića) i da zbog toga ona više ne može računati na podršku (materijalnu i moralnu) Velike Britanije i ostalih saveznika. Iz same sadržine dokumenta se jasno može uočiti sav cinizam i beskrupuloznost anglo-saksonske politike prema Balkanu u kojoj su Srbi redovno izvlačili najdeblji kraj.
Prvi princip ističe da će posle rata „sve tri slovenske nacije“ (Srbi, Hrvati i Slovenci – prim. M.S.) u Jugoslaviji biti potpuno ravnopravne, da će svaka od njih vladati isključivo svojom teritorijom i da nijedna od njih neće podčinjavati sebi druge dve nacije.
Drugi princip se nadovezuje na prethodni, obrazlažući kako Anglo-Saksonci shvataju načelo ravnopravnosti „sve tri slovenske nacije“ u Jugoslaviji. On je istovremeno najvažniji za Srbiju i srpski narod, pošto je otvoreno nagovestio šta ih čeka nakon pobede savezničkih zemalja nad silama Osovine: „Stara politika administrativnog centralizma će biti zamenjena politikom široke autonomije za SRPSKE (u dokumentu je u blok formi napisan pridev srpski – SERBIAN) provincije, što posebno važi za: Crnu Goru, Makedoniju i Bosnu“. Ovaj princip je detaljnije razrađen u drugom delu dokumenta, koji je duži od prvog i sadrži detaljnije opservacije. To je učinjeno u odeljku „Regionalni problemi“. Tu se kaže sledeće: a) „Za vreme turske vladavine Srbi su živeli odvojeno u različitim regijama; različite srpske oblasti su zbog toga imale različite stepene razvoja; oslobođenje Srbije je bilo ostvareno u uspešnim sukcesivnim fazama; neke provincije su ostale još dugo pod turskom ili nekom drugom stranom vlašću kada je srce Srbije steklo nezavisnost; sve ovo je imalo za posledicu duboke razlike u kulturnom razvoju i tradiciji između različitih srpskih oblasti; b) posle 1918. vlada u Beogradu nije vodila dovoljno računa o ovim razlikama, nego je forsirala politiku administrativnog centralizma; Beograd je gotovo bez izuzetka slao činovnike iz Kraljevine Srbije na službu u nove oblasti; narod u ovim oblastima je trpeo teške poreske terete u korist Beograda što je prouzrokovalo ogromno nezadovoljstvo lokalnog stanovništva; v) zbog svega navedenog, u budućnosti se mora garantovati široka autonomija za ove oblasti. Narod Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine se ne razlikuje od Srba, ali on ima drugačiji karakter i poglede od naroda u Kraljevini Srbiji tako da zaslužuje da uživa poseban politički položaj u odnosu na Kraljevinu Srbiju; stara i veoma loša politika administrativnog centralizma neće biti obnovljena; poresko opterećenje će biti ravnomerno raspoređeno na različite provincije; državni službenici u svakoj provinciji će biti lokalni ljudi; najvažnije funkcije vlasti će biti prenete sa centralne vlade na oblasne političke organe.“
Poslednja izmena: