Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.579
A otkuda ti taj krug? Mislim, koja je to podela, je li tvoja, i na osnovu čega?
P.S. A književnost sa teritorije crnogorskih krajeva?
-
- Popularno:
- Proboj solunskog fronta
- "Pomaže Bog i 3 prsta: Telo srpskog...
- Neobična sudbina partizanske marke
- Kako pronaći prijatelja sa beneficijama
- Levica i podrška Palestincima
- Zasto se ne gradi Vojvodina?
- Vučić: Ne isključujem mogućnost da neko...
- Tramp preti Sorošu istragom
- Тотални интернет мрак у Путиновој...
- Ko će doći poslije Vučića?
Čiji je naš jezik
- Začetnik teme Konstantin Veliki
- Datum pokretanja
A otkuda ti taj krug? Mislim, koja je to podela, je li tvoja, i na osnovu čega?
P.S. A književnost sa teritorije crnogorskih krajeva?
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.579
- Poruka
- 976
Dobro, opste je poznato da je bespredmetno raspravljati se sa spojem amaterizma i ostrascene nadmenosti, u kome se gubi sposobnost za objektivno i trezveno rasudjivanje. Zato umesto ovih žalibože budale piskaranja nije lose poslusati nekoga ko stvarno nesto zna na ovu temu, svakako imajuci u vidu njegovu monolitnu integralisticku orijentaciju:
Novak, 1967: "Poznavajuci dobro sve moguce, nase i strane nekrologe posle Vukove smrti, smem da istaknem da nema ni lepseg ni dostojnijeg naucnog priznanja, osvetljenjem licnosti i njegovog stvaralastva, nego sto je ovo hrvatasko priznanje mladog slaviste, 26-godisnjeg Varazdinca, koji ce kroz ceo svoj zivot u najraznovrsnijim studijama slavistike biti na vrhunskim polozajima."
Ali, molin te lipo, sve su to nadvisli pisci vanjske povijesti jezika, podrepasi mladjane ideologizovane kroatistike, u sluzbi onomad zazivelog, uskogrudog domoljublja, kao i prateceg mu instant jezikoslovlja.
Boze, koliko si ti ogranicen, neotesan i u vlastiti ego zaljubljen covek. Hroboatosu da date zivu zabu da je skuva u loncu sa vodom nikad ne bi uspeo ako lonac ne bi imao poklopac.
Samo jos da podsvesna autosugestija pronadje put do stanja vlastite (samo)svesti.
Svest o mogucnosti krive predstave o stvarima je nuzan preduslov svake samokritike, zato te ostavljam da zris i zivis svoj jezikoslovni pubertet.
Poslednja izmena:
Konstantin Veliki
Buduća legenda
- Poruka
- 28.842
Pa sta je sad za ilirima.
U beckim arhivima kad se kaze da hoces da pogledas nesto o ilirima u Monarhi dobijas samo knjige o srbima.
Ilirsko vojvodstvo, ilirske skole i tako dalje. Sve vezano za srbe. Jedan od mnogih imena Srba koji su dali Nemci i Madjari je bio Ilir.
Nigde se ne spominju hrvati sta onda horbatoatos glupeta.
U beckim arhivima kad se kaze da hoces da pogledas nesto o ilirima u Monarhi dobijas samo knjige o srbima.
Ilirsko vojvodstvo, ilirske skole i tako dalje. Sve vezano za srbe. Jedan od mnogih imena Srba koji su dali Nemci i Madjari je bio Ilir.
Nigde se ne spominju hrvati sta onda horbatoatos glupeta.
- Poruka
- 13.833
Na osnovu odluke Sv. Rote. Naime, Juraj je Križanić htio i Slovence ugurati u gostinjac Sv. Jeronima u Rimu. Odluka Svete Rote, vrhovnoga crkvenog suda u Rimu, od 24. 4. 1656. glasi ovako ...dicimus, pronunciamus, sententiamus, definimus et declaramus provinciam veram et propriam nationis Illyricae ... fuissse et esse et intelligi debere Dalmatiam sive Illyricum, cuius partes sunt Croatia, Bosna et Slavonia, exclusis penitus carinthia, Styria et Carniola, et oriundos ex dictis quator regionibus Dalmatiae, Croatiae, Bosnae et Slovoniae tantun admitti posse tam ad canonicatus et beneficia ecclesiastica eiusdem collegiatae ... quam ad hospilalitatem et congregationem eiusdem sancti Hieronymi.- "... kažemo, proglašujemo, presuđujemo, određujemo i izjavljujemo da je kao istinita i prava pokrajina ilirskoga naroda ... bila i jest i da se ima shvaćati Dalmacija ili Ilirik, koje su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija, potpuno isključujući Korušku, Štajersku i Kranjsku; i da se samo oni koji potječu iz rečena četiri kraja: Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije, mogu primati kako na kanonička mjesta i crkvene beneficije iste zborne crkve, ... tako i na gostoprimstvo i u bratovštinu istoga svetoga Jeronima".
Pojam "ilirski" je, uz manje oscilacije, do 18. i 19. st. (u 18. se ponekad rabio u pravoslavnim krugovima u pisanim djelima, no i to je adoptirano tek nakon seoba, napose u djelu Đorđa Brankovića oko 1700.), istovjetan pojmu koji danas pokriva riječ "hrvatski", i to u sadašnjim RH i BH. Ilirski/slovinski ideologem nije nastao u Srbiji niti Vojvodini niti Crnoj Gori, a niti je tamo imao ikakva utjecaja - osim u poznatoj političkoj profilaciji Austrijske monarhije koja je preko tog nesrpskog i nepravoslavnoga ideologema krenula akomodirati novodoseljeno vlaško-raško pučanstvo.
- Poruka
- 13.833
Poznato je da je bio protivnik njegove reforme (izbacivanje slova, izbacivanje crkvenoslavizama,..).
Konstantin Veliki
Buduća legenda
- Poruka
- 28.842
- Poruka
- 13.833
Naravno da se ne spominju kad sami imaju svoju zemlju sa svojim, koliko god ograničenim suverenitetom. Ilirski pojam za doseljene pravoslavce nije bilo davanje nikakve državotvorne uloge, a ponajmanje pod imenom s kojim kod pravoslavnih masa i intelektualnih krugova nije postojala nikakva etnička identifikacija. Uzet je ideologem artikuliran 1595. Hvaraninom Vinkom Pribojevićem i elegantno proširen na južnoslavensku ortodoksnu populaciju koja s tim nije imala veze.
Kako tko zove sebe, to je relevantan kriterij, a ne kako ga drugi zovu, i to s pitajboga kakvim naumima.
Koja su to djela koja pisahu pravoslavci, od, recimo, 14. ili 15. stoljeća nadalje, u kojem se spominje to ime kao autoreferencijalno ? Muslimani ? Za katolike znamo, ima ih k'o šodera.
- Poruka
- 13.833
Konstantin Veliki
Buduća legenda
- Poruka
- 28.842
To stvarno verujes.
Prvo narodna epika svih srba posebno onih van zemlje je bila jako nacionalna (kosovski mit).
Vojna Krajina je imala najvecu suverenost koju ti mozes da zamislis. Privilegi date ilirskoj naciji su bili ogromne i tim privilegijama niko u KuK monarhiji nije uzivao.
Ima ih ko sodera pa izgleda ti si jedini koji je sve video. Da spominjem jos jednom njihova kultura tih ilira je bila jako nacionalna neces sporiti da je kosovski mit jako nacionalan.
Isto vazi i za Kraljevic Marko i tako dalje.
U prkos su stranci tu pravoslavnu masu zvali srbima.
I da nekazem da su hrvati do ilirskog pokreta bili podeljeni na sto malih ethnickih zajednica slavonci, sokci, bunjevci, dalmatinci i dubrovcani.
Gde su tu imali vec ethnicku povezanost nego srbi.
To pise cak u ucbenicima stare SFRJ. A sto bi oni lagali.
Pravoslavne mase su ti prava hrvatska logika.
Pravoslavci= Srbi
Dosta sam cuo od hrvata tu i nisi najludi
Da spomenjem da su se hrvati jako borili protiv majarizacije. Jeste im bila suverenost jaka u p***** m********
- Poruka
- 13.833
Dobro, opste je poznato da je bespredmetno raspravljati se sa spojem amaterizma i ostrascene nadmenosti, u kome se gubi sposobnost za objektivno i trezveno rasudjivanje. Zato umesto ovih žalibože budale piskaranja nije lose poslusati nekoga ko stvarno nesto zna na ovu temu, svakako imajuci u vidu njegovu monolitnu integralisticku orijentaciju:
Novak, 1967: "Poznavajuci dobro sve moguce, nase i strane nekrologe posle Vukove smrti, smem da istaknem da nema ni lepseg ni dostojnijeg naucnog priznanja, osvetljenjem licnosti i njegovog stvaralastva, nego sto je ovo hrvatasko priznanje mladog slaviste, 26-godisnjeg Varazdinca, koji ce kroz ceo svoj zivot u najraznovrsnijim studijama slavistike biti na vrhunskim polozajima."
Ali, molin te lipo, sve su to nadvisli pisci vanjske povijesti jezika, podrepasi mladjane ideologizovane kroatistike, u sluzbi onomad zazivelog, uskogrudog domoljublja, kao i prateceg mu instant jezikoslovlja.
Boze, koliko si ti ogranicen, neotesan i u vlastiti ego zaljubljen covek. Hroboatosu da date zivu zabu da je skuva u loncu sa vodom nikad ne bi uspeo ako lonac ne bi imao poklopac.
Samo jos da podsvesna autosugestija pronadje put do stanja vlastite (samo)svesti.
Svest o mogucnosti krive predstave o stvarima je nuzan preduslov svake samokritike, zato te ostavljam da zris i zivis svoj jezikoslovni pubertet.
Osim osobnih uvrjeda- ne vidim ovdje ništa. Dan je citat iz bezvrijedne kupusare Viktora Novaka koja je puna neistina (a i neshvaćanja). Npr., Novak piše:
Novak imputira da su jezična previranja među Hrvatima bila stalno na crti vukovci-antivukovci,te u prve uvrštava niz ljudi kojima na kraj pameti ne bi bilo da će ih se utjerivati u taj tor.
Realno, prikazi pravoga stanja u hrvatskome jeziku i jezikoslovlju dani su u knjigama Ljudevita Jonkea "Hrvatski jezik u 19. i 20. stoljeću", Zlatka Vincea "Putovima hrvatskog književnog jezika", Marka Samardžije "Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnoga jezika".
U novije su vrijeme izašli i izabrani spisi prpadnika Riječke (Kurelac) i Zagrebačke filološke škole (Veber, Šulek), te vukovaca (Maretić, Broz, Rešetar):
http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/JezikoslovneRaspraveIClanci i http://www.matica.hr/www/wwwizd2.nsf/AllWebDocs/JezikoslovneRaspraveIClanci2001 , respektivno.
Novak je pomiješao lončiće. Ilirska, a potom ostale jezične koncepcije, nisu vukovske ni u cilju ni u elementima rješenja. Autor piše političku denuncijaciju, a ne jezikoslovno-povijesnu studiju.
Zatim slijede napadaji na Antu Starčevića (tu nije nešto postigao zbog Krležina utjecaja- Starčević je emocionalni centar "Balada" i hrvatska ljevica se nikad nije odrekla njega ni pravaštva (Krleža, Cesarec, ..), te Petra Guberinu koji je pokazao da je dotadanji pristup, mladogramatičarski, zastario i da su hrvatski i srpski dva jezika- sviđalo se to politčarima, ideolozima, rodoljubima ili ne.
Na koncu i njeki "Korijeniti pravopis", dok je Adolfo Bratoljub Klaić napisao "Koriensko pisanje", a u suradnji s Ciprom "Hrvatski pravopis", zasnovan na načelima Zagrebačke škole, na kojima su pisali Šenoa, Jagić, Šulek, Ante Kovačić, Kranjčević, Eugen Kumičić, ponekad Vjekoslav Klaić i A.G. Matoš...
Sve u svemu- slabo. Tu se ni ne zna tko je gdje, što zastupa, koji su mu ciljevi, koja su ključna djela o tim auktorima....Ništa.
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.788
Upoređujem ova dva posta iznad i uviđam koliko je post Konstantina Velikog ustvari sadržajniji, istinitiji, jezgrovitiji, misaono nadahnutiji, idejno snažniji, pronicljiviji i realno (a ne prazno) intelektualniji od Hroboatosovog.
Iza ovih retoričkih bljuvova, krije se zapravo banalna suština: animozitet Hrobijev spram Novaka proističe iz Novakove osude ustaštva i objektivnog distanciranja od hrvatskog nacizma - to je nešto što je u koliziji sa Hroboatosovom idejom vodiljom i pokretačkim impulsom.
Iza ovih retoričkih bljuvova, krije se zapravo banalna suština: animozitet Hrobijev spram Novaka proističe iz Novakove osude ustaštva i objektivnog distanciranja od hrvatskog nacizma - to je nešto što je u koliziji sa Hroboatosovom idejom vodiljom i pokretačkim impulsom.
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.788
Što Hrobijev link potvrđuje.
- Poruka
- 976
Nedavno je na temi o 'Crvenoj Hrvatskoj' postiran jedan detalj sa Vukovog proputovanja Crnom Gorom 1841. o, maltene, plebiscitarnom izjasnjavanju Crnogoraca da govore hrvatski, iz knjige - Benedikta Zelić-Bučan - "Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti".Ovaj kuriozitet po pripovedanju Antuna Mazuranica zabelezio je Vatroslav Jagic 20 godina kasnije. Donosimo ga ovde u integralnom obliku, prema Knjizi Viktora Novaka "Vuk i Hrvati", 1967., SANU, uz par detalja koji bi mogli da razjasne ovu bizarnu situaciju:
Ovde ipak upada u oci jedna neobicnost. Kako saznajemo ranije, utvrdjeno je iz Vuk-Nadezdinovog itinerara da su oni (misli se na Vuka, Mazuranica i Gaja - prim.) bili na Hvaru i Korculi "pre dolaska u Crnu Goru"; pre toga su posetili Trogir i Split, a sa Korcule su obisli i Peljesac. Sa ovim hronoloskim sledom slaze se i Novak kada iznad kaze da je dijalog izmedju Vuka, Mazuranica i dalmatinskih mestana vodjen "po svemu pre dolaska u Crnu Goru". Da su putnici boravili na Korculi pre dolaska u Crnu Goru svedoci i jedno pismo kolekcionara sa Korcule Mate Kapora, upuceno 28. juna 1841. prijatelju Hvaraninu, Petru Niziteo (Nizeticu) u kom, u prevodu sa italijanskog, stoji:
Vuk je sa ruskim slavistom Nadezdinom, takodje ucesnikom putovanja, krenuo posle rastanka sa Gajem i Mazuranicem u Dubrovniku brodom do Splita i nastavio kopnom do Karlovca, da bi se 23. juna nasao u Zagrebu, odakle je preko Slavonije i Srema nastavio prema Srbiji. Gaj i Mazuranic pak napustili su Dubrovnik tek 27. juna, o cemu je izvestila "Danica" ilirska.
Ovakva hronologija marsrute Vukovog i Mazuranicevog putovanja daje Mazuranicevom pripovedanju sasvim drugu dimenziju. Ostaje nejasno kako je Mazuranic i posle dvadeset godina mogao tako mnogo hronoloski da promasi marsrutu jednog tako jedinstvenog putovanja? Kao sto vidimo, na povratku iz Crne Gore Vuku je Korcula bila na putu za Split, ali Vuk tada nije svracao na ostrvo, a i da jeste bio je samo u drustvu Nadezdina, jer su Gaj i Mazuranic ostali u Dubrovniku; ali je zato na putu ka Crnoj Gori za sve putnike Korcula bila nezaobilazna stanica, gde su se Vuk i Nadezdin po drugi put neplanirano (prvi put je bilo u Zadru) sreli sa Gajem i Mazuranicem, posto su njihova putovanja do Crne Gore bila jednovremena ali odvojena. Iz te perspektive znacajno se dovodi u pitanje autenticnost navodnog Mazuranicevog pripovedanja o gotovo plebiscitarnom izjasnjavanju Crnogoraca da govore hrvatski, kao o uzroku Vukovog nezadovoljstva i motiva da se iz Crne Gore krene brodom ka Korculi, kako bi se nasli Srbi. Takvog putovanja, i po svemu sudeci, takvog razvoja dogadjaja nikada nije bilo. Ostaje neverovatna cinjenica da je Mazuranic (1805-1888.), koji u trenutku ove pripovesti Jagicu ima 50 i neku godinu, dakle, nije neki senilni starac, tako kardinalno hronoloski brka marsrutu svog putesestvija sa Vukom. Ostaje mogucnost da je Mazuranic pomesao redosled, ali ne i sam sadrzaj dogadjaja u okviru zajednickog puta sa Vukom, ali cinjenica da citirana zabeleska izlazi iz fizickih, prostorno-vremenskih okvira prilicno verodostojno rekonstruisane rute puta ostavlja opravdanu sumnju da je prica neautenticna ili pogresno interpretirana, najverovatnije od nekog treceg lica. S obzirom na spomenuta datiranja nekih referentnih dogadjaja, zajednickog putovanja iz Crne Gore na Korculu definitivno nije bilo, sto je, veoma znacajna (negativna) cinjenica, koja ako se usvoji kao pozitvna daje sasvim drugaciju skicu puta od one na koju su zaista smesteni nasi putnici. To vise nije samo hronoloska greska, nego kvalitativno izmenjen pogled na celu pricu unosenjem jednog naknadnog dogadjaja, koga definitvno nije bilo (zajednicki odlazak na Korculu iz CG). Uzmemo li u obzir da je imaginarni put na Korculu, prema kazivanju, posledica i Vukove zelje da tamo nadje Srbe i srpski jezik, ostaje apsolutno opravdana sumnja da je i uzrok takvog razvoja dogadjaja - masovno izjasnjavanje Crnogoraca u Crnoj Gori narodne i prosrpski orijentisane dinastije Petrovica da govore hrvatski - imaginaran. Mi mozemo da nagadjamo da li se radi o namernom krivotvorenju dogadjaja sa Vukovog putovanja, da li o interpretaciji nekog treceg, nedovoljno upucenog lica-posrednika, Mazuranicevom predimenzioniranju nekog detalja sa puta ili necem trecem.
Postoji i nekoliko veoma dobrih ex-silentio argumenata da se potkrepi sumnja u autenticnost navedene price. Ova sporna epizoda sa Vukovog putovanja nigde nije zabelezena u njegovim spisima, a koliko mi je poznato ni u Gajevim, sto je sasvim neocekivano s obzirom na utisak i veliko nezadovoljstvo, koji su se javili kod Vuka zbog stanja svesti Crnogoraca o svom jeziku. Stvar postaje jos cudnija kada znamo da je Vuk u svojoj "Pesnarici"(“Narodna srpska pesnarica", 1815.) dosledno zabelezio epizodu o protestu sremskih Srba-ekavaca protiv stampanja narodnih pesama na hercegovackoj ijekavici, koju su oni nazivali "horvatskijim jezikom", sto je podatak koji se veoma cesto, iz nerazumevanja, koristi kao argument protiv Vukovog filoloskog rada. Takodje treba imati u vidu da je u vreme Vukove i Mazuraniceve posete Crnoj Gori na vlasti narodni vlastodrzac Petar II Petrovic Njegos, natprosecno obrazovana osoba za svoje doba, koji samo 5 godina posle Vukove posete Crnoj Gori pise "Gorski vijenac" na narodnom jeziku, koji je on nazivao znamo kako. I za kraj nije zgoreg ponoviti reci samog Antuna Mazuranica, koje je on zapisao desetak godina (1852.) posle zajednickog putovanja sa Vukom, a dve godine posle Beckog knjizevnog dogovora, o stanju novousvojenog hrvatskog jezika medju samim Hrvatima:
Kao nesvakidasnji paradoks ostaje to da Mazuranic pripoveda o masovnom izjasnjavanju ("culi su svuda da jim se odgovaralo, da govore jezikom htvatskim") Crnogoraca kao govornika 'hrvatskog jezika', dok gotovo u isto vreme, u samoj Hrvatskoj, 'hrvatski jezik' medju nacionalno dezorijentisanim Hrvatima ne prelazi granicu prepoznavanja.
Ovde ipak upada u oci jedna neobicnost. Kako saznajemo ranije, utvrdjeno je iz Vuk-Nadezdinovog itinerara da su oni (misli se na Vuka, Mazuranica i Gaja - prim.) bili na Hvaru i Korculi "pre dolaska u Crnu Goru"; pre toga su posetili Trogir i Split, a sa Korcule su obisli i Peljesac. Sa ovim hronoloskim sledom slaze se i Novak kada iznad kaze da je dijalog izmedju Vuka, Mazuranica i dalmatinskih mestana vodjen "po svemu pre dolaska u Crnu Goru". Da su putnici boravili na Korculi pre dolaska u Crnu Goru svedoci i jedno pismo kolekcionara sa Korcule Mate Kapora, upuceno 28. juna 1841. prijatelju Hvaraninu, Petru Niziteo (Nizeticu) u kom, u prevodu sa italijanskog, stoji:
Vuk je sa ruskim slavistom Nadezdinom, takodje ucesnikom putovanja, krenuo posle rastanka sa Gajem i Mazuranicem u Dubrovniku brodom do Splita i nastavio kopnom do Karlovca, da bi se 23. juna nasao u Zagrebu, odakle je preko Slavonije i Srema nastavio prema Srbiji. Gaj i Mazuranic pak napustili su Dubrovnik tek 27. juna, o cemu je izvestila "Danica" ilirska.
Ovakva hronologija marsrute Vukovog i Mazuranicevog putovanja daje Mazuranicevom pripovedanju sasvim drugu dimenziju. Ostaje nejasno kako je Mazuranic i posle dvadeset godina mogao tako mnogo hronoloski da promasi marsrutu jednog tako jedinstvenog putovanja? Kao sto vidimo, na povratku iz Crne Gore Vuku je Korcula bila na putu za Split, ali Vuk tada nije svracao na ostrvo, a i da jeste bio je samo u drustvu Nadezdina, jer su Gaj i Mazuranic ostali u Dubrovniku; ali je zato na putu ka Crnoj Gori za sve putnike Korcula bila nezaobilazna stanica, gde su se Vuk i Nadezdin po drugi put neplanirano (prvi put je bilo u Zadru) sreli sa Gajem i Mazuranicem, posto su njihova putovanja do Crne Gore bila jednovremena ali odvojena. Iz te perspektive znacajno se dovodi u pitanje autenticnost navodnog Mazuranicevog pripovedanja o gotovo plebiscitarnom izjasnjavanju Crnogoraca da govore hrvatski, kao o uzroku Vukovog nezadovoljstva i motiva da se iz Crne Gore krene brodom ka Korculi, kako bi se nasli Srbi. Takvog putovanja, i po svemu sudeci, takvog razvoja dogadjaja nikada nije bilo. Ostaje neverovatna cinjenica da je Mazuranic (1805-1888.), koji u trenutku ove pripovesti Jagicu ima 50 i neku godinu, dakle, nije neki senilni starac, tako kardinalno hronoloski brka marsrutu svog putesestvija sa Vukom. Ostaje mogucnost da je Mazuranic pomesao redosled, ali ne i sam sadrzaj dogadjaja u okviru zajednickog puta sa Vukom, ali cinjenica da citirana zabeleska izlazi iz fizickih, prostorno-vremenskih okvira prilicno verodostojno rekonstruisane rute puta ostavlja opravdanu sumnju da je prica neautenticna ili pogresno interpretirana, najverovatnije od nekog treceg lica. S obzirom na spomenuta datiranja nekih referentnih dogadjaja, zajednickog putovanja iz Crne Gore na Korculu definitivno nije bilo, sto je, veoma znacajna (negativna) cinjenica, koja ako se usvoji kao pozitvna daje sasvim drugaciju skicu puta od one na koju su zaista smesteni nasi putnici. To vise nije samo hronoloska greska, nego kvalitativno izmenjen pogled na celu pricu unosenjem jednog naknadnog dogadjaja, koga definitvno nije bilo (zajednicki odlazak na Korculu iz CG). Uzmemo li u obzir da je imaginarni put na Korculu, prema kazivanju, posledica i Vukove zelje da tamo nadje Srbe i srpski jezik, ostaje apsolutno opravdana sumnja da je i uzrok takvog razvoja dogadjaja - masovno izjasnjavanje Crnogoraca u Crnoj Gori narodne i prosrpski orijentisane dinastije Petrovica da govore hrvatski - imaginaran. Mi mozemo da nagadjamo da li se radi o namernom krivotvorenju dogadjaja sa Vukovog putovanja, da li o interpretaciji nekog treceg, nedovoljno upucenog lica-posrednika, Mazuranicevom predimenzioniranju nekog detalja sa puta ili necem trecem.
Postoji i nekoliko veoma dobrih ex-silentio argumenata da se potkrepi sumnja u autenticnost navedene price. Ova sporna epizoda sa Vukovog putovanja nigde nije zabelezena u njegovim spisima, a koliko mi je poznato ni u Gajevim, sto je sasvim neocekivano s obzirom na utisak i veliko nezadovoljstvo, koji su se javili kod Vuka zbog stanja svesti Crnogoraca o svom jeziku. Stvar postaje jos cudnija kada znamo da je Vuk u svojoj "Pesnarici"(“Narodna srpska pesnarica", 1815.) dosledno zabelezio epizodu o protestu sremskih Srba-ekavaca protiv stampanja narodnih pesama na hercegovackoj ijekavici, koju su oni nazivali "horvatskijim jezikom", sto je podatak koji se veoma cesto, iz nerazumevanja, koristi kao argument protiv Vukovog filoloskog rada. Takodje treba imati u vidu da je u vreme Vukove i Mazuraniceve posete Crnoj Gori na vlasti narodni vlastodrzac Petar II Petrovic Njegos, natprosecno obrazovana osoba za svoje doba, koji samo 5 godina posle Vukove posete Crnoj Gori pise "Gorski vijenac" na narodnom jeziku, koji je on nazivao znamo kako. I za kraj nije zgoreg ponoviti reci samog Antuna Mazuranica, koje je on zapisao desetak godina (1852.) posle zajednickog putovanja sa Vukom, a dve godine posle Beckog knjizevnog dogovora, o stanju novousvojenog hrvatskog jezika medju samim Hrvatima:
Kao nesvakidasnji paradoks ostaje to da Mazuranic pripoveda o masovnom izjasnjavanju ("culi su svuda da jim se odgovaralo, da govore jezikom htvatskim") Crnogoraca kao govornika 'hrvatskog jezika', dok gotovo u isto vreme, u samoj Hrvatskoj, 'hrvatski jezik' medju nacionalno dezorijentisanim Hrvatima ne prelazi granicu prepoznavanja.
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.788
Vrlo dobro Coačenko!
Razlog?
Khm, khm...
Svaka tajna mora biti javna
Razlog?
Khm, khm...
Svaka tajna mora biti javna
- Poruka
- 976
Vredan je paznje i izuzetno stur komentar Viktora Novaka na ovu bizarnu epizodu sa Vukovog putovanja:
I to je sve sto Novak kaze da bi objasnio nelogicnost koja sledi ispod. Medjutim, cini se da se Novak, posto navede zapis iz Jagicevog arhiva, vesto ogradjuje od komentarisanja kurioziteta da se stanovnistvo 1841. u Crnoj Gori svuda izjasnjava da govori hrvatski, nego samo zakljucuje da je "dragocen ovaj dijalog izmedju Vuka, Mazuranica i dalmatinskih mestana, bez obzira da li je on bio pre ili posle Cetinja (po svemu pre dolaska u Crnu Goru)..."
U stvari, Novak taj detalj i ne kometarise, vec samo odobrava autenticnost dijaloga sa Dalmatincem iz Orebica, dok se ne izjasnjava o devijantnoj jezickoj situaciji u Crnoj Gori 1841. Sumnjam da Novak nije primetio nekonzistentnost Mazuraniceve price, imajuci u vidu cinjenicu da se taj razgovor odigrao pre dolaska u Crnu Goru, sto stidljivo u zagradi i sam napominje, nego pre mislim da je bilo politicki oprotuno da ne secira taj detalj, a i njegova monolitna integralisticka orijentacija po pitanju srpskog i hrvatskog jezika nalagala mu je da se ne bavi previse time.
I to je sve sto Novak kaze da bi objasnio nelogicnost koja sledi ispod. Medjutim, cini se da se Novak, posto navede zapis iz Jagicevog arhiva, vesto ogradjuje od komentarisanja kurioziteta da se stanovnistvo 1841. u Crnoj Gori svuda izjasnjava da govori hrvatski, nego samo zakljucuje da je "dragocen ovaj dijalog izmedju Vuka, Mazuranica i dalmatinskih mestana, bez obzira da li je on bio pre ili posle Cetinja (po svemu pre dolaska u Crnu Goru)..."
U stvari, Novak taj detalj i ne kometarise, vec samo odobrava autenticnost dijaloga sa Dalmatincem iz Orebica, dok se ne izjasnjava o devijantnoj jezickoj situaciji u Crnoj Gori 1841. Sumnjam da Novak nije primetio nekonzistentnost Mazuraniceve price, imajuci u vidu cinjenicu da se taj razgovor odigrao pre dolaska u Crnu Goru, sto stidljivo u zagradi i sam napominje, nego pre mislim da je bilo politicki oprotuno da ne secira taj detalj, a i njegova monolitna integralisticka orijentacija po pitanju srpskog i hrvatskog jezika nalagala mu je da se ne bavi previse time.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.788
Tačno tako, kolektivni "alibizam".
Dakle, da bi mogao flagrantno da pogazi Bečki književni dogovor kojeg su sa Vukom potpisli on, Sakcinski et Co. zbog "nezgodne" klauzule u uvodu
Ivan Mažuranić je morao da stvori pokriće kako Vuk pod tim narodom i njegovom književnošću nije mislio isključivo i samo na SRPSKI NAROD I NJEGOVU KNJIŽEVNOST (što svi znamo za fakat).
To je uradio, pomoću lažne priče brata Antuna i Vatre Jagića, dakle fasifikatom iz kojeg proističe da preci samog Vuka Karažića svoj jezik hrvatskim nazivaju.
Ee, rđo od čoveka. Pu!
Coačenko, još jednom, vrlo dobro!
Dakle, da bi mogao flagrantno da pogazi Bečki književni dogovor kojeg su sa Vukom potpisli on, Sakcinski et Co. zbog "nezgodne" klauzule u uvodu
"jedan narod treba jednu književnost da ima",
Ivan Mažuranić je morao da stvori pokriće kako Vuk pod tim narodom i njegovom književnošću nije mislio isključivo i samo na SRPSKI NAROD I NJEGOVU KNJIŽEVNOST (što svi znamo za fakat).
To je uradio, pomoću lažne priče brata Antuna i Vatre Jagića, dakle fasifikatom iz kojeg proističe da preci samog Vuka Karažića svoj jezik hrvatskim nazivaju.
Coačenko, još jednom, vrlo dobro!
- Poruka
- 13.833
Ovdje se nakupilo toliko bljuzgi i fikcija i protufikcija, da mi je okvirno odgovoriti i adios.
1. Viktor Novak je hrvatski Herostrat i bezvrijedni publicist. On je vrijedan kao stručnjak za paleografiju, no kao promotor jugoideologije-kako ju je on shvaćao- auktor je kupusara o kojima na kanim tratiti bitova.
2. ne samo u njega, nego i drugih, navodi se Jagićev tekst o zajedničkom (privremenom) putovanju Karadžića, Gaja, Antuna Mažuranića itd. Točno je da se spominje Cetina, rijeka, a ne crnogorsko Cetinje. Budući da je u ono doba bilo svakojakih oznaka za mjesta, upisano je Cetinje, no očito je-prikazano u više drugih studija- da se referencira Cetina, Porfirogenetova tobožnja razlučnica između Hrvata i Srba, od koje su srpski nacionalisti napravili mitoško mjesto.
Da se potencijalnim nepristanim osobama koje prate ovaj slijed (i pristanima koji su zadržali nješto ratia) dade slika o tom što je zapravo sva ta buka oko jezika, naroda, ideologija,...napisat ću osnovno- običan sažetak iz historiografskih i jezikoslovnih knjiga auktora Mirjane Gross, Ive Banca, Zlatka Vincea, Dalibora Brozovića, Agneze Szabo, Ive Perića, Radoslava Katičića, Dušana Bilandžića,...
Miješaju se najviše nacionalne ideologije i jezične škole.
Ideologije dominirajuće među Hrvatima u 19. st. bijahu:
1. Ilirska koje gleda na sve južne Slavene kao Ilire. Gotova 1848., a njezini su pristaše otišli kojekuda (Gaj, Babukić, Šulek, Mažuranići, Kukuljević, Demetar,..).
2. hrvatsko-južnoslavenska koja glede hrvatske interese u okviru panslavenskih i češće južnoslavenskih okvira (Strossmayer, Rački, Šenoa, Veber, Šulek, Kurelac, kasniji Mažuranić, Jagić, Ivan Broz,..)
3. ekskluzivno hrvatska, bilo pankroatistička po kojoj su svi "Iliri" Hrvati, bilo velikohrvatska po kojoj su svi Hrvati osim Bugara i Srbijanaca. Pristaše uz razne nijanse i kolebanja. Starčević, Kvaternik, Ante Kovačić, Eugen Kumičić, Vjekoslav Klaić,..
4. jugo-integralistička po kojoj su pravi narod Jugoslaveni, a Hrvati su samo pleme toga naroda (Budmani, Rešetar, Maretić, Tkalac, ..
Jezične škole
Nakon Ilirskoga pokreta, tri glavne i najkasnija vukovska, plus privatni izrazi:
1. Zagrebačka- dominantna škola i nasljednica Hrvatskog narodnog preporoda, Ilirizma. Šulek, Veber, u početku Jagić, ..po njoj pišu Šenoa, Kovačić Ante, Kumičić, Kranjčević (dio), Kvaternik, Strossmayer, Rački, te dio kasnijih vukovaca (Divković, Armin Pavić, Budmani,..)
2. Riječka- Kurelac, Bude Budisavljević,.. Njegovanje arhaizama i jezik mješavina crkvenoslavenskog i čakavsko-štokavskih elemenata.
3. Zadarska. Ante Kuzmanić i dr., osnovno obilježje zalaganje za štokavsku ikavicu kao općehrvatski nacionalni jezik
4. vukovci, pristaše jezikoslovnih (najčešće ne i nacionalnih) ideja Karadžića i Daničića (Budmani, Maretić, Ivan Broz, Rešetar, Vjekoslav Klaić (kasnije), Iveković,..)
Privatni jezični izraz koji se ili mijenja, ili ne spada ni u koju školu trajno: Starčević, Jagić, Kurelac- koji je praktički sam Riječka škola, Matoš, .......
1. Viktor Novak je hrvatski Herostrat i bezvrijedni publicist. On je vrijedan kao stručnjak za paleografiju, no kao promotor jugoideologije-kako ju je on shvaćao- auktor je kupusara o kojima na kanim tratiti bitova.
2. ne samo u njega, nego i drugih, navodi se Jagićev tekst o zajedničkom (privremenom) putovanju Karadžića, Gaja, Antuna Mažuranića itd. Točno je da se spominje Cetina, rijeka, a ne crnogorsko Cetinje. Budući da je u ono doba bilo svakojakih oznaka za mjesta, upisano je Cetinje, no očito je-prikazano u više drugih studija- da se referencira Cetina, Porfirogenetova tobožnja razlučnica između Hrvata i Srba, od koje su srpski nacionalisti napravili mitoško mjesto.
Da se potencijalnim nepristanim osobama koje prate ovaj slijed (i pristanima koji su zadržali nješto ratia) dade slika o tom što je zapravo sva ta buka oko jezika, naroda, ideologija,...napisat ću osnovno- običan sažetak iz historiografskih i jezikoslovnih knjiga auktora Mirjane Gross, Ive Banca, Zlatka Vincea, Dalibora Brozovića, Agneze Szabo, Ive Perića, Radoslava Katičića, Dušana Bilandžića,...
Miješaju se najviše nacionalne ideologije i jezične škole.
Ideologije dominirajuće među Hrvatima u 19. st. bijahu:
1. Ilirska koje gleda na sve južne Slavene kao Ilire. Gotova 1848., a njezini su pristaše otišli kojekuda (Gaj, Babukić, Šulek, Mažuranići, Kukuljević, Demetar,..).
2. hrvatsko-južnoslavenska koja glede hrvatske interese u okviru panslavenskih i češće južnoslavenskih okvira (Strossmayer, Rački, Šenoa, Veber, Šulek, Kurelac, kasniji Mažuranić, Jagić, Ivan Broz,..)
3. ekskluzivno hrvatska, bilo pankroatistička po kojoj su svi "Iliri" Hrvati, bilo velikohrvatska po kojoj su svi Hrvati osim Bugara i Srbijanaca. Pristaše uz razne nijanse i kolebanja. Starčević, Kvaternik, Ante Kovačić, Eugen Kumičić, Vjekoslav Klaić,..
4. jugo-integralistička po kojoj su pravi narod Jugoslaveni, a Hrvati su samo pleme toga naroda (Budmani, Rešetar, Maretić, Tkalac, ..
Jezične škole
Nakon Ilirskoga pokreta, tri glavne i najkasnija vukovska, plus privatni izrazi:
1. Zagrebačka- dominantna škola i nasljednica Hrvatskog narodnog preporoda, Ilirizma. Šulek, Veber, u početku Jagić, ..po njoj pišu Šenoa, Kovačić Ante, Kumičić, Kranjčević (dio), Kvaternik, Strossmayer, Rački, te dio kasnijih vukovaca (Divković, Armin Pavić, Budmani,..)
2. Riječka- Kurelac, Bude Budisavljević,.. Njegovanje arhaizama i jezik mješavina crkvenoslavenskog i čakavsko-štokavskih elemenata.
3. Zadarska. Ante Kuzmanić i dr., osnovno obilježje zalaganje za štokavsku ikavicu kao općehrvatski nacionalni jezik
4. vukovci, pristaše jezikoslovnih (najčešće ne i nacionalnih) ideja Karadžića i Daničića (Budmani, Maretić, Ivan Broz, Rešetar, Vjekoslav Klaić (kasnije), Iveković,..)
Privatni jezični izraz koji se ili mijenja, ili ne spada ni u koju školu trajno: Starčević, Jagić, Kurelac- koji je praktički sam Riječka škola, Matoš, .......
- Poruka
- 13.833
Zagrebačka škola dominira od 1860-ih do 1890-ih, vukovci od 1890-ih do 1918., a onda nastaje previranje u novoj jugodržavi.
Osnovne jezične koncepcije
Vukovci
++++++++++++++
* književni jezik je praktički isto što i narodni, pučki
* generalno su protiv novotvorenica, iako su ih u praksi skovali velik broj (Maretić). Jezični purizam protiv germanizama, rusizama,.. (Maretićev "Jezični savjetnik", Rožićev "Antibarbarus",..)
* općenito zabacivanje hrvatske jezične i književne baštine i njezinih dostignuća na području leksika, sintakse, stilistike, semantike. Obožavanje Karadžićevog jezičnoga folklorizma.
* isključivanje kajkavskoga narječja, te ekstremni štokavski purizam; poštokavljuju se čakavska i kajkavska imena (Spljet, Bjelostijenac, Čakovac,..). U praksi se u leksiku ugrađuje štokavski i čakavski materijal (Rječnik JAZU).
* u tehničkoj stilizaciji jezika: izgovorni ili fonološki pravopis skoro istovjetan Karadžićevu (uz izuzetke), te izjednačavanje padeža u D, L, I množine
Zagrebačka škola
++++++++++++++
* književni jezik je viša potencija narodnog i nije svodiv na narodne govore
* za kovanje novotvorenica i preuzimanje iz drugih slavenskih jezika. Nisu puristi kao vukovci koji izbacuju i slavenske riječi-ako im ne trebaju.
* poštovanje Karadžićeva djela, no ne i ideologije. Odbacivanje Karadžićeva folklorizma u jeziku.
* štokavština (zapadna urbana hrvatska) okosnica je književnoga jezika, a kajkavština i čakavština rječnički obogaćuju književni jezik. Hrvatski je tronarječan, no po fizionomiji standarda štokavština oplemenjena čakavštinom i kajkavštinom
* asimilacija hrvatske jezične i književno baštine u zadnjih nekoliko stoljeća
* tehnički, pretežito tvorbeni ili morfonološki ("etimološki") pravopis (sladko, izkoristiti, odkud,..) te razlikovanje padeža u D, L, I množine, kao nečeg što vezuje staroštokavštinu i čakavštinu (s junaci, ...)
Osnovne jezične koncepcije
Vukovci
++++++++++++++
* književni jezik je praktički isto što i narodni, pučki
* generalno su protiv novotvorenica, iako su ih u praksi skovali velik broj (Maretić). Jezični purizam protiv germanizama, rusizama,.. (Maretićev "Jezični savjetnik", Rožićev "Antibarbarus",..)
* općenito zabacivanje hrvatske jezične i književne baštine i njezinih dostignuća na području leksika, sintakse, stilistike, semantike. Obožavanje Karadžićevog jezičnoga folklorizma.
* isključivanje kajkavskoga narječja, te ekstremni štokavski purizam; poštokavljuju se čakavska i kajkavska imena (Spljet, Bjelostijenac, Čakovac,..). U praksi se u leksiku ugrađuje štokavski i čakavski materijal (Rječnik JAZU).
* u tehničkoj stilizaciji jezika: izgovorni ili fonološki pravopis skoro istovjetan Karadžićevu (uz izuzetke), te izjednačavanje padeža u D, L, I množine
Zagrebačka škola
++++++++++++++
* književni jezik je viša potencija narodnog i nije svodiv na narodne govore
* za kovanje novotvorenica i preuzimanje iz drugih slavenskih jezika. Nisu puristi kao vukovci koji izbacuju i slavenske riječi-ako im ne trebaju.
* poštovanje Karadžićeva djela, no ne i ideologije. Odbacivanje Karadžićeva folklorizma u jeziku.
* štokavština (zapadna urbana hrvatska) okosnica je književnoga jezika, a kajkavština i čakavština rječnički obogaćuju književni jezik. Hrvatski je tronarječan, no po fizionomiji standarda štokavština oplemenjena čakavštinom i kajkavštinom
* asimilacija hrvatske jezične i književno baštine u zadnjih nekoliko stoljeća
* tehnički, pretežito tvorbeni ili morfonološki ("etimološki") pravopis (sladko, izkoristiti, odkud,..) te razlikovanje padeža u D, L, I množine, kao nečeg što vezuje staroštokavštinu i čakavštinu (s junaci, ...)
- Poruka
- 13.833
Rezultat
Nakon pobjede vukovaca krajem 19. st. i početkom 20. (Budmani, Broz, Maretić, Rožić, ..), situacija se stabilizirala na sljedeći način tijekom 20. st. (uz interval NDH):
* pravopis je dominantno fonološki (slatko, otkud, raspad,..), no uz dosta elemenata "etimološkog" Zagrebačke škole (odčepiti, podatci (tu su još kolebanja), strana imena (John Wayne), rastavljeni futur 1. (pisat ću, govorit ću), te još niz razlika u odnosu na propise Karadžićeva modela (tko, kronologija, krjepost, ..)
* nestali su stariji oblici u pluralu i ostali samo novoštokavaski ( konjima, o konjima, s konjima)
* neuspjela je folklorizacija jezika koju su htjeli vukovci, pa je inkorporirana hrvatska baština (i dalje, naravno,..)
* propao je štokavski purizam (Spljet, Deonice,..)
* ostala je tronarječnost po modelu Zagrebačke škole
* glede novotvorbe riječi, došlo je do sinteze načela Zagrebačke škole i vukovaca: stvaraju se nove riječi, no po strožim načelima, te izbjegavaju općeslavenski importi kao prije
* Daničiću i Karadžiću je priznata zasluga u utjecaju na hrvatski standardni jezik, no odavno nisu sudci niti njeki kriterij jezične pravilnosti. Za obojicu se drži da je velika većina njihovih propisa sadržana u hrvatskoj dopreporodnoj baštini (1400-1800), uz manje izuzetke (jednačenja tipa pothodnik ili otkaz)
* auktori koji su raskrstili s vukovcima lingvisti su školovani na francuskim i ruskim strukturalnolingvističkim i sociolingvističkim pravcima (Guberina, Jonke, Pavešić, Katičić, ..). U razdoblju od, odprilike, 1910-1940, najutjecajniji su filolozi koji su na razmeđi vukovaca i modenih lingvista (Ivšić, Skok, ..).
Generalni bi zaključak bio: ne može se miješati ideologija i jezični uzus. Pankroatistički Kvaternik piše po pravilima hrvatsko-južnoslavenske Zagrebačke škole; tvrda Hrvatina Kurelac je svojedobno i karadžićev tajnik, a piše privatnim jezikom koji je razumljiv, no ima značajke kao nijedan drugi model (gen.pl. gradov, ljud, pisac,...; za quid je čto, a ne što ili ča; futuri su kao u drugim slavenskim jezicima bez "htjeti" (ću, ćeš,..)- futur 1.: ja prepišu; futur 2. ja budem/budu pisati).
Toliko.
Nakon pobjede vukovaca krajem 19. st. i početkom 20. (Budmani, Broz, Maretić, Rožić, ..), situacija se stabilizirala na sljedeći način tijekom 20. st. (uz interval NDH):
* pravopis je dominantno fonološki (slatko, otkud, raspad,..), no uz dosta elemenata "etimološkog" Zagrebačke škole (odčepiti, podatci (tu su još kolebanja), strana imena (John Wayne), rastavljeni futur 1. (pisat ću, govorit ću), te još niz razlika u odnosu na propise Karadžićeva modela (tko, kronologija, krjepost, ..)
* nestali su stariji oblici u pluralu i ostali samo novoštokavaski ( konjima, o konjima, s konjima)
* neuspjela je folklorizacija jezika koju su htjeli vukovci, pa je inkorporirana hrvatska baština (i dalje, naravno,..)
* propao je štokavski purizam (Spljet, Deonice,..)
* ostala je tronarječnost po modelu Zagrebačke škole
* glede novotvorbe riječi, došlo je do sinteze načela Zagrebačke škole i vukovaca: stvaraju se nove riječi, no po strožim načelima, te izbjegavaju općeslavenski importi kao prije
* Daničiću i Karadžiću je priznata zasluga u utjecaju na hrvatski standardni jezik, no odavno nisu sudci niti njeki kriterij jezične pravilnosti. Za obojicu se drži da je velika većina njihovih propisa sadržana u hrvatskoj dopreporodnoj baštini (1400-1800), uz manje izuzetke (jednačenja tipa pothodnik ili otkaz)
* auktori koji su raskrstili s vukovcima lingvisti su školovani na francuskim i ruskim strukturalnolingvističkim i sociolingvističkim pravcima (Guberina, Jonke, Pavešić, Katičić, ..). U razdoblju od, odprilike, 1910-1940, najutjecajniji su filolozi koji su na razmeđi vukovaca i modenih lingvista (Ivšić, Skok, ..).
Generalni bi zaključak bio: ne može se miješati ideologija i jezični uzus. Pankroatistički Kvaternik piše po pravilima hrvatsko-južnoslavenske Zagrebačke škole; tvrda Hrvatina Kurelac je svojedobno i karadžićev tajnik, a piše privatnim jezikom koji je razumljiv, no ima značajke kao nijedan drugi model (gen.pl. gradov, ljud, pisac,...; za quid je čto, a ne što ili ča; futuri su kao u drugim slavenskim jezicima bez "htjeti" (ću, ćeš,..)- futur 1.: ja prepišu; futur 2. ja budem/budu pisati).
Toliko.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.788
Spominje se Cetinje. Tačka. A na šta se misli pritom, objasnila je Zelić-Bučan.
Dakle, možda je Jagić nepismen pa je zapisao Cetinje kad je čuo od Ante Mažuranića "Cetina".
Stvarno si a piece of work. Lažljiv do koske.
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.788
Falsifikatorska tradicija u lingvistici i istoriji u Hrvatskoj stara je i veoma negovana - dakle, aktuelna.
Uporedite ova dva linka:
Original: http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1757&sec=444&dm=2
Falsifikat: http://hjp.srce.hr/index.php?show=povijest&chapter=13-kukuljevic1
Na kojima se vidi falsifikatorski lanac na čijem su kraju Batušić i Marko Samardžija.
Kao što se vidi, radi se o prvom govoru na narodnom jeziku u Saboru koji je održao Sakcinski. U falsifikatu:
1) izbačeni su delovi u kojima se spominju Srbi (citiraću samo original, ko želi neka uporedi sa falsifikatom):
2) Tekst je jekavizovan da bi se prikazalo da je Varaždinac Sakcinski progovorio "hrvatskom jekavicom", a govorio je ekavicom!
3) Neke značajke Sakcinskijevog kajkavskog jezika koje je falsifikator hteo prikriti:
- ekavica: oklevali, svetlost, telesnom, celomu, mnenja, nemački, odcede, nesme, vekovah, smeti, dete itd.;
- nesprovedeno jotovanje: podignutje, uzhitjenjem, predjah, stoletju, stalnostju, stoletje, tudjemu, nesvadjajmo se, kao bratja, tudje, medju, radostju, podignutje, razvitju; Nije pitanje grafije, jer postoji ć u moći, steći, će, nećemo, veća, plaćenim, ćutiti, govoreći, nemoćne, vladajućim, ćedu, budući, već, sreće, teškoće, hoćemo, maćedonskoga, domaće, reći, tarčeće itd.)
- kajkavizmi par excellence: projti/proći
- vokalizovano r: izvarstno, svarhu, Harvate , sarce, parvo, ogarlimo, skarbiti, u carkvi, carni , tarčeće, martvi, martvim, daržimo se, daržavah, garčke;
- padeški oblici: sretnimi/sretnima, drugimi/drugima, tudjemi/tuđimi, radostju/radosti itd;
- lažna stilizacija vokabulara – zamena leksika koji se danas smatra isključivo"srpskim" milionah/milijunah, razviću/razvitku, jedared/jedankrat, da ćedu/da će, mnogo putah/mnogokrat;
- sintaksa koja se danas proglašava "srpskom" (da uz prezent i da li): da svojim prirodjenim jezikom govori/svojim prirođenim jezikom govoriti; da ga na parvo mesto stavi / njega na prvo mjesto staviti; da ga u javni život uvedemo / uvesti ga u javni život; da li je naš jezik / je li naš jezik itd;
- lažna dubrovačka stilizacija: kao/kano, ima/imade, bi mogle/dadu, poda/dade;
- originalni arhaizmi su zbog nerazumljivosti izbacivani: po primjeru/polag primera, taki/– itd.
- stilizacija koja podseća na onu iz Pavelićevih govora: skraćivanje infinitiva: hasniti/hasnit, glagolskog priloga sadašnjeg: budući/buduć; gerund: vidi/biti vidi i sl., a i stavka (h) podržava tu tezu, te je lako moguće da i Batušić i Samardžija svesno prenose falsifikat Državnog ureda za hrvatski jezik iz doba NDH.
4) I na kraju, kao najznačajnije, jezik Sakcinski nije zvao "hrvatski jezik" kao što čini falsifikat:
Dakle, strašno!
Uporedite ova dva linka:
Original: http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1757&sec=444&dm=2
Falsifikat: http://hjp.srce.hr/index.php?show=povijest&chapter=13-kukuljevic1
Na kojima se vidi falsifikatorski lanac na čijem su kraju Batušić i Marko Samardžija.
Kao što se vidi, radi se o prvom govoru na narodnom jeziku u Saboru koji je održao Sakcinski. U falsifikatu:
1) izbačeni su delovi u kojima se spominju Srbi (citiraću samo original, ko želi neka uporedi sa falsifikatom):
2) Tekst je jekavizovan da bi se prikazalo da je Varaždinac Sakcinski progovorio "hrvatskom jekavicom", a govorio je ekavicom!
3) Neke značajke Sakcinskijevog kajkavskog jezika koje je falsifikator hteo prikriti:
- ekavica: oklevali, svetlost, telesnom, celomu, mnenja, nemački, odcede, nesme, vekovah, smeti, dete itd.;
- nesprovedeno jotovanje: podignutje, uzhitjenjem, predjah, stoletju, stalnostju, stoletje, tudjemu, nesvadjajmo se, kao bratja, tudje, medju, radostju, podignutje, razvitju; Nije pitanje grafije, jer postoji ć u moći, steći, će, nećemo, veća, plaćenim, ćutiti, govoreći, nemoćne, vladajućim, ćedu, budući, već, sreće, teškoće, hoćemo, maćedonskoga, domaće, reći, tarčeće itd.)
- kajkavizmi par excellence: projti/proći
- vokalizovano r: izvarstno, svarhu, Harvate , sarce, parvo, ogarlimo, skarbiti, u carkvi, carni , tarčeće, martvi, martvim, daržimo se, daržavah, garčke;
- padeški oblici: sretnimi/sretnima, drugimi/drugima, tudjemi/tuđimi, radostju/radosti itd;
- lažna stilizacija vokabulara – zamena leksika koji se danas smatra isključivo"srpskim" milionah/milijunah, razviću/razvitku, jedared/jedankrat, da ćedu/da će, mnogo putah/mnogokrat;
- sintaksa koja se danas proglašava "srpskom" (da uz prezent i da li): da svojim prirodjenim jezikom govori/svojim prirođenim jezikom govoriti; da ga na parvo mesto stavi / njega na prvo mjesto staviti; da ga u javni život uvedemo / uvesti ga u javni život; da li je naš jezik / je li naš jezik itd;
- lažna dubrovačka stilizacija: kao/kano, ima/imade, bi mogle/dadu, poda/dade;
- originalni arhaizmi su zbog nerazumljivosti izbacivani: po primjeru/polag primera, taki/– itd.
- stilizacija koja podseća na onu iz Pavelićevih govora: skraćivanje infinitiva: hasniti/hasnit, glagolskog priloga sadašnjeg: budući/buduć; gerund: vidi/biti vidi i sl., a i stavka (h) podržava tu tezu, te je lako moguće da i Batušić i Samardžija svesno prenose falsifikat Državnog ureda za hrvatski jezik iz doba NDH.
4) I na kraju, kao najznačajnije, jezik Sakcinski nije zvao "hrvatski jezik" kao što čini falsifikat:
Dakle, strašno!
Poslednja izmena:
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 104.579
A gde spada crnogorsko Pomorje, Boka kotorska?
Mislim da vrlo, vrlo grešiš. Postoji masa, više od nekoliko stotina, istorijskih izvora iz 16. i 17. stoleća, koja vrlo jasno govore o tome da je "Ilir" isto što i "Sloven". U prvom redu mislim na masu rimokatoličkih i italijanskih citata, ali i domaćih ("ilirskim jezikom kojim se cijeli narod od Istre do Makedonije koristi", ili katolici nemaju sluzbu na 'ilirskom', dok pravoslavni imaju), a postoji i nekoliko koji ga poistovećuju sa 'srpskim' imenom. Ilirsko ime se nikako ne može u potpunosti poistovećivati sa hrvatskim, ni za ta vremena koja si imenovao. Bilo bi poprilično neosnovano. Sve što možemo raditi je, ako već ne prevodimo 'slovenski', da prevodimo na 'hrvatski' u krajevima gde se ističe da je to sinonim za hrvatsko ime, ili u prostorima u kojima i iz drugih saznanja logika nam dopušta da je to hrvatsko ime (isto kao što možemo onaj ilirski jezik u centralnoj Srbiji prevoditii kao srpski jezik npr.).
A prvi je od svih srpskih pisaca prihvatio, i ozvaničio u svojoj zemlji???
P.S. Lepo te pitam, zaboravljaš na Jeroteja.
A mogli bismo i dodati da je Andrija Zmajević pisao na narodnom jeziku, još prvom polovinom XVII veka.
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.788
Još jedan primer frapantnog falsifikovanja je prepravka u rukopisu Reljkovićevog Satira. Srbin katolik, Slavonac Matija Antun Reljković napisao je u orginalu:
Na kraju, prezime Reljković je srpski patronim od srpskog plemićkog imena Relja (Hrelja).
Psunjski: Hrvati u svetlu istorijske istine:
Naši stari jesu knjigu znali,
Srpski štili a srpski pisali
Falsifikator nije ni znao da svojom nestručnom intervencijom neće promeniti smisao, niti činjenicu da je Reljković sebe smatrao Slavoncem, čiji su stari srpski čitali i pisali. Srpski štili a srpski pisali
Na kraju, prezime Reljković je srpski patronim od srpskog plemićkog imena Relja (Hrelja).
Psunjski: Hrvati u svetlu istorijske istine:
Poslednja izmena:
Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 36.788
A nije na odmet da se prisetimo i falsifikatora Šuleka, koji ne zna šta je rupa, šta je rep...
Šulek ne samo da je falsifikovao, nego je takav profil njegove ličnosti da je po prirodi falsifikator. Zašto? Pa, kako bi neko mogao da uglavi u srpski jezik toliko čeških reči, a da ne trepne.Poštena bi čoveka srce za svaki češki implantat zabolelo.
Tako da pri svakom doticanju Bogoslava Šuleka, treba u vidu imati sledeće:
Bohuslav Šulek, pohrvaćeni Slovak (1816-1895), u tekstu "Srbi i Hrvati" objavljenom u 8. broju zagrebačkog Nevena za 1856. kojim je pokušao da pobije glavne Vukove teze iz članka Srbi svi i svuda poziva se na Dositeja i Vuka falsifikujući navode:
(1) Falsifikuje citat Dositeja Obradovića. U citatu iz Dositejevog Pisma Haralampiju, u kojem se tvrdi da se jednim jezikom govori u nizu krajeva, Srbiji, Bosni, Slavoniji itd. Šulek je izostavio dve ključne reči u zagradama: "krome muža" (što znači izuzev kajkavaca) uz pominjanje Hrvatske, tako da je ispalo da se istim jezikom govori svuda i u Hrvatskoj, i da Dositej nije ni primetio da kajkavci govore drugačije.
(2) Falsifikuje citat Vuka S. Karadžića. Uz citat Vukovog teksta Srbi svi i svuda iz Kovčežića, Šulek Vukovom tekstu dopisuje rečenicu koje kod Vuka nema, a koja glasi: „i to da svi pametni Srbi i Hrvati priznaju, da su jedan narod".
U oba slučaja Šulek je na nekorektan način citirao, i Dositeja i Vuka, da bi potvrdio svoju tezu o tome da su „Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koljena".
Zbog toga bi i ostale njegove navode trebalo primati s rezervom. Svaki autor ima pravo na svoje mišljenje. Ali niko nema pravo da tuđe mišljenje, radi svojih teza, falsifikuje.
Bogoslav Šulek je falsifikator. Tačka. Da li je neko dokazao suprotno? NE.
Poznati kovač neologizama, Šulek, kaže u predgovoru Rječniku: »Stvar je naravna; od godine 1853, kad je izišao na svetlo prvi svezak ovoga rečnika, napredovali smo svi u poznavanju narodnoga jezika, a bome i ja. Reči, izprva za nevolju kojekako skovane, bile su od onda boljimi zamenjene; a mnoge uzajmljene reči bile su opet povraćene, jer se je našlo pravih domaćih.«
Kao primer navodim neke srpske reči za koje Šulek nikad nije bio čuo:
biljka, dovoljan, nedovoljan, pobožan, pobožnost, ponavljati, dvorac, rupa, rep, majmun, crnica, poklopac, bora
pa je sam "kojekako kovao" i mesto njih uvodio ove češke reči:
bilina, dostatan, nabožan, nabožnost, opetovati, zamak, dira, hvost, opice, prst, viko, vraska....
Tako smo ustanovili za Bogoslava Šuleka, ne samo da je falsifikator, nego i da je laik za lingvistiku.
I onda dođe i Hrobi i pompezno kaže "Srbi su uzeli hrvatsku reč mašta" a ona u srpskom postoji pre nego što je ma koji Hrvat za nju čuo, te davno pre nego što su je katolici "prigrlili". Reč je došla u srpski preko ruskoslovenskog.
Na kraju, šta dobijamo ako iz hrvatskog jezika izbacimo sve bohemizme (stroj, klokan, tlakomjer, dojam, pusa, krajolik, pozorno, ličiti (u značenju krečiti), sustav, ploha, znamenka, plin, tekućina, časopis, obzor, pokus, poprsje, dostatan, proslov, skladnja, zemljovid, stupanj, kisik, ugljik, vodik, dušik, predujam, pričina, pelud... ), rusizme (izvješće, odnošaj, odvažan, nevježa, usredotočiti...), vendizme (glazba, glasovir, netopir, ozemlje, brodovlje, brojka, izlika, glasiljka, vijak, zahvala...), kalkove (kolodvor, krugoval, zrakoplov, nazočan, samokrijes...), deformante (zamijetiti od rus. primijetiti; priopćiti od rus. saopćiti; glasovati od. srp. glasati...), srpske arhaizme (netko, što, komu, tomu...), srpske provincijalizme (za nj, u nj) leksik lokalnih srpskih govora (kresnica, hrušt, vilica...) i neologizme (streljivo, dopust, perilica, tipkovnica, poveznica, predočnik, dizalo, brisalo...)?
Oskrnavljeni srpski sa tendencijom arhaične stilizacije.
(A naveo sam manje od 10% reči za primer.)
Šulek ne samo da je falsifikovao, nego je takav profil njegove ličnosti da je po prirodi falsifikator. Zašto? Pa, kako bi neko mogao da uglavi u srpski jezik toliko čeških reči, a da ne trepne.Poštena bi čoveka srce za svaki češki implantat zabolelo.
Tako da pri svakom doticanju Bogoslava Šuleka, treba u vidu imati sledeće:
Bohuslav Šulek, pohrvaćeni Slovak (1816-1895), u tekstu "Srbi i Hrvati" objavljenom u 8. broju zagrebačkog Nevena za 1856. kojim je pokušao da pobije glavne Vukove teze iz članka Srbi svi i svuda poziva se na Dositeja i Vuka falsifikujući navode:
(1) Falsifikuje citat Dositeja Obradovića. U citatu iz Dositejevog Pisma Haralampiju, u kojem se tvrdi da se jednim jezikom govori u nizu krajeva, Srbiji, Bosni, Slavoniji itd. Šulek je izostavio dve ključne reči u zagradama: "krome muža" (što znači izuzev kajkavaca) uz pominjanje Hrvatske, tako da je ispalo da se istim jezikom govori svuda i u Hrvatskoj, i da Dositej nije ni primetio da kajkavci govore drugačije.
(2) Falsifikuje citat Vuka S. Karadžića. Uz citat Vukovog teksta Srbi svi i svuda iz Kovčežića, Šulek Vukovom tekstu dopisuje rečenicu koje kod Vuka nema, a koja glasi: „i to da svi pametni Srbi i Hrvati priznaju, da su jedan narod".
U oba slučaja Šulek je na nekorektan način citirao, i Dositeja i Vuka, da bi potvrdio svoju tezu o tome da su „Hrvati i Srbi jedan narod, jednoga roda i koljena".
Zbog toga bi i ostale njegove navode trebalo primati s rezervom. Svaki autor ima pravo na svoje mišljenje. Ali niko nema pravo da tuđe mišljenje, radi svojih teza, falsifikuje.
Bogoslav Šulek je falsifikator. Tačka. Da li je neko dokazao suprotno? NE.
Poznati kovač neologizama, Šulek, kaže u predgovoru Rječniku: »Stvar je naravna; od godine 1853, kad je izišao na svetlo prvi svezak ovoga rečnika, napredovali smo svi u poznavanju narodnoga jezika, a bome i ja. Reči, izprva za nevolju kojekako skovane, bile su od onda boljimi zamenjene; a mnoge uzajmljene reči bile su opet povraćene, jer se je našlo pravih domaćih.«
Kao primer navodim neke srpske reči za koje Šulek nikad nije bio čuo:
biljka, dovoljan, nedovoljan, pobožan, pobožnost, ponavljati, dvorac, rupa, rep, majmun, crnica, poklopac, bora
pa je sam "kojekako kovao" i mesto njih uvodio ove češke reči:
bilina, dostatan, nabožan, nabožnost, opetovati, zamak, dira, hvost, opice, prst, viko, vraska....
Tako smo ustanovili za Bogoslava Šuleka, ne samo da je falsifikator, nego i da je laik za lingvistiku.
I onda dođe i Hrobi i pompezno kaže "Srbi su uzeli hrvatsku reč mašta" a ona u srpskom postoji pre nego što je ma koji Hrvat za nju čuo, te davno pre nego što su je katolici "prigrlili". Reč je došla u srpski preko ruskoslovenskog.
Na kraju, šta dobijamo ako iz hrvatskog jezika izbacimo sve bohemizme (stroj, klokan, tlakomjer, dojam, pusa, krajolik, pozorno, ličiti (u značenju krečiti), sustav, ploha, znamenka, plin, tekućina, časopis, obzor, pokus, poprsje, dostatan, proslov, skladnja, zemljovid, stupanj, kisik, ugljik, vodik, dušik, predujam, pričina, pelud... ), rusizme (izvješće, odnošaj, odvažan, nevježa, usredotočiti...), vendizme (glazba, glasovir, netopir, ozemlje, brodovlje, brojka, izlika, glasiljka, vijak, zahvala...), kalkove (kolodvor, krugoval, zrakoplov, nazočan, samokrijes...), deformante (zamijetiti od rus. primijetiti; priopćiti od rus. saopćiti; glasovati od. srp. glasati...), srpske arhaizme (netko, što, komu, tomu...), srpske provincijalizme (za nj, u nj) leksik lokalnih srpskih govora (kresnica, hrušt, vilica...) i neologizme (streljivo, dopust, perilica, tipkovnica, poveznica, predočnik, dizalo, brisalo...)?
Oskrnavljeni srpski sa tendencijom arhaične stilizacije.
(A naveo sam manje od 10% reči za primer.)
Poslednja izmena:
