Vizantijska civilizacija ima svoje mesto i velicinu u ljudskoj istoriji, i nije problem u tome sta mislimo o Vizantiji i njenom vremenu u globalnim istorijskim relacijama. Problem je odnos Srba i Vizantijaca, sto nam je Vizantija oduzela jezik i poreklo, sto nas je slovenizirala i sto smo izgubili nas originalni identitet. Npr. Gruzijci ili Rumuni nemaju problema sa Vizantijom.
Pokusavam da objasnim i da vera sama po sebi nije problem. Uostalom i sam sam pravoslavac, i ne mislim da menjam veru (mada iskreno baptisticka vera mi se licno dopada). Problematicno je sto su Vizantijci u svom kulturnom inzenjeringu koristili i veru za promenu naseg identiteta.
Iako smo istorijski imali mnogo sukoba, ali i perioda saradnje sa grckim zajednicama, ubedjen sam da je nametanje slovenskog jezika i promena identiteta Srba od strane Vizantije usledila zbog njihovog master plana. Njihova najveca sansa da sacuvaju i prosire carstvo bila je hristijanizacija kijevskih Rusa i prihvatanje vizantijske crkve.
Mora se priznati da su i Rusi i Vizantijci tim cinom mnogo dobili. U slucaju Rusa to nije samo zbog toga sto je slovenski jezik postao cetvrti zvanicni jezik u liturgiji. Vizantija je deo sebe i svoje civilizacije prenela na Ruse, ukljucujuci i deo moci. Rusija je tokom vekova postala nastavljac vizantijske tradicije, “Treci Rim”. S druge strane Grci su dobili mogucnost da uvek zatraze zastitu od jedne tako mocne sile. Dan danas Rusija brine o slobodi Grcke, veze Rusa i Grka su neraskidive od vremena Vizantije. (Grci svakako imaju dobre odnose i sa Zapadom, ponajvise zato sto je helenska Grcka kolevka demokratije).
Sve je to nesporno, ali to ne znaci da sada Srbi treba da stave glavu u pesak i kazu: “Eto, Vizantija nam je usled svojih interesa i velikih master planova ukinula jezik, identitet i poreklo, i treba da se pomirimo sa tim za vijek vijekova”.
Ne, to bi bila neoprostiva greska. Ono sto treba da radimo je da uporno istrazujemo nas izgubljeni identitet i da pre svega vratimo nas jezik kojim smo govorili pre ubacenog nam stranog jezika od strane Cirila i Metodija.
Ne sumnjam da ce Srbi uspeti da vrate svoj izgubljeni identitet i jezik. Ima more izvora koji nam mogu pomoci na tom putu.
O G. Dereticu mogu reci da je to hrabar covek, jedan od onih koji je na osnovu studioznih istrazivanja ukazivao na pravo poreklo Srba (i to u vreme kada se nisu znali rezultati DNK analiza i haplogrupa). Svakako, mnogo je preterivao u nekim svojim zakljuccima i donekle je okrnjio osnovne ispravne postulate, ali mu se to moze i oprostiti.
Pored obilja literature iz devetnaestog i dvadestog veka koju su forsirali nemacki, ruski i drugi istoricari da su Srbi dosljaci na Balkan u sedmom veku, i sto je domaca istoriografija prihvatila zdravo za gotovo, trebalo je imati hrabrosti, licno posvetiti ceo zivot radu i istrazivanju i reci, ne to nije istina da su Srbi dosli sa slovenskim migracijama, vec suprotno, Srbi su odvajkada ziveli na Balkanu.
Pogledajte temu “Mape Evrope krozistoriju” i gledajte ruske karte Balkana u petom i sestom, i sedmom i osmom veku. Samo cete videti Vizantiju i Slovene sa severa. Nigde nema balkanskih Srba. Ali objektivni dokazi govore sasvim suprotno.
Ako citaoci zele da preporucim jednog autora, uputicu ih npr. na G. Domazetovica. Ovaj autor je ucinio enormno tezak posao da objasni pravo nase poreklo od najranijih dana. Iz DNK perspektive, mozemo reci da je u uoblicavanju nekih svojih zakljucaka o kasnijem vremenu i ovaj autor cinio greske, ali to je minorno u odnosu na velicinu ukupnih nalaza. O tome drugom prilikom.