Volim što sam žensko, i nikada nisam želela da budem muško. Oduvek sam radila šta sam htela i nikada u obzir nisam uzimala svoj pol kada sam donosila bilo kakve odluke (a odluke sam uvek donosila sama, uz konsultacije sa roditeljima). Išla sam u škole koje sam htela, završila sam šta sam htela, zaposlila sam se gde sam htela i nikada nisam imala utisak da je moj pol imao bilo kakvu ulogu u tome.
Imam dva mlađa brata i roditelji nikada nisu pravili razliku u odgoju između mene i njih dvojice. Jeste baba uvek bila u stilu ,,ti si žensko ti moraš da spremaš za braćom, muškarci su glupi i ne umeju da brinu o sebi, mora žena to da radi umesto njih'', ali na babine reči hvala bogu niko nikada nije obraćao pažnju. Kad smo bili mali, nismo imali muške i ženske igre, sva deca su se u mom kraju zajedno igrala svega, od lutaka, preko fudbala i blata, do rvanja.
Nikada nisam osećala nikakav pritisak zbog toga što sam žensko, nekako sam uvek to videla samo kao prednost. Na argumente tipa ,,nemoj to, ti si žensko'' ili ''uradi to, ti si žensko'' sam slabo nailazila, a i kada sam imala priliku da na njih naiđem nisu me pogađali, nego sam uvek bila u stilu ,,e baš 'oću/neću, crkni
'' Msm ne znam da li je moja okolina stvarno oduvek bila toliko nediskriminatorska ili samo ja nisam primećivala takve idiotluke, ali eto to je moj utisak. Menstrualne tegobe hvala bogu nisam nikada imala, a imam i slabe dlake kojih mogu da se rešim brijačem, tako da sam pošteđena tih svakodnevnih neprijatnosti tipa menstualni i depilacijski bolovi, pa kontam da i to dosta doprinosi tome da se osećam sjajno u svojoj ženskoj koži.
p.s. Kad već pominješ da te nervira to što ti sisići vise i tresu se bez brusa, imaj na umu da bi ti nešto visilo i da si muško.