Dani su prolazili jako sporo (a i ja sa njima). Mislio sam da se život pretvara u jedno besumučno čekanje. Čekanje koje ničemu nevodi. Lagao sam sebe, lagao sam druge, da će biti sve OK. Prevario sam druge, ali nisam mogao da prevarim sebe. Najzad sam shvatio.
Moram nešto učiniti sa sobom, inače odoše kola nizbrdo. Bacio sam se na posao, preuredio sam celu kuću, od temelja do krova, kako spolja tako i iznutra. Sve sam staro sklonio (pod starim ne podrazumevam - staro, već poznato), zamenio enterier, exsterier. Koštalo je dosta, ali je i vredelo. Više me ništa nije podsećalo na nju. Moja ćerka, nije dolazila neko vreme. Kada sam je pozvao, i kada je videla sve to, bila je vidno uzbuđena i oduševljena.
Kuća je, bezu preterivanja...