Ne znam da pišem pjesme. A tako bi mi sad treba da napišem jednu. Neka elegija, ili šta već. Skuplja mi se tuga u meni, mojoj biti. Znam da je tako, jer tu nije bijes, nije ljutnja, nije ni neki oštar bol, ili nešto slično, ako me razumijete. Samo neka tiha tuga. I osjećam da me obuzima cijelog. Dok gledam ljude, velike, male, srećne, nesrećne, sa svim tim svojim stvarima. Koje meni više ništa ne znače, predaleko sam od svega toga. Uvidjam u zadnje vrijeme mnogo toga, sve dobija jasan smisao. I znam da to nije dobro, jer čovjek obično pred smrt ukapira sve, i osjeti tako nešto. Mada, možda i griješim, ljudi pred smrt osjete često i neku tihu radost. Ali, takvi su napravili nešto važno, značajno. Ne mislim na tako neke gluposti, koje se...