Kad sam ja bila dijete pa kad bi se ponekad među nama, djecom iz mahale,
zapodjeni svađa, događalo se neki put da se jedno drugom narugamo na
račun fizičkog izgleda, ako bi bilo materijala za to, pa bi jedno drugom u ljutnji
govori – mršavice, klempo, debeli, glavonja…sve ovisno o “osjetljivim
tačkama”. Među nama bila je i jedna djevojčica koja je imala prćast nos,
pa joj se neko od djece, a poneki put i ja, rugao zbog toga, pa kad sam
jednom slučajno pred mamom to pomenula, ona me naružila i rekla mi da
je najveći grijeh rugati se ljudskom nosu.
Onda mi je ispričala priču koja je živjela u narodu, a koju je ona čula od svoje
majke: Kada je Bog stvarao čovjeka, pa ga htio učiniti posebno lijepim,
darovao mu je nos. Bog je tada odredio...