Dobila sam je prije mjesec dana od prijateljice koja je izlagala neke svoje
unikatne radove sa elementima bosanske kulture pa se udružila sa jednom
manjom cvjećarom da iznajme zajednički prostor za izlaganje da bi im
zakup bio manji. Pretpostavljam da je pravi motiv što ju je prijateljica
dobila od ove cvjećarke bio jer su joj debeli, zeleni listovi obrubljeni
nizom malih bodlji na samim krajevima počeli da poprimaju nezdravu,
žućkastu boju, pa je se ova vjerovatno htjela riješiti jer ko bi još kupio
škart robu. Put do mene pronašla je nakon što sam prijateljici pomenula
da imam saksiju ispunjenu zemljom, u kojoj je iz nekog razloga moje
“Slonovo uho”, cvijeće, koje sam donijela prošle godine od mame, a koje
je naprosto bujalo, u proteklih nekoliko dana iz neobjašnjivih razloga
uvenulo. I tako je aloe vera, ta čudesna biljka, koja je vijekovima unazad
poznata po svojoj ljekovitosti završila u mom domu gotovo kao neželjeni
poklon sudbine kojeg niko nije htio.
Kažu da su aloe veru stari Egipćani nazivali biljkom besmrtnosti, i da su
je čak koristile egipatske kraljice Nefretiti i Kleopatra kao tajnu svoje
ljepote i mladolikog izgleda. Koristili su je i Indijanci, nazivajući je
“štapićima sa neba” za zacjelivanje rana, opekotina i niza drugih ljekovitih
svojstava. Znajući sve to, odlučila sam ovoj čudesnoj biljci dati šansu
kakvu možda još nikada nije imala. Dok sam po uputama sa interneta
vadila zemlju iz saksije u kojoj je bilo “Slonovo uho” i na njeno dno
redala kamenje koje sam ranije iskopala iz zaledjene zemlje iz bašte
kako bih joj napravila savršenu imitaciju njenog prirodnog staništa,
pomišljala sam kako me njena sudbina donekle podsjeća na sudbinu
odbačenog, ružnog pačeta, pa sam joj obećala da ću u inat svima od
nje stvoriti labuda. Potom sam po kamenju stavila debeli sloj zemlje,
a onda ju pažljivo izvadila iz prozirne plastične posude u kojoj je stigla do
mene i nježno je spustila u njen novi dom. Ostatak zemlje sam polako
nanosila oko nje i prstima blago poravnala. U prvi mah sam pomislila
da makazama odrežem vrhove mesnatih listova koji su počeli da žute
da bih uklonila sve ružne tragove sudbine na njoj, ali sam se u zadnji
čas predomislia, pomislivši da bih joj time mogla napraviti još više zla.
Iz plastične boce u koju sam dan ranije nasula vodu, pažljivo sam
natopila zemlju oko njenog zelenog tijela i listova pazeći da ga ne
pomjerim iz zemlje, a potom saksiju stavila na idealno mjesto za biljku
poput nje – na komodu, na kojoj je dopiralo sasvim dovoljno svjetlosti,
ali je Sunce kojeg ionako zimus nema Bog zna koliko, tu nije moglo
pržiti. Na komodi nije bila usamljena, pored nje su stajala dva mala
prekrasna, zaljubljena staklena labuda koja sam dobila kao poklon
sa vjenčanja od rodice iz dalekog Katara, pa sam kroz smiješak
pomislila kako joj oni mogu praviti društvo i pričati o vrelim krajevima
koji liče na tople krajeve u Sjevernoj Africi koja je njena prapostojbina.
Na moje veliko iznenadjene aloja se veoma brzo počela oporavljati.
Već sedmicu poslije, njeni listovi su postajali sve čvršći, njihova boja
življa, a požutjeli krajevi na njima su sami od sebe počeli da iščezavaju.
Pritom su iz njene sredine počeli da se radjaju sasvim mladi, novi
izdanci koji su nezaustavljivo počeli bujati i širiti se po saksiji. Po uputama
sa interneta, zalijevala sam je samo kad bih se uvjerila da je zemlja
oko nje potpuno suha, jer je ova moja pustinjska kraljica kako sam je
zvala odmilja, aludirajući na njeno praporijeklo, tako zahtijevala, a ja
njenom svakom prohtijevu ugađala.
Sada, mjesec dana kasnije, već planiram da kupim veću saksiju, jer
za moju kraljicu čiji listovi zrače zdravljem i snagom, ova je postala
pretijesna. Pročitala sam na internetu da aloja i cvjeta – samo ću,
nažalost, morati sačekati bar dvije godine, a dotle uživati u njenim
modrim listovima koji kao da zrače nekom pozitivnom energijom.
Priznajem da ponekad pomislim i na tužnu sudbinu mog “Slonovog uha”
kojem je nekad pripadala ova saksija pa ostanem pomalo začuđena
kako je zemlja koja je svjedočila kraju jednog života, postala plodno tlo
za početak drugog. A možda i nema mjesta čuđenju. Možda je to prava
priroda svega: da svaki kraj, koliko god tužan bio, nosi sa sobom
mogućnost za nešto novo. I tako, sve u krug.
unikatne radove sa elementima bosanske kulture pa se udružila sa jednom
manjom cvjećarom da iznajme zajednički prostor za izlaganje da bi im
zakup bio manji. Pretpostavljam da je pravi motiv što ju je prijateljica
dobila od ove cvjećarke bio jer su joj debeli, zeleni listovi obrubljeni
nizom malih bodlji na samim krajevima počeli da poprimaju nezdravu,
žućkastu boju, pa je se ova vjerovatno htjela riješiti jer ko bi još kupio
škart robu. Put do mene pronašla je nakon što sam prijateljici pomenula
da imam saksiju ispunjenu zemljom, u kojoj je iz nekog razloga moje
“Slonovo uho”, cvijeće, koje sam donijela prošle godine od mame, a koje
je naprosto bujalo, u proteklih nekoliko dana iz neobjašnjivih razloga
uvenulo. I tako je aloe vera, ta čudesna biljka, koja je vijekovima unazad
poznata po svojoj ljekovitosti završila u mom domu gotovo kao neželjeni
poklon sudbine kojeg niko nije htio.
Kažu da su aloe veru stari Egipćani nazivali biljkom besmrtnosti, i da su
je čak koristile egipatske kraljice Nefretiti i Kleopatra kao tajnu svoje
ljepote i mladolikog izgleda. Koristili su je i Indijanci, nazivajući je
“štapićima sa neba” za zacjelivanje rana, opekotina i niza drugih ljekovitih
svojstava. Znajući sve to, odlučila sam ovoj čudesnoj biljci dati šansu
kakvu možda još nikada nije imala. Dok sam po uputama sa interneta
vadila zemlju iz saksije u kojoj je bilo “Slonovo uho” i na njeno dno
redala kamenje koje sam ranije iskopala iz zaledjene zemlje iz bašte
kako bih joj napravila savršenu imitaciju njenog prirodnog staništa,
pomišljala sam kako me njena sudbina donekle podsjeća na sudbinu
odbačenog, ružnog pačeta, pa sam joj obećala da ću u inat svima od
nje stvoriti labuda. Potom sam po kamenju stavila debeli sloj zemlje,
a onda ju pažljivo izvadila iz prozirne plastične posude u kojoj je stigla do
mene i nježno je spustila u njen novi dom. Ostatak zemlje sam polako
nanosila oko nje i prstima blago poravnala. U prvi mah sam pomislila
da makazama odrežem vrhove mesnatih listova koji su počeli da žute
da bih uklonila sve ružne tragove sudbine na njoj, ali sam se u zadnji
čas predomislia, pomislivši da bih joj time mogla napraviti još više zla.
Iz plastične boce u koju sam dan ranije nasula vodu, pažljivo sam
natopila zemlju oko njenog zelenog tijela i listova pazeći da ga ne
pomjerim iz zemlje, a potom saksiju stavila na idealno mjesto za biljku
poput nje – na komodu, na kojoj je dopiralo sasvim dovoljno svjetlosti,
ali je Sunce kojeg ionako zimus nema Bog zna koliko, tu nije moglo
pržiti. Na komodi nije bila usamljena, pored nje su stajala dva mala
prekrasna, zaljubljena staklena labuda koja sam dobila kao poklon
sa vjenčanja od rodice iz dalekog Katara, pa sam kroz smiješak
pomislila kako joj oni mogu praviti društvo i pričati o vrelim krajevima
koji liče na tople krajeve u Sjevernoj Africi koja je njena prapostojbina.
Na moje veliko iznenadjene aloja se veoma brzo počela oporavljati.
Već sedmicu poslije, njeni listovi su postajali sve čvršći, njihova boja
življa, a požutjeli krajevi na njima su sami od sebe počeli da iščezavaju.
Pritom su iz njene sredine počeli da se radjaju sasvim mladi, novi
izdanci koji su nezaustavljivo počeli bujati i širiti se po saksiji. Po uputama
sa interneta, zalijevala sam je samo kad bih se uvjerila da je zemlja
oko nje potpuno suha, jer je ova moja pustinjska kraljica kako sam je
zvala odmilja, aludirajući na njeno praporijeklo, tako zahtijevala, a ja
njenom svakom prohtijevu ugađala.
Sada, mjesec dana kasnije, već planiram da kupim veću saksiju, jer
za moju kraljicu čiji listovi zrače zdravljem i snagom, ova je postala
pretijesna. Pročitala sam na internetu da aloja i cvjeta – samo ću,
nažalost, morati sačekati bar dvije godine, a dotle uživati u njenim
modrim listovima koji kao da zrače nekom pozitivnom energijom.
Priznajem da ponekad pomislim i na tužnu sudbinu mog “Slonovog uha”
kojem je nekad pripadala ova saksija pa ostanem pomalo začuđena
kako je zemlja koja je svjedočila kraju jednog života, postala plodno tlo
za početak drugog. A možda i nema mjesta čuđenju. Možda je to prava
priroda svega: da svaki kraj, koliko god tužan bio, nosi sa sobom
mogućnost za nešto novo. I tako, sve u krug.