Kad sam ja bila dijete pa kad bi se ponekad među nama, djecom iz mahale,
zapodjeni svađa, događalo se neki put da se jedno drugom narugamo na
račun fizičkog izgleda, ako bi bilo materijala za to, pa bi jedno drugom u ljutnji
govori – mršavice, klempo, debeli, glavonja…sve ovisno o “osjetljivim
tačkama”. Među nama bila je i jedna djevojčica koja je imala prćast nos,
pa joj se neko od djece, a poneki put i ja, rugao zbog toga, pa kad sam
jednom slučajno pred mamom to pomenula, ona me naružila i rekla mi da
je najveći grijeh rugati se ljudskom nosu.
Onda mi je ispričala priču koja je živjela u narodu, a koju je ona čula od svoje
majke: Kada je Bog stvarao čovjeka, pa ga htio učiniti posebno lijepim,
darovao mu je nos. Bog je tada odredio da čim žena ponese plod u svojoj
utrobi, da mu se prvo zametne nos, a onda sve ostalo. Zbog toga i jeste
veliki grijeh rugati se nečijem nosu. Bolje se, tvrdi narod, narugati bilo čemu
drugom sto puta, nego nosu jedanput, jer je nos poseban dar od Boga.
Godinama kasnije, kada sam ja već imala svoje dijete, desi se da on, moj sin,
u obdaništu “pokupi” virus zbog kojeg dobi mononukleozu ili “bolest poljupca”
kako su je zvali jer se njime najčešće bolest prenosila, a koja sama po sebi
nije mnogo strašna. Uz malo grlobolje, nešto povišene temperature i ležanja
i odmaranja u krevetu, prođe kako je i došla.
Ali, kako je moj sin kao mali imao jako osjetljive krajnike, kod njega se
zakompliciralo toliko da su mu krajnici bili toliko upaljeni i natečeni da nije
mogao popiti ni kap vode, pa završi na Koševu. Kako je bio mali, u bolnici sa
njim ostadoh i ja i tih deset noći bijah više budna nego što sam spavala na
samom rubu zajedničkog kreveta jer sam željela da njemu bude šire i
udobnije. Treći dan boravka u bolnici, nakon primanja infuzija i injekcija
pencilina sin je već počeo da se oporavlja, a svaki naredni dan bio je sve
bolje i bolje. Ali, posljednji dan boravka u bolnici, doktor na viziti me užasno
uplaši.
Kaže mi: -Gospođo, vašem sinu više neće rasti nos.
Gledam ga ja u čudu i mislim da se šali. Pitam ga da li to ozbiljno misli, on
mrtav ozbiljan mi ponovo to potvrdi, rekavši da u nekim kompliciranim
oblicima mononukleoza ima to za posljedicu. Koliko god mi je sve zvučalo
nelogično i nevjerovatno, doktorove riječi me, blago rečeno, uznemiriše.
Čim smo izišli iz bolnice, nazovem rodicu koja je medicinska sestra u drugoj
bolnici u gradu i zamolim je da se o ovome raspita kod svojih doktora.
Javi ona meni veoma brzo da se ništa ne sekiram jer su se doktori na
infektivnom odjeljenju u bolnici u kojoj ona radi, na kojem se liječi
mononukleoza na sve samo nasmijali i rekli da doktor koji mi je to rekao
nije normalan. Odahnem. Ali, iako me rodica razuvjerila, ja sam mesecima
poslije, kako je sin rastao, povremeno imala “sumnje” u njegov nos.
Zagledala bih ga dok je spavao, odmjeravala pogledom plašeći se da ne
ugledam nekakve znakove prestanka njegovog rasta. Naravno, svaki put
sve je bilo u redu. Nos je rastao normalno, baš kao i on – zajedno sa
svojim smijehom i svim onim sitnim čudima koja čine odrastanje.
Jednom prilikom dok sam iznova zagledala sinov nos, prođe mi kroz
glavu ona djevojčica iz mog djetinjstva, njen prćasti nosić i sve one
podrugljive riječi koje su joj djeca iz mahale, a neki put i ja upućivala
na račun njega. Sjetim se onda i mamine priče o tome kako je Bog stvorio
nos kao poseban dar i kako je veliki grijeh rugati mu se.
I onda mi sinu – možda je sve ovo oko sinovog nosa bio neki karmički
podsjetnik, neka lekcija iz prošlosti koja mi je vraćena kroz brigu
o vlastitom djetetu. Možda me život samo želio naučiti da sve ono što
ruganjem ili riječju povrijedimo, kad-tad dođe na naplatu – ne zato što
je Bog osvetoljubiv, već zato što nas želi podsjetiti na ljepotu i svetost
svega što je stvorio.
zapodjeni svađa, događalo se neki put da se jedno drugom narugamo na
račun fizičkog izgleda, ako bi bilo materijala za to, pa bi jedno drugom u ljutnji
govori – mršavice, klempo, debeli, glavonja…sve ovisno o “osjetljivim
tačkama”. Među nama bila je i jedna djevojčica koja je imala prćast nos,
pa joj se neko od djece, a poneki put i ja, rugao zbog toga, pa kad sam
jednom slučajno pred mamom to pomenula, ona me naružila i rekla mi da
je najveći grijeh rugati se ljudskom nosu.
Onda mi je ispričala priču koja je živjela u narodu, a koju je ona čula od svoje
majke: Kada je Bog stvarao čovjeka, pa ga htio učiniti posebno lijepim,
darovao mu je nos. Bog je tada odredio da čim žena ponese plod u svojoj
utrobi, da mu se prvo zametne nos, a onda sve ostalo. Zbog toga i jeste
veliki grijeh rugati se nečijem nosu. Bolje se, tvrdi narod, narugati bilo čemu
drugom sto puta, nego nosu jedanput, jer je nos poseban dar od Boga.
Godinama kasnije, kada sam ja već imala svoje dijete, desi se da on, moj sin,
u obdaništu “pokupi” virus zbog kojeg dobi mononukleozu ili “bolest poljupca”
kako su je zvali jer se njime najčešće bolest prenosila, a koja sama po sebi
nije mnogo strašna. Uz malo grlobolje, nešto povišene temperature i ležanja
i odmaranja u krevetu, prođe kako je i došla.
Ali, kako je moj sin kao mali imao jako osjetljive krajnike, kod njega se
zakompliciralo toliko da su mu krajnici bili toliko upaljeni i natečeni da nije
mogao popiti ni kap vode, pa završi na Koševu. Kako je bio mali, u bolnici sa
njim ostadoh i ja i tih deset noći bijah više budna nego što sam spavala na
samom rubu zajedničkog kreveta jer sam željela da njemu bude šire i
udobnije. Treći dan boravka u bolnici, nakon primanja infuzija i injekcija
pencilina sin je već počeo da se oporavlja, a svaki naredni dan bio je sve
bolje i bolje. Ali, posljednji dan boravka u bolnici, doktor na viziti me užasno
uplaši.
Kaže mi: -Gospođo, vašem sinu više neće rasti nos.
Gledam ga ja u čudu i mislim da se šali. Pitam ga da li to ozbiljno misli, on
mrtav ozbiljan mi ponovo to potvrdi, rekavši da u nekim kompliciranim
oblicima mononukleoza ima to za posljedicu. Koliko god mi je sve zvučalo
nelogično i nevjerovatno, doktorove riječi me, blago rečeno, uznemiriše.
Čim smo izišli iz bolnice, nazovem rodicu koja je medicinska sestra u drugoj
bolnici u gradu i zamolim je da se o ovome raspita kod svojih doktora.
Javi ona meni veoma brzo da se ništa ne sekiram jer su se doktori na
infektivnom odjeljenju u bolnici u kojoj ona radi, na kojem se liječi
mononukleoza na sve samo nasmijali i rekli da doktor koji mi je to rekao
nije normalan. Odahnem. Ali, iako me rodica razuvjerila, ja sam mesecima
poslije, kako je sin rastao, povremeno imala “sumnje” u njegov nos.
Zagledala bih ga dok je spavao, odmjeravala pogledom plašeći se da ne
ugledam nekakve znakove prestanka njegovog rasta. Naravno, svaki put
sve je bilo u redu. Nos je rastao normalno, baš kao i on – zajedno sa
svojim smijehom i svim onim sitnim čudima koja čine odrastanje.
Jednom prilikom dok sam iznova zagledala sinov nos, prođe mi kroz
glavu ona djevojčica iz mog djetinjstva, njen prćasti nosić i sve one
podrugljive riječi koje su joj djeca iz mahale, a neki put i ja upućivala
na račun njega. Sjetim se onda i mamine priče o tome kako je Bog stvorio
nos kao poseban dar i kako je veliki grijeh rugati mu se.
I onda mi sinu – možda je sve ovo oko sinovog nosa bio neki karmički
podsjetnik, neka lekcija iz prošlosti koja mi je vraćena kroz brigu
o vlastitom djetetu. Možda me život samo želio naučiti da sve ono što
ruganjem ili riječju povrijedimo, kad-tad dođe na naplatu – ne zato što
je Bog osvetoljubiv, već zato što nas želi podsjetiti na ljepotu i svetost
svega što je stvorio.