Pevao je bolom,zamotanim u telo,
poslednju pesmu,bespomocnom svetu,
sanjao je mrtav,korake njene,
šumom istinitih laži.
Pevao je.
Pevao je u grcu,konacne spoznaje,
nošen vetrom u zabit tišine,
pevao je suzom,vatrenom i gorkom,
al isuviše tiho,za njegovu dušu.
Mucio je telo,povijeno zimom,
Draga odecu mu belu,poderala suzom,
glas joj je bio,izmucen i tih,
al njegovo srce,prepozna stih.
Padala je sporo,vremenom gažena,
s cvetom u kosi,za njega sredena,
znala je da kraj je,suncevih niti,
sad mesec vlada, izgubljenim nebom.
Uzdah joj se zadnji,sa usana ote,
zemljica joj suva,zaroni u lice,
kosa crna i cvet u njoj,
ka pocinku vecnom,okrenu se tiho.
Iz pustinje bola,sa maglom u kosi,
korak viteza,naglasi slobodu.
Al ratnik je pobedu,porazom...