Park.Sredina juna.Dan prepun one napete vreline koja gusi i steze u grudima.Asfalt koji gori pod nogama...
Nisam ja za ovo,razmisljam.Suvise kratke recenice.I tako obican uvod.Smor,sto bi rekli.Otkud mi uopste ideja
da u 4.56 jednoga praskozorja koje preti da se pretvori u lepo jutro bez mnogo Sunca,jednoga letnjeg jutra pisem o
svojoj impresiji onim vrapcima,o onih pola sata provedenih u sred leta,u sred Nisa,o onih pola sata provedenih sa njim,
pola sata tokom kojih smo,bez mnogo reci,savrseno bliski,delili moj rucak usput lomeci mrvice hleba vrapcima sto su
polubojazljivo,oprezni poput vojnika,promicali mimo nas.Bili su izgladneli,privuceni mrvama a uplaseni,nalik onim
gorepomenutim vojnicima sred rata,sto svesni...