Predivno delo moje jako dobre drugarice...
Sedela sam u basti svog omiljenom kafeu na uglu, u senci tek olistale, stoletne lipe, njenog zastitnog znaka, po prvi put ove godine, nakon dosadne zime koja se nije predavala. Uzivala sam u suncevim zracima, blago su mi stipali moje, vec odavno naborano lice. Odlazile su ka suncu kapljice vode sa trotoara, noseci kraj mene mirise mladosti na svom putu ka nebu...
Prve cvrkute u krosnji iznad mene, remetila je nemirna graja djaka koja je trcala uzbrdo, uz Ulicu Maksima Gorkog, dugogodisnju stazu moje mladosti... Trudila sam se da medju sarenilom jakni, povika i djackih torbi prepoznam svoje unuke koje sam zelela da, kao svaka baka, iznenadim kolacima i sokom. I oni su, kao i...