Dr Nikša Stipčević, jun 2005:
http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=12&status=jedna&vest=76175&datum=2005-06-02
"Inače, još od mladosti sam pristalica Miklošićevog mišljenja da su svi štokavci Srbi. I danas sam ubeđen da su svi koji govore štokavski poreklom Srbi" - rekao je Stipčević i podsetio da se Institut za srpskohrvatski jezik SANU već više godina zove Institut za srpski jezik.
Prof. dr Milosav Čarkić:
http://kovceg.tripod.com/carkic_srpski_u_21_veku.htm
Imbro Ignjatijević Tkalac piše: Može se govoriti što se hoće, mi smo s ove i s one strane (Save i Dunava) jedan narod, s jednim jezikom, s jednim običajima, s jednim određenjem u svijetu, s jednom budućnošću, koju mi moramo zajednički da ostvarimo, jer ćemo inače morati zauvijek da propadnemo (Isp. Opća enciklopedija: 1977: 572). Ilirstvo, iako je bilo jedan oblik odgovora na pritisak Mađara i Nemaca, u suštini predstavlja neku vrstu hrvatskog političkog načertanija.
Prof. dr Milosav Ž. Čarkić
Institut za srpski jezik
Srpske akademije nauka i umetnosti Beograd
carkic@bitsyu.net
Neko će reći da ni Hrvati nemaju ni dijalektologiju ni lingvistički atlas. Tačno je da nemaju.
Ali to je samo zato što bi takva dijalektologija i lingvistički atlas progovorili jezikom činjenica i otkrili da su Hrvati uzeli srpski književni jezik za svoj i da su mnogi od onih koji se sada izjašnjavaju za žestoke Hrvate u stvari Srbi, ili tačnije, pokatoličeni Srbi.
Opšte uzevši, srpska filološka inteligencija nije imala niti ima jasan sistem znanja o srpskom jeziku, kao ni izgrađenih stavova u pogledu nacionalne književnosti (Isp. Milosavljević 1997).
Policentrični jezik se definiše kao „jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim tačkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituisati posebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australijski itd. standardni engleski), nemački (nemački, austrijski, švajcarski standardni nemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)" (Glik 2000:472).
Dr Miloš Kovačević
Njegova gramatička struktura je, bez obzira na sve te različite nacionalne i teritorijalne upotrebe, ista, tako da je on na strukturnom planu i dalje jedan jezik. Uz strukturnu istost srpski jezik je i na komunikativnom planu (na planu razumljivosti njegovih govornika) takođe jedan jezik. Ali on je, zbog svoje nacionalne i teritorijalne „nekompaktnosti“ nužno varijantno raslojen jezik.
On se ostvaruje u više varijanata, između kojih su najprepoznatljivije hrvatska i muslimanska, odnosno zagrebačka i sarajevska varijanta srpskoga književnog jezika. Savremeni srpski je, dakle, jedan standardno policentričan i varijantski raslojen jezik.
Hrvati svakako imaju svoj jezik, ali on nije onaj koji oni nazivaju „hrvatski književni jezik“. Za razliku od toga vukov(sk)og jezika koji su preuzeli od Srba, Hrvati imaju samo svoj jezik, a to je čakavski jezik. Svi čakavci su uvek bili Hrvati, kao što su jezički svi štokavci bili Srbi. Hrvati, međutim, svoj čakavski jezik nisu unapredili u rang standardnog jezika, iako su na njemu stvarali literaturu. Oni su za svoj književni jezik odabrali vukov(sk)i srpski jezik, koji i danas upotrebljavaju, ali koji ne žele nazivati srpskim imenom. Hrvatski čakavski jezik star je taman koliko i srpski štokavski. Nije, dakle, problem u starosti, nego je problem u društvenom statusu njihovog čakavskog i srpskog štokavskog: čakavski nikad nije standardizovan, a štokavskom je Vuk obezbedio status standardnog/književnog jezika.
Dr Drago Ćupić, jun 2008
http://www.glas-javnosti.rs/clanak/glas-javnosti-13-06-2008/crnogorski-jezik-ne-postoji
To što su u devetnaestom veku Hrvati uzeli model Vukovog jezika nije im smetalo da ga zadrže tako kako su ga do tada zvali. U Hrvatskoj je postojala mešavina jezika, čakavskog, kajkavskog... Ljudevit Gaj i Štrosmajer, politički prvaci, vrsni intelektualci su nastojali da se uvedu promene vezane za štokavsku osnovu kako bi lakše mogli da idu ka uniji, unijaćenju, to jest da bi mogli da formiraju nacionalni korpus na bazi tog jezika, a uz planirani prozelitizam (nadiranje katoličanstva na Istok). Napomenuo bih da u tim njihovim planovima, a Katolička crkva planira na vekove unapred, nije isključeno da se može doći i do Crnog mora, jer i Bugari su štokavci. Ti veliki državni i crkveni planovi dokaz su da se pomoću jezika stvaraju nacije, pa i države.
http://www.glas-javnosti.rs/clanak/...7-2008/vuk-karadzic-je-stvorio-hrvatski-jezik
Dr Slobodan Remetić, jul 2008
Na prostoru od Bugarske do Slovenije danas (ako poštujemo lingvističku logiku i jezičke činjenice) na sceni je jedan književni jezik. To je onaj tip književnog jezika koji je Vuk Stefanović Karadžić polovinom 19. veka reformisao za potrebe srpskog naroda i srpske kulture. Nauci je poznato kako je taj jezik postao književni jezik Hrvata. Zna se kako se taj jezik menjao, kako se iz društveno političkih potreba baš kod Hrvata nazivao hrvatski ili srpski, srpski, pa srpskohrvatski. Vremenom je imao i takozvane „svoje“ varijante.
Dr Dragoljub Petrović, 2005
http://govori.tripod.com/hrvati_ijekavci.htm
Za „hrvatski jezik” do kraja 19. veka nije se znalo ni šta je ni dokle doseže i kada bi se danas sa njega „skinula hrvatska etiketa” – lako bi se videlo da je to jezik srpski i da je zasnovan na srpskim istočnohercegovačkim govorima. U vezi s tim treba reći da su se autori Izjave HAZU opet „okliznuli” na činjenicama tvrdeći da „Hrvati u Hrvatskoj ne bi imali ovakav standardni jezik da mu nisu bitnim dijelom osnovice bili govori Hrvata u Bosni i Hercegovini” budući da „Hrvata” tamo nije bilo makar do kraja 19. veka jer se Štadler, „prvi vrhbosanski nadbiskup”, rezignirano žalio da čak ni bosanski franjevci „danas više nisu nikakvi Hrvati, svi oni sebe smatraju Srbima”.
Dr Dragoljub Petrović, decembar 2006
http://www.knjizara.com/index.php?g.../sasa/knjizara.s_to?cttid=12&cpib=113423&za=@
Osamostaljenje „hrvatskog jezika” počelo je uništavanjem srpske imovine u Zagrebu i drugde (1895, 1902), „veleizdajničkim procesom” (1909), pokoljima u Mačvi (1914), nastavljeno u savezu s muslimanima (kao „hrvatskim cvijećem”) tokom Drugoga svetskog rata, a pre desetak godina (pod „hrvatskom” i „bošnjačkom” jezičkom etiketom) završeno zatiranjem Srba i u Hrvatskoj i u najvećem delu Bosne.
Mr Branislav Brborić, 2000:
Jedan hrvatski filolog umerenih nastrojenja rekao mi je jednom u Zagrebu (1987) da bismo se lakše sporazumevali da su Srbi bili uporni i uspešni u zastupanju tvrdnje da svi štokavci govore srpski. Vuk Karadžić pisao je tako u "Kovčežiću" (Karadžić 1972 [1849]), skoro trideset godina pre odlaska s ovog sveta (tekst je nastao 1836, 13 godina pre prvog objavljivanja), ali ni on nije bio uporan i uspešan, a kamoli Đuro Daničić i toliki drugi posle njega koji su prihvatili – kako misli Petar Milosavljević, metodičar književnosti na novosadskom Filozofskom fakultetu (Milosavljević 1997: 7–50) – pogrešnu Jagićevu paradigmu.
Ti pisci nisu srpski nacionalni pisci, ali jesu i ostaće pisci srpskog jezika.
u belom Zagrebu 1891., a pod komandom Pere Budmanija, isto katoličkog Srbina iz Dubrovnika.
Stvarno si jadan, bolje se ubij.
