ja nemam...
nikada nisam srela nekoga,ko je spreman da da onoliko koliko ja dajem...
i to me neopisivo iritira...svaki put kada pomislim da sam nasla nekoga kome mogu verovati,ko ce mi biti ,,rame za plakanje,,,nego ko ce biti uz mene i kada sam u pravu i kada nisam...
letos sam upoznala jednu Meriju,veoma simpaticnu devijku,koja je godinu dana starija od mene i ide sa mnom u skolu...Sve je bilo prosto savrseno...Svuda smo izlazile zajedno,vikale i pevale u parku...
Zajedno zajebavale starije itd...
Kratko i jasno,bile smo nerazdvojne...
E dok jednog dana nije dosao jedan decko u Marijin zivot...Poludela je za njim...
A on ju je samo vukao za nos...Ipokusala sam da joj kazem,ali ljubav je slepa,nije htela da me slusa...
Tako me je sacekala jedan da i htela da me bije,pod izgovorom kako sam ja srala njenom decku,kakop bi oni raskinuli,jer sam bila ljubomorna...Ja naravno nisam znala o cemu se radi...
Nakon odredjenog vremena,izvinila mi se je,ali joj vise nisam mogla verovati...A i nisam zelela,jer sam se plasila da ce me ponovo povrediti...
Od tada,ja ne verujem u drugarstvo...
I zbog toga odbijam da se vezem za nekoga..
P.S.To nije bio jedini put da me je povredio neko za koga sam mislila da mi je drug...