Pardoniranje
Na osnovu priča očevidaca, Ivana Lučić-Todosić u knjizi opisuje i ovaj način pardoniranja za ples. Momak, to jest "dasa" uđe u salu, odmah sa vrata ošacuje devojku i krene gegajući se ka njoj u stilu Garija Kupera. Kada dođe do pola sale, zvizne i pokaže glavom u njenom pravcu. Ona, ako hoće da igra, krene prema njemu, i sretnu se na pola sale. Kad se završi set od tri igre, najpre tango i valcer, a onda kao brži troking ili bugi-vugi, kavaljer otprati drugaricu do njenog mesta, pokloni se i ode. Ako bi devojka koja je odbila igru prihvatila da pleše s drugim partnerom, sledio joj je zasluženi šamar, posle kojeg bi usledila i tuča među rivalima i njihovim pristalicama na ulici.
Samba
Izveštaj s jednog samoinicijativnog takmičenja mladih radnika u plesanju sambe 1951. izgledao je ovako: "Prvi mladić koji se istakao položio je devojku u horizontalni položaj na pola metra iznad parketa. Odmah je bio nadmašen: druga devojka u rukama svog igrača dodirnula je kosom parket. Pobednik je ipak bio treći par: devojka se, kako bi se rvački reklo, našla "u mostu", i lupila temenom u parket".
Rurbanizacija grada
Period koji se opisuje u knjizi Od trokinga do tvista može se uporediti s današnjim vremenom. Iako i mi imamo bolno iskustvo istorijskog zemljotresa i njegovih propratnih pojava, Ivana Lučić-Todosić za ‘’Vreme’’ kaže da ipak postoje značajne razlike između sadašnje i ondašnje situacije: "Razlika je u tome što današnja generacija ipak ima neke informacije iz spoljnjeg sveta. Poratne generacije nisu imale ama baš nikakve, pa je zato svaka nova stvar imala apsolutni ekskluzivitet. Danas je sve već negde viđeno i nijedna pojedinačna stvar nema, niti može da ima, tako masovan uticaj kakav je imao film Bal na vodi. Osim toga, Beograd je bio mali grad u kojem su se svi poznavali, pa je uspostavljanje određenog modela ponašanja bilo mnogo jednostavnije nego danas. Već početkom šezdesetih, dve trećine stanovnika Beograda nisu bile Beograđani, ali su pridošlice brzo usvajale modele gradske kulture i njihova urbanizacija je tekla glatko. S druge strane, još od osamdesetih godina, a naročito u poslednjoj deceniji, kod nas teče proces "rurbanizacije", poseljačenja grada, pri čemu novopridošlice gradsku sredinu ne prihvataju kao svoju. Posledice toga su vidljive u svim pojavnim vidovima gradskog života".
Image
Blejanje i mrštenje
Nažalost, prestonica još uvek podseća na onaj bilbord "Beograd je metropolis" zaboden u blato, okružen plastičnim kesama i otpacima svih vrsta
Šetnja ulicama Beograda u petak ili subotu noću običnom posmatraču izgleda kao i svako drugo pešačenje po prestonicama Evrope: mladi ljudi u skupim uglancanim automobilima iz kojih trešti muzika, devojke u čizmama i uskim majicama, ulickane po standardima zapadnih ženskih časopisa, klubovi u kojima se domaći di-džejevi trude da puštaju najnoviju muziku. Nažalost, prestonica još uvek podseća na onaj bilbord "Beograd je metropolis" zaboden u blato, okružen plastičnim kesama i otpacima svih vrsta.
Naravno da to mladeži ne smeta: proteklih godina nisu je ni mnogo veće stvari omele u nameri da se dobro provede. Upravo zato su dezorijentisani i retki turisti oduševljeni što eto posle svih silnih ratova i stradanja, u Beogradu sve izgleda tako uobičajeno i normalno. Fascinira ih što vide prenatrpane kafiće, omiljeni vid zabave mladih Beograđana i Beograđanki, u kojima se najčešće praktikuje "blejanje". Zavisno od konteksta u kome se koristi, ovaj od gluvarenja složeniji termin može da se interpretira kao osmatranje "likova" u kafiću, ćaskanje o trivijalnostima, tračarenje, meditacija i poziranje – samopredstavljanje vlastitog lika u najboljem izdanju na specifičnom mestu u određeno vreme.
Najbolja ponuda kafića u Beogradu je na Dorćolu, posebno u ulici Strahinjića Bana i oko nje; na početku ulice je poslastičarnica Stelina, zatim kafići O’polo, Scena, Kongo, Naćos, Ipanema, Fraći, pa sve do obližnje ulice Gospodar-Jovanove gde se nalaze ****** i Gaudi. Drugo mesto načičkano kafićima je Obilićev venac gde su smešteni Jazz čiji je vlasnik Oliver Mandić, Ulaz, Okno i drugi. Pored ovih, popularni su i Che Passa porodice Komadinić, Monument i Med (skraćeno od Mediteraneo). Vikendom se najčešće u kafiće izlazi ranije, to jest, oko osam i devet sati uveče, kao zagrevanje pre odlaska na krajnje odredište – što je u ovom slučaju najčešće splav, klub ili neki drugi kafić.
Vremenom se u svakom kafiću profiliše različita grupa ljudi, zavisno od vrste muzike koja se pušta, atmosfere, gazde i kelnera, pa tako u kafe Krojač, na primer, dolaze stariji dvadesetogodišnjaci i mlađi tridesetogodišnjaci da uz prijatnu muziku i kapljicu žestine srolaju džoint i opuste se nakon napornog radnog dana; u Grinet preko dana zalazi populacija koja bi mogla da se nazove mladim srpskim japijima, dok u Street izlazi urbana ekipa željna provoda.
U današnje kafane, u kojima su najčešći gosti oni koji se već dvadeset godina smatraju nezaobilaznim delom inventara, mlađi svet uglavnom zalazi kada ide na dobru kolenicu ili mešano meso, a na pivo i rakiju često se odlazi u Manjež ili Mornar, koji, odskora bolnički sterilan i osvetljen, ipak još uvek predstavlja živopisno mesto; za one kojima to prija to je jedino mesto u gradu gde se u isto vreme za dva različita stola pevaju "Marširala, marširala kralja Petra..." i "Marširala, marširala Neše Čanka garda...".
Klupski život Beograda uglavnom se odavno svodi na jednoličnu ponudu bučne muzike, skladno uređen enterijer, zagušljive prostorije i standardan meni pića. Nekadašnje rejv žurke izgubile su na popularnosti, a u međuvremenu sve je počelo da se naziva partijima: od posela, pa do house, trance, beat ili drum’ ‘n’ bass okupljanja. Većina klubova ima slično razvijenu strategiju: pušta se tehno muzika, najčešće house, režu se velike marže na piće, dopušta se da uđe neograničen broj ljudi i svima je lepo – zabavno. U Beogradu su među širokim narodnim masama trenutno najpopularniji klubovi Sova i F6, a zatim slede Bus i splavovi oko hotela Jugoslavija.
Pre ulaska u klub, najvažnije je da se "kolica" parkiraju što bliže ulazu, naravno, ukoliko je reč o vozilu dostojnom izlaganja očima javnosti. Praktičan primer ove navike može da se vidi svakog vikenda u Francuskoj ulici ispred kluba F6, gde su parkirani automobili u vrednosti voznog parka vlade neke srednjerazvijene zemlje. Dakle, kada se prvo od tri sveta trojstva (džip, kajla, plavuša) zbrine, laganim korakom ulazi se u klub, ostavlja garderoba i seda za rezervisan sto. Rezervacija stola u Kabare rouzu podrazumeva da se naruči minimum flaša džek denijelsa, a zabava po mestima ovog tipa svodi se na gledanje Cece okružene korpulentnim obezbeđenjem i međusobno merkanje mužjaka, tzv. mrštenje. Za to vreme na podijumu devojke vrckaju guzom, treskaju telom i kruže kukovima uz pusto folkersko zavijanje.
Trenerke i patike nekako su izašle iz upotrebe, verovatno i zbog pravila da se u popularna mesta ulazi isključivo u cipelama, ali kao znak prestiža, ostao je običaj da se u pojedine klubove ulazi jedino uz preporuku ili poznanstvo. Od skoro su VIP (Very Important Person) kartice najveća mamipara za naivne, koji samo da bi bili odvojeni staklenim zidom od ostatka gostiju, kao što je slučaj u klubu Underground, spremni su da plate koliko treba. Na naše pitanje ko su ljudi koji najčešće dolaze u VIP odeljak, konobar kluba Underground pokazuje grupu od desetak srednjoškolaca, koji su već oko jedan sat posle ponoći napravili ceh od 500 nemačkih maraka.
Za one kojima je dosta dugogodišnje torture ružičaste kulture, postoje klubovi poput Monda, novootvorene "Cvijete Zuzorić", ili kluba Pazi škola (bivši Dollar) koji je dugo bio zamena za Akademiju. Pazi škola je uz klub Fili i mali klub Doma omladine jedino mesto gde može da se čuje gitarska muzika – od roka, alternative, popa, panka i hard kora, što, naravno, ne znači da se i ovde ne pušta elektronska muzika.
Davor Konjikušić