*~Anti~*
Poznat
- Poruka
- 7.272
SLAVUJ
’’Slavuj je svuda čuven zbog savršenstva svoje pesme. Platon kaže da je on bio znamenje Tamirasa, barda stare Trakije.
Naročito ga cene u Japanu, gde se smatra da njegova pesma ponavlja naslov Hokekija, Sutre Lotosa Dobrog zakona (Saddharmapundarika-sutra), omiljene sekti Tendai.
U poznatoj petoj sceni trećeg čina Romea i Julije, slavuj se suprotstavlja ševi, kao pevač ljubavi na kraju noći vesniku zore i razdvajanja: ako ljubavnici poslušaju slavuja, ostaće sjedinjeni, ali će se izložiti smrti; ako poveruju ševi, spasiće život, ali će se morati razdvojiti:
(Julija)
Zar ideš već. Još neće svanuti
I nije bila ševa, nego slavuj,
Što probio je teskobno ti uho.
U onom šipku peva svaku noć
Da, veruj, dragi, slavuj to je bio.
(Romeo)
Ne, to je ševa, što nam jutro javlja,
A nije slavuj. Gledaj, draga, gde
Na istoku već pruge zavidne
Obasipaju tanke oblake –
Dogorele su noćne svećice,
A radosti već dan poigrava
Po vrhovima gorskim oblačnim.
Otići moram sad i živeti
Il’ ostati i umreti.
(Julija)
Ja znam,
Da ona svetlost nije svetlost dana,
Već meteor je neki, što ga sunce
Isparuje, da tebi noćas bude
Zubljonoša i da ti sja na putu
U Mantovu – pa zato ostani.
Još ne treba da odeš.
(Romeo)
Dobro dakle,
Nek tu me ugrabe, nek me pogube,
Kad ti to hoćeš, ja sam zadovoljan
I ono nije ševa, štono grlom
Po nebeskome svodu udara
Visoko gore iznad naših glava.
Ja ostajem, pa makar danak celi
O dođi smrti! Julija to želi.
Ej, dakle, dušo – jel ti dan il nije?
(Julija)
O jeste, dan je – odlazi što pre.
To ševino je grlo promuklo,
Što hrapavo i neskladno se glasi,
I laž je, da je sladak ševin glas,
Kad nama javlja gorki rastanak.
O ševi vele još, da sa gubavicom
Zamenila je oči. Da su bar
Zamenile i svoja grla tako,
Kad ševa svojim glasom danak budi
I tebe tako tera sa mojih grudi!
Al idi sad – sve jasniji je zrak.
Da – al u duši sve je gušći mrak
(prevod dr M. Bogdanović, MH Zabreb, 1950)
Po lepoti svoje pesme koja ulepšava probdevene noći, slavuj je čarobnjak koji omogućuje da zaboravimo opasnost dana.
Džon Kits je predivno prikazao tu melanholiju melodične slavujeve pesme. Savršenstvo sreće koja priziva izgleda tako krhko ili tako daleko u svom prevelikom intezitetu da to još nepodnošljivijim čini bolni osećaj da smo nesposobni za nju, ili da nas proročki dolazak sunca lišava tog savršenstva sreće.
Ne jer usud ti zavidim presretni,
Već jer me sreći puna sreća tvoja,
Da ti, o šumska Drijado krilata,
(...)
I tamu slušam: nekoliko puta
U smrt sam blagu zaljubljen gotovo,
I zadah je rimom zamišljenih ćuta
Da splije blago disanje mi ovo;
Ljepše no ikad sad me mrijet snalazi,
U ponoć nestat bez boli u sebi,
Ti dokle poješ dušom zanesenom
U ekstazi!
Ti još bi pjevo, ja te čuo ne bi’
I na tvoj requiem posto bih busenom.
(prevod: D. Anđelinović, Nolit, Beograd, 1960)
Ta ptica, koju svi pesnici prikazuju kao pevača ljubavi, u svim osećanjima koja podstiče neodoljivo ukazuje na blisku vezu između ljubavi i smrti.’’
’’Slavuj je svuda čuven zbog savršenstva svoje pesme. Platon kaže da je on bio znamenje Tamirasa, barda stare Trakije.
Naročito ga cene u Japanu, gde se smatra da njegova pesma ponavlja naslov Hokekija, Sutre Lotosa Dobrog zakona (Saddharmapundarika-sutra), omiljene sekti Tendai.
U poznatoj petoj sceni trećeg čina Romea i Julije, slavuj se suprotstavlja ševi, kao pevač ljubavi na kraju noći vesniku zore i razdvajanja: ako ljubavnici poslušaju slavuja, ostaće sjedinjeni, ali će se izložiti smrti; ako poveruju ševi, spasiće život, ali će se morati razdvojiti:
(Julija)
Zar ideš već. Još neće svanuti
I nije bila ševa, nego slavuj,
Što probio je teskobno ti uho.
U onom šipku peva svaku noć
Da, veruj, dragi, slavuj to je bio.
(Romeo)
Ne, to je ševa, što nam jutro javlja,
A nije slavuj. Gledaj, draga, gde
Na istoku već pruge zavidne
Obasipaju tanke oblake –
Dogorele su noćne svećice,
A radosti već dan poigrava
Po vrhovima gorskim oblačnim.
Otići moram sad i živeti
Il’ ostati i umreti.
(Julija)
Ja znam,
Da ona svetlost nije svetlost dana,
Već meteor je neki, što ga sunce
Isparuje, da tebi noćas bude
Zubljonoša i da ti sja na putu
U Mantovu – pa zato ostani.
Još ne treba da odeš.
(Romeo)
Dobro dakle,
Nek tu me ugrabe, nek me pogube,
Kad ti to hoćeš, ja sam zadovoljan
I ono nije ševa, štono grlom
Po nebeskome svodu udara
Visoko gore iznad naših glava.
Ja ostajem, pa makar danak celi
O dođi smrti! Julija to želi.
Ej, dakle, dušo – jel ti dan il nije?
(Julija)
O jeste, dan je – odlazi što pre.
To ševino je grlo promuklo,
Što hrapavo i neskladno se glasi,
I laž je, da je sladak ševin glas,
Kad nama javlja gorki rastanak.
O ševi vele još, da sa gubavicom
Zamenila je oči. Da su bar
Zamenile i svoja grla tako,
Kad ševa svojim glasom danak budi
I tebe tako tera sa mojih grudi!
Al idi sad – sve jasniji je zrak.
Da – al u duši sve je gušći mrak
(prevod dr M. Bogdanović, MH Zabreb, 1950)
Po lepoti svoje pesme koja ulepšava probdevene noći, slavuj je čarobnjak koji omogućuje da zaboravimo opasnost dana.
Džon Kits je predivno prikazao tu melanholiju melodične slavujeve pesme. Savršenstvo sreće koja priziva izgleda tako krhko ili tako daleko u svom prevelikom intezitetu da to još nepodnošljivijim čini bolni osećaj da smo nesposobni za nju, ili da nas proročki dolazak sunca lišava tog savršenstva sreće.
Ne jer usud ti zavidim presretni,
Već jer me sreći puna sreća tvoja,
Da ti, o šumska Drijado krilata,
(...)
I tamu slušam: nekoliko puta
U smrt sam blagu zaljubljen gotovo,
I zadah je rimom zamišljenih ćuta
Da splije blago disanje mi ovo;
Ljepše no ikad sad me mrijet snalazi,
U ponoć nestat bez boli u sebi,
Ti dokle poješ dušom zanesenom
U ekstazi!
Ti još bi pjevo, ja te čuo ne bi’
I na tvoj requiem posto bih busenom.
(prevod: D. Anđelinović, Nolit, Beograd, 1960)
Ta ptica, koju svi pesnici prikazuju kao pevača ljubavi, u svim osećanjima koja podstiče neodoljivo ukazuje na blisku vezu između ljubavi i smrti.’’