Malo je reći da živimo u svetu simbola

[Ognjena Mala...]

za stanovnike Ognjene zemlje i za Bušmane, ono je oko vrhovnoga boga.

U oko te ljubim. U-Ra za tebe!

Neumoran si i fantastičan u vođenju ove teme.

 

[*~Anti~*]

U oko te ljubim. U-Ra za tebe!

Neumoran si i fantastičan u vođenju ove teme.

Hvala Ognjena.

 

[Neponovljiva Gracija]

UKRASI ZA JELKU​

Jedan od najlepših običaja u vezi sa Novom godinom, kojem se deca najviše raduju, jeste kićenje jelke. Kako ćete okititi jelku stvar je ukusa, dovitljivosti i materijalnih mogućnosti

Novogodišnja jelka je prvi put zasijala 1882. godine u Njujorku.

Edvard Džonson je osvetlio jelku žicom sa 80 malih svetlećih lampi, koje je sam napravio. Posle osam godina je počela i da se proizvodi „svetleća žica". Početkom 20. veka velike prodavnice su postavljale osvetljene jelke ispred svojih izloga kako bi privukle mušterije. Kada kitite jelku, ne preterujte s bojama, ali nemojte ni prerano da počnete sa ukrašavanjem, jer se možete zasititi boja i sjaja pre vremena.

Prvi ukrasi od ručno obrađenog stakla, pojavili su se u Nemačkoj. Do tada se jelka ukrašavala samo svećama, a posle osušenim kriškama jabuke i pomorandže, orasima, brusnicama, medenjacima...

ZNAČENJE UKRASA

Svaki od ukrasa je imao tačno određeno značenje, a neki su se održali do danas:
Zvončić - radost Božića
Ptica - simbolizuje sreću i veselje i zato na jelci obavezno mora biti jedan ukras
Zvezda - magičnost nebesa
Anđeo - simbolizuje čistoću, mir i ljubav
Šišarka - plodnost i materinstvo
Orasi (i drugo voće) - jednostavnost i kontakt s prirodom.

SIMBOLI BOJA

Zelena boja treba što više da se koristi, jer novogodišnji praznici mogu da budu vrlo stresni, a upravo ova boja smiruje. Pored toga, odličan je kontrast dominantnoj crvenoj novogodišnjoj boji. Uz zelenu jelku pristaje mnoštvo raznobojnih ukrasa. Feng šui kaže da je bela boja bez života, „boja bez boje", i da nije preporučljivo koristiti je u ovakvim prilikama. U poslednje vreme se, međutim, pojavljuje sve više belih novogodišnjih jelki i ukrasnih grana, koje mogu biti podjednako ukusno okićene. Ipak, ukoliko kitite belu jelku, trebalo bi da vodite računa o tome da ne mešate više od dve boje ukrasa. Odavno je poznato da crvena boja simbolizuje radost, sreću, uživanje i ljubav.

Takođe, veruje se da štiti od negativne energije i bez sumnje se može reći da je to boja koju, počev od garderobe Deda Mraza, pa do ukrasnih traka i lampica, najčešće možete videti pred novogodišnje praznike. Crvena boja ukrasa idealno se slaže uz zlatnu, zelenu i srebrnu. I plava boja deluje smirujuće. Ljubičasta (purpurna) boja simbolizuje vernost, istinitost i ljubav.

Autor: Milica Prelević

Simbolika Boja

Bijela - Čistoća, preporod, svjetlost, nevinost.

Žuta - Svjetlost, čistoća, mladost, ljubav, žetva. To je boja povezana sa suncem, zvijezdama i mjesečinom, svjetlosnim božanstvima. Kršćanski je simbol priznanja.

Zlatna - Duhovnost, mudrost.

Narančasta - Simbol izdržljivosti, snage i ambicije. Boja plamena i strasti izazvana zlatnom mudrošću. Simbol beskrajnog sunca.

Ružičasta - Uspjeh, zadovoljstvo.

Zelena - Boja plodnosti, zdravlja i nade. Proljeće, svježina, bogatstvo, odnosno, u kršćanskoj eri, nada i pobjeda života nad smrću. To je boja Božića, Uskrsa i Bogojavljenja.
Crvena – magična boja folklora. Znači djelovanje, milosrđe i duhovno buđenje. Predstavlja i sunce, životnu sreću i ljubav. Pisanice s crvenim motivima daruju se djeci. One predstavljaju Kristovu pasiju, nadu, vatru i crkvenu službu.

Plava - Predstavlja plava nebesa ili zrak, dobro zdravlje, istinu i vjernost.

Ljubičasta - Post, vjera, povjerenje i strpljenje.

Smeđa - Majka Zemlja i njeno izobilje darova. Smeđa je boja žetve i darežljivosti.

Crna - Konstantnost ili vječnost, središte Zemlje, najcrnje doba neposredno pred svitanje. Također i smrt, strah i neznanje.

 

[*~Anti~*]

SIMBOLIKA SUNCA

U srednjoameričkim predanjima sunčev simbolizam se suprotstavlja mesečevom simbolizmu u jednoj drugoj tački: Zlazak (sunca) ne shvata se kao smrt (za razliku od nestajanja meseca tokom tri dana mraka), već kao silazak sunca u podzemna područja, u kraljevstvo mrtvih. Za razliku od meseca sunce uživa povlasticu da može da prođe kroz podzemlje, a da ne dobije oblik smrti. Otud potiču potpuno sunčeva svojstva koja se u šamanizmu pripisuju orlu.
Suprotnost sunce-mesec obično se poklapa sa dvojstvom muško-žensko. Tako na primer Ž. Sustel kaže da su po starom predanju u Teotihuakanu muškarce žrtvovali suncu, a žene mesecu.

Prema verovanju starih Meksikanaca mi živimo u vreme petog sunca. Četiri prva sunca su bila sunce tigra, sunce vetra, sunce kiše (ili sunce vatre) i sunce vode. Prvo sunce je Tezkatlipoka, i vezano je za zimu, za noć, za sever; drugo sunce je bilo Kecalkoatl u njegovom prvom obliku, vezano za čarolije i za zapad; treće sunce je bilo Tlalok, bog kiše i juga; četvrto sunce je bilo Kalšivitliki, boginje vode, na istoku.
Naše sunce, peto, je u znaku Ksjuhtekutli, jednog od božanstava vatre; ponekad se prikazuje u obliku leptira. Sve te ere, koje se zovu sunca, završile su u kataklizmama: četiri tigra proždrala su ljude; četiri vetra su ih odnela; četiri kiše i četiri vode su ih potopile; sadašnja era će završiti sa četiri potresa – to će biti kraj petog sunca.
U astečkom panteonu veliko božanstvo podnevnog sunca, Vicilopohtli, prikazano je u obliku orla koji u kljunu drži zvezdanu zmiju noći.
Indijanci Omeha izvanredno prikazuju temeljno dvojstvo koje je u osnovi dvojstva sunce-mesec, egzogamnim obeležjima koja su u njihovim logorima označeni podelom šatora na dva suprotstavljena polukruga: prva polovina pripada svetim delatnostima, koje su povezane sa suncem, danom, severom, uzvišenim, muškim principom, desnom stranom; druga polovina društvenim i političkim funkcijama koje su u vezi sa mesecom, noći, niskim, ženskim principom, sa levom stranom.

Kod Dogona, u Maliju – čiji je čitav kosmogonijski sistem potčinjen mesečevom simbolizmu – sunce nije muškog, već ženskog roda. Opisuju ga kao zemljani lonac usijan i osam puta obavijen spiralom od crvenog bakra. Ono je prototip oplođene materice: zemljani lonac predstavlja matericu koja sadrži životno načelo, spirala od crvenog bakra je muško seme koje se obavija oko materice da je oplodi, ali to seme je takođe i svetlo, voda i reč. Konačno, broj bakarnih prstenova – osam – je broj dovršenog stvaranja, reči i savršenstva. Prototip materice oblikovao je vrhovni bog Ama od vlažne gline, pre nego što je na nebu postavio dva svetleća nebeska tela.
Kod Falija, u Severnom Kamerunu, dve zemljane posude, jedna plitka, druga duboka, u obliku lonca, predstavljaju sunce i mesec. Kaže se da je njihove prototipe, spolja obložene gvožđem, a iznutra bakrom, sa neba ukrala prva lončarka, žena prvog kovača, pre nego što je taj prvi par sišao na zemlju.
U predanju Fulba sunce je oko Geona, boga. Kad je stvaranje bilo dovršeno, Geno izmesti sunce iz njegove orbite da bi od njega napravio jednookog vladara, jer je njegovo jedino oko bilo dovoljno da vidi sve na zemlji, da je ugreje i osvetli.

Prema verovanju naroda srednje Azije, a naročito u Dolini ljubavi, u početku su postojala tri ili četiri sunca, čija su velika toplota i zaslepljujuća svetlost zemlju učinili nenastanjivom. Neki junak ili bog je spasao čovečanstvo pošto je strelama, prema većini mitova, oborio prva dva ili tri sunca. Prema nekim od tih mitova, ta prva sunca su zapalila zemlju, te je ugalj ostatak tog požara. Slične legende se sreću u Kini (sa deset sunaca), u Indiji (sa sedam) i na Sumatri (sa osam).
Jedna burjatska legenda dovodi u vezu sunce sa svadbenim konjem. U kulturama stočarskih nomada sunce je ženskog roda (majka-sunce), a mesec muškog (otac-mesec). To je slučaj i sa većinom tursko-mongolskih plemena u srednjoj Aziji.

U keltskom jeziku je ime sunca bilo ženskog roda, kao i u svim starim indoevropskim jezicima. Njegova mitološka personifikacija je Lug (svetli), kojeg nazivaju grinauvije (grianainech), lice sunca. Po analogiji, ili po širenju smisla, taj pridev se pridaje i bogu rata Ogmeu koji, po definiciji, pripada mračnom delu sveta ili njim upravlja. Sunce se pre svega shvata kao jedan od temeljnih elemenata univerzuma. Ono je najvažniji svedok na koga se oslanja jedna od uobičajenih formula zaklinjanja: Zakune se ljudima Leinstera, suncem, mesecom, vodom i vazduhom, itd.
Mnogi irski hagiografi opisivali su ili napadali kult sunca kod starih kelta, ali se verovatno radi o vrlo pojednostavljenom i stereotipnom shvatanju predhrišćanskog predanja. Jedan glosar govori o velikoj nauci sunca (imbus gréine). U svim irskim i velškim tekstovima, gde se upotrebljava u metaforama ili poređenjima, sunce služi da se karakteriše ne samo sjajno ili svetlo, već sve što je lepo, ljupko, veličanstveno. Velški tekstovi često označavaju sunce metaforom oko dana, a reč oko u irskom jeziku (sul); koja je britonski ekvivalent za sunce, ističe solarni simbolizam oka.

Rečnik simbola

 

[Ognjena Mala...]

Sunce - Jovan Dučić

Kroz moj sâd reka teče,
Sveta i obasjana;
Uvire sva u veče,
Izvire sva iz dana;
Svetla reč Bog što reče
Da plodi tlo Hanana.

Vinograd moj u strani,
I trešnje već u cvetu.
Odozgor u čas rani
Zazori celom svetu!
Tude se biju za nas
Večito Juče i Danas.

Na pesku moga vrta,
Razliven sav u zlatu,
Po sunčanome satu
Jedan zrak s neba bludi:
I ravnodušno crta
Put zemlje i vek ljudi.

***

Kolo (Sunce) - Branko Miljković

Van njega sve je beskraj, varka i zloba,
Praznina u vetar pretvorena tašto.
Samo je budnost pesma, i teskoba,
Beščulno mesto prevareno maštom.
Izmišljanje slepog u kovitlac oka,
O saplitanje kroz izmišljen vrt!
Iskustvo oslobođeno pamćenja
Opčini bilje nežnosti i smrt
Okolo vremena, okolo kostura,
Okolo današnjeg dana opraštanje.
Dok se srce igra svojom prozirnošću
Ugasla jasnost čeka ispaštanje.
Čikaju svet za potiljkom. Čuj
Šta zakasnela frula kaže svetu.
Iz pepela oka izleće slavuj
Krilatost klisure odmeni sujetu.

 

[Ognjena Mala...]

U slavu Sunca... Imati sunčano poreklo znači ispunjavati svoje mes(t)o suncem...

Mika Antić - Suncokreti

Salvador Dali - Rafaelova glava

 

[Ognjena Mala...]

Rujno Sunce, taj erotski asketa,
ljubav bi da vodi. Šikljaju mu zraci,
u utrobi nevestinoj stvara se nova planeta.
Himnično odzvanjaju božanski koraci.

***

Zora što rumeni sada miriše na hleb vrući.
Kao kolo mlado Sunce na nebu razigrano gori,
njegovi zraci uskoro će nam se pod kožu uvući.
Pucketaće vatra na usnama varkajući se da nas ne sagori!

***

Ivanjske vatre danas se pale
da se Sunce u srca pretoči
i da u bestragiju pobegnu
nečiste sile: zmije i ale.

***

Razgorevaju ivanjdanske sveće,
Vatra se u srcima rasplamsava.
Preskače se mahnito kres, kolo se okreće,
i vijori Sunce na nebu kao zastava.

 

[Ognjena Mala...]

Mehmedalija Mak Dizdar

Sunce

Jedno mlado sunce odbeglo od oca
nastani se na ledini izmeđ ledenih planina

Ne prepoznasmo ga odmah i pogledasmo popreko

Ono zasuka rukave i preora zemlju duboko
dok ne stiže do njene utrobe i njenog srca

Kada od trudova odahnu pozdravi veselo rukom
i izdiže se kao tica krilima iznad same tame

I obasja sve staze sva raskršća i stranputice
i u sjaju pokaza svoje oranje i naše lice

Zagrlismo se tada kao da smo čekali samo na to

Postadosmo bliski pa smo kao jedno
i jeli i pili kao od iskoni da smo tu bili

Nije navraćalo sunce od leta do leta samo
i na jalovoj dolini cvet do cveta procveta

Mlado sunce se nenadno iskrade od nas

Kuda je otišlo kako to i zašto
to sam dobri Bog sada može da zna

I možda bismo ga zaboravili kao lepu slučajnost
(kako je bilo došlo tako bi bilo i prošlo)
da se vascelim svojim bićem ne grejemo još

Od onih davnih njegovih zlatnih i topli dlanova.

***

Sunčani Kristos

Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u seni
Onog što u vremenu se
Ovremeni

Ovde je prisutan onaj
Kome zavideše crni zakonici
Obesiše ga u šesti čas onog dana
Pred njegovim čudom zanemiše zreci i
vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobedi
Smrt

Smrt ga tražaše al ne nađe ništa
Ne nađe ni meso ni kosti ni krvi
Osta joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skače
Plače i rida očajna
I mala

Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u seni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža Ruke

 

[Ognjena Mala...]

Ivanjski kres jeste personifikacija Sunca:

Paslo konja mlado momče,
Paslo konja spram Mjeseca;
Prepade se od Mjeseca
I zabježe za goricu.
Al' za gorom oganj gori,
Oko ognja kolo igra,
U tom kolu djevojčica.
On se vata do djevojke,
Umori se, oznoji se;
Pak se maši u njedarca
Te izvadi svilen jagluk,
Utr sebe, pa djevojku;
Pak djevojci jagluk dade:
- Naj ti, dušo, svilen jagluk,
Oper' mi ga, ubjel' mi ga!
Suze roni djevojčica:
- Kako ću t' ga ubjeliti?
Raki-sapun poskupio,
Bistra voda presanula,
Jarko Sunce pomrčalo.

 

[goran laz]

Taj MESEC

Ta ZEMLJA

To SUNCE

 

[*~Anti~*]

OBOŽAVANJE SUNCA I PODRIJETLO NEDJELJE

Izbor nedjelje kao novog dana za kršćansko bogoslužje ne može se objasniti samo na temelju negativnih protužidovskih pobuda. Na primjer, kršćani su mogli ostvariti isti cilj odredivši petak kao uspomenu na Kristovu muku. Mogli bismo reći da je antijudaizam stvorio potrebu da se subota zamijeni novim danom bogoslužja, ali to ne znači da je izbor morao pasti baš na nedjelju. Razlozi za ovo potonje moraju se tražiti negdje drugdje.

Nekoliko značajnih studija predlaže mišljenje da “psihološko usmjerenje” kršćana prema nedjelji možda potječe od sljedbaškog solarnog kalendara koji su koristili kumranska i slične skupine, prema kojem je godišnji dan omer i dan Pedesetnice uvijek bio nedjeljom. Premda se mora ostaviti prostora za takvu mogućnost, nigdje ne možemo naći izričite potvrde kod crkvenih otaca koji bi uskrsnu ili tjednu nedjelju povezivali s ovim sljedbaškim solarnim kalendarom. Štoviše, ako je ispravna naša postavka da štovanje nedjelje vuče podrijetlo iz Rima s početka drugog stoljeća, a ne iz Jeruzalema u vrijeme apostola, tada kršćani poganskog podrijetla nadnevak za svoje godišnje i tjedne blagdane nedjeljom najvjerojatnije nisu uzeli iz židovskog sljedbaškog bogoslužnog kalendara, a posebno ne u vrijeme kad su novi blagdani uvedeni da bi se dokazalo odvajanje od judaizma.

Utjecaj kulta Sunca s njegovim “danom Sunca” pruža uvjerljivije objašnjenje za kršćanski izbor nedjelje. Ključna primjedba protiv ove mogućnosti kronološke je naravi. W. Rordorf, na primjer, tvrdi da “mi možemo razmatrati mogućnost da je neki kult Sunca utjecao na prihvaćanje štovanja nedjelje od strane kršćana samo ako je ‘dan Sunca’ postojao prije nego što su kršćani počeli štovati nedjelju, to jest, ako možemo dokazati postojanje sedmodnevnog planetarnog tjedna u pretkršćanskom razdoblju.”

Međutim, on tvrdi da “budući da najstariji dokazi o postojanju planetarnog tjedna [tj. našeg sadašnjeg tjedna čiji su dani nazvani prema imenima sedam planeta] datiraju s kraja prvog stoljeća poslije Krista”, u vrijeme kad je “kršćansko štovanje nedjelje bilo ustaljena praksa”, bilo kakav utjecaj obožavanja Sunca na podrijetlo nedjelje treba kategorički isključiti.

Nije upitno da je postojanje planetarnog tjedna s njegovim “danom Sunca - dies solis” ključno za određivanje bilo kakvog utjecaja kulta Sunca na kršćansko prihvaćanje štovanja nedjelje, ukoliko se svakog jutra obožavalo Sunce prije postojanja tjednog “dana Sunca”. Međutim, nije nužno da planetarni tjedan vuče podrijetlo iz pretkršćanskih vremena, ako je štovanje nedjelje uvedeno u prvoj polovici drugog stoljeća. Zapravo, ako se može dokazati da je svjetovni tjedan postojao u grčko-rimskom društvu već u prvom stoljeću naše ere te ako se u to vrijeme Sunce već obožavalo nedjeljom, tada postoji mogućnost da su kršćani, a posebno novi obraćenici iz poganstva, tragajući za novim danom bogoslužja kojim bi se razlikovali od Židova, bili skloni danu Sunca. Postojanje bogate biblijske predaje koja je Boga i Krista povezivala sa silom i veličanstvom Sunca mogla je pospješiti stapanje ideja. Da bismo potvrdili vrijednost ove postavke, ukratko ćemo razmotriti sljedeće činitelje:

(1) Obožavanje Sunca i planetarni tjedan prije 150. g. po Kr.

(2) Utjecaj obožavanja Sunca na kršćanstvo

(3) Dan Sunca i podrijetlo nedjelje

http://www.svetlostistine.com/Knjige/OdSuboteDoNedjeljeBacchiocchi/8.htm

 

[*~Anti~*]

Sunce

Sve je simbol Boga i uskrsloga svijeta u Bogu. Snježna pahuljica, rozeta katedrale, vlat trave, godovi stabla, more u koje rijeke utječu, modro nebo, planinski vrhunci i planinsko jezero, svaki cvijet i svaki plod, atomi i galaksije, još neotkrivene najsitnije čestice i čitav svemir. Nebrojeno je mnoštvo simbola Boga. To nije čudno, jer je čitav svijet stvoren po riječi Božjoj, Logos je u srži svakog bića svijeta. Pa ipak, rijetko je koji simbol Boga toliko jak, rječit i bogat kao Sunce. Životodajno i ambivalentno, divno i strašno Sunce.

Tko ne živi u ekvatorijalnim i tropskim krajevima, zna koliko je Sunce divno. Koliko blago, dobroduho i utješno grije po zimi, kako svijet oživljava proljećem, darežljivo toplinom i plodovima. A opet je strahotno i nedostupno, ako predugo gledaš u njega oslijepiš, vrelo i užareno, strašno Sunce. Zahvaljujući modernoj astronomiji i astrofizici, danas znamo da je Sunce još strašnije. Nevjerojatno golema permanentna fuzijska eksplozija, prema kojoj sve eksplozije atomskih i hidrogenskih bomba na Zemlji zajedno nisu ništa. Da je Zemlja malo bliže Suncu, bila bi spržena; da je još bliže, rasplinula bi se. Divovsko Sunce prema kojem je čitava Zemlja, čitav današnji ljudski svijet, sićušni patuljak.

Takvo veličanstveno, strahotno i divno Sunce oduvijek je simboliziralo divno i strahotno božanstvo. Misterij divni i strašni. Bilo da je samo bilo bog, bilo da je samo simboliziralo Boga. Od egipatskoga Atona do grčkog Apolona.

Premda više nitko neće u Suncu doslovno vidjeti boga, osim možda pripadnika nekog zaostalog plemena ili novih pogana kakve je iznjedrio New age, Sunce je još uvijek izvrsni simbol Boga. I kršćanin kada vidi Sunce pomislit će na Boga, osjetit će simboličku moć, strahotu i ljepotu Sunca.

Pjesnici nisu zaboravili simboliku Sunca, ni drugi umjetnici. Čak ni filozofi. Parmenid je svojem bitku dao izgled kugle, poput Sunca. Hegelova se filozofija sva kreće u krugovima. Platon je kuglu smatrao najsavršenijim oblikom i savršeni ljudi androgini imali su oblik kugle. Znamo dobro, uvijek nas gleda Božje oko na nebu, sveprodorni Božji um bez dna, strahotna gigantska užarena kugla.

Autor: Josip Sanko Rabar (''Glas Koncila'')

 

[anima.art]

GRAD U MILOSTI SUNCA​

"Tumačeći govor simbola spoznaje se neraskidiva veza grada Rima sa njegovom zvijezdom zaštitnicom. Naime, apsolutni gospodar svemira, centralno nebesko tijelo, simbol moći i izvor života –Sunce, dalo je osoben pečat ovom gradu od postanka do današnjih dana."

http://www.durmitorcg.com/opsirnije.php?id=9420

 

[*~Anti~*]

Večernja senka

Na klupi preko puta sveta
sedim i dišem
Ja Spavač
u talogu svesti vezana tišinom,
sa svilenim nebom oko glave
i zvečkom okačenom oko vrata.
Mesečeva voda topi mene
i slike sunca ugravirane u ploču Novog Sveta.

Natalija Marković

 

[*~Anti~*]

SIMBOLI NA STEĆCIMA – RIJEČI SVETOG JEZIKA - MJESEC

Umjetnost simbola na stećcima je dio govora svetog predanja. Taj govor je jednako razumljiv irskom monahu, južnofrancuskom kataru, sjevernotalijanskom albižanu, bogumilu, babunu, sinajskom pustinjaku, sufiji, sibirskom šamanu, templaru, Aboridžinu ili sjevernoameričkom Indijancu. Zbog toga je bilo kakav pokušaj razumijevanja simbolike likovnih predstava na stećcima nemoguć bez poznavanja slične ili iste simbolike na brojnim drugim sakralnim spomenicima.

Naša priča je jedan od mogućih govora o onome što je sakriveno. Istina je samo u Jednome.

Smjena godišnjih doba, zatim dana i noći, kretanje sunca i mjeseca na nebeskom svodu, smanjivanje i rast mjeseca tokom određenog perioda, jesu prve periodične promjene koje je već najraniji čovjek ustanovio. Periodičnost događaja stvara pojam vremena sa njegovim proticanjem i obnavljanjem.

Mjesec je uvijek bio čuđenje. Đakomo Leopardi svoju pjesmu Noćna pjesma jednog pastira lutaoca u Aziji započinje:

Što radiš, mjeseče, ti, na nebu, što radiš, ti, na nebu
reci mi, šutljivi mjeseče?
Uvečer se pojaviš
I prostore posmatraš; zatim počineš.
Zar još ti nije dosta
nanovo prelazit vječne putove?
Zar još ne izbjegavaš, zar ti je još drago
gledati ove doline?
Nalik je tvom životu
život pastirov. Iziđe
u ranu zoru. Kreće krda poljima
I vidi stada, izvore
i trave; poslije umoran predveče počine.

Aleksandar Maršak je pokazao da je paleolitski čovjek posmatrao mjesec i njegove mijene i ostavio ih zabilježenim (možda za kasniju upotrebu). To se dešavalo između ranog orinjasijena do kasnog magdalenijena, a zadržalo se sve do danas kod nekih sibirskih i sjevernoameričkih Indijanaca, dakle čitavih 25.000 godina....

http://www.bosnia-underground.com/bh/simbolika/3_p_article01.htm

 

[anima.art]

BAJKA O ČETIRI MESECA​

Slavica Lazarević​

http://www.zvrk.co.yu/Price/ilustrovprice/kratke_price/bajka_4_meseca/index.htm​

 

[anima.art]

PRIČA O LUNA - NU

http://wavribica.blog.co.yu/blog/wavribica/odusevljava-me.../2008/01/03/ovo-je-prica-o-luna-nu​

 

[take46]

ne, ne živimo u svetu simbola, živimo u svetu praznovernih idiota