Е па пријатељу, ти не мериш све истим аршином. Теби не смета то што порески обвезници у Србији, који према попису становништва преко 80% говоре српским језиком, финансирају пројекте речника српскохрватског језика, правописе који обрађују српскохрватска писма, не смета ти то што држава Србија плаћа рад академика који тврде да је њихов (и наш) језик српскохрватски и раде на пројектима тог, а не српског језика, али ето сметају ти домени на ћирилици.
Greška, drugar. Zašto si me udario suvom pitom od kokosa?
Priča je malo komplikovanija nego što se čini na prvi pogled. Pod a, taj naš
srpski jezik nema spremnu "logistiku" (rečnici, gramatike, pravopisi, korpus); pod be, držeći se serbokroatistike po inerciji, na internacionalnim skupovima naši filolozi mogu kada hoće da "oduvaju" bilo koju od ove tri "separatistike" (kroatistiku, bosnistiku i montenegristiku); međutim, da se na tome radilo kako valja, uspeli bi i srbistikom da pokažu kako je u pitanju srpski standardni jezik, kojeg je standardizovao Vuk Karadžić, sa četiri varijante, odnosno da je srpski jezik policentrični standardni jezik.
Kao što sam rekao, ne postoje relevantni radovi, nema "sluha sa vrha". Ne možemo kriviti internacionaliste (Klajn, Bugarski...) za srpski serbokrozatisktiku, jer, Klajn je čovek koji je u zadnjih 20 godina najviše uradio za srpski nacionalni interes, radeći na kapitalnim delima srpskog jezika. Ne možemo, dakle njih kriviti jer da nije njih, onda bismo zaista videli šta znači biti u govnima. Ono na šta možemo biti ljuti, to je njihova alterantiva, jer praktično ne postoji.
Slovo o srpskom jeziku trebalo je da bude tajni dokument, program za čije se ostvarenje vremenom krči put, zidaju mostovi i stvaraju uslovi - umesto toga, zasviralo se u kožnatu frulu, a od posla ništa, bar za sada.
Jedini kojima se može odati priznanje na trudu i istrajavanju na Vukovim idealima srbistike su Petar Milosavljević i Miloš Kovačević. Međutim, oni su samo deo tima koji ne postoji - vezni igrači koji nemaju šta da povežu. Jedna lasta koja ne čini proleće.
Državne institucije sa lepim platama su truba. Na sajtu Instituta za srpski jezik stoje 3 nedovršena projekta - i ako bismo pogledali koliko je urađeno na tim projektima (Etimološki rečnik, Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, Srpski evanđeoski rečnik) u zadnjih 20 godina, mirne duše bismo mogli reći - ne bi bila šteta da nije urađeno ništa - jer je otprilike toliko i urađeno. A koliko se para poreskih obveznika slilo samo u taj institut? Koliko je zaposlenika, puta njihova plata puta 12 meseci puta 20 godina? Pa recimo da bi nam Česi za te pare napravili u roku od 5 godina kompletne rečnike: etimološki, crkvenoslovenski srpske redakcije, kompletan korpus srpskog jezika, terminološke rečnike itd.
Dakle, ako bi se bez sve te spremne podrške frontalno krenulo u srbistiku, došli bismo u situaciju da srpski jezik izjednačimo sa hrvatskim, bošnjačkim i crnogorskim, sa jezicima koji su deo srpskog jezika kao sistema. Time bismo najmedvedskiju uslugu napravili sami sebi.
Neka je za nauk ova analogija: čuvanje serbokroatistike je za srpski jezik isto što i čuvanje Jugoslavije za srpski narod. Jugoslavija nije bila Srbija, ali su svi Srbi živeli u jednoj državi. Bez jasnog plana i cilja, a naročitone bez nesputane podrške iz inostranstva nije se sa srpske strane smelo pristati na razbijanje Jugoslavije, na šta se ipak pristalo. U tom smislu, čuvari ključa "srpske serbokroatistike" ispali su izuzetno mudri i pouzni srpskom nacionalnom interesu. Naravno, štafetu umorni čekaju da predaju, ali, nažalost, nemaju kome.
Zato šaljite decu na slavistiku, i to ne u Beograd; bolje i u Beč, Moskvu, Prag, Sofiju, Zagreb, Novi Sad, ako baš nema rešenja, onda u Beograd, jer je u Beogradu slavistička škola najtraljavija.
Još jednom, ne možemo napadati nekoga ko radi na održavanju postojećeg sistema, sistema koji je beskonačno mnogo bolji nego nikakav sistem, ali možemo napadati one koji ne rade ništa na stvaranju novog.