Život pisan srcem

DA BIH TE VOLIO
Da bih te volio,
sudbini predao sam svoje srce-

Više se nećeš moći osloboditi,
više se neću moći osloboditi -
od kobnosti te ljubavi.

Ne mislim na to;
ne osjećaš to;
ja i ti smo već ti i ja,
kao more i kao nebo,
a nebo i more postoje
bez svoje volje.

JUAN RAMON JIMENEZ
 
zašto se boL boLu vraća...?
zašto se ljubav suZama pLaća...?
zašto paTe oni koJi se voLe...?
zašto prokLete suZe na rastaNku taKo jaKo boLe...?!
i zato..
Nikad...ne reci nikom gdje te najviše boLi...
ne reci nikom koga najviše voLiš...
jer..
Ljudi su zLi,,,
Pogodit će te gdje te najviše boLi
i uzeti ti onoga kojeg najviše voLiš.....
 
...i lije na uglu petrolejska lampa
svijetlost crvenkasto žutu
na debelo blato kraj staroga plota
i dvije tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
u njezinu svijetlost iz mraka
i s licem na kojem su obično brige
pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema
a moro bi proć..
i lampa gori, gori u magli
i već je noć...
I nema ga sutra, ni prekosutra ne
i vele da bolestan leži
i nema ga mjesec, nema ga dva
i zima je već i snježi.
A prolaze kao i do sada ljudi
i maj već miriše
a njega nema i nema i nema
i nema ga više.
I lije na uglu petrolejska lampa
svijetlost crvenkasto žutu
na debelo blato kraj staroga plota
i dvije tri cigle na putu...

D.Cesarić
 
Šta je najlepše na svetu?

Ti dok spavaš.

Zašto?

Zato što si
ti jedina moja istina o kojoj ne razmišljam i dok te gledam kako spavaš znam da
je to jedina slika na svetu koja oslikava mir koji mi treba da bih bila
srećna.

Šta je najveće na svetu?

Tvoje oko. Što stane u njega ne
može se smestiti ni u šta drugo. Nemoj se nikada bojati onoga što možeš da vidiš
pa da hodaš okolo poluzatvorenih očiju.

Šta je najslađe na
svetu?

San. Ništa ne može biti lepo, šareno i slatko kao što ti to u
snovima možeš da napraviš. Nemoj nikad zaboraviti da sanjaš.

Šta je
najteže na svetu?

Najteže je kad čuvaš nešto a ne vidiš da nigde nema
onoga što čuvaš.

Šta je najveća prevara?

Najveća prevara je kad
dvoje potpuno razjedinjenih ljudi sede za istim stolom ušuškani u isti stan,
isto prezime, jedu zajedno i tako pokazuju pripadnost jedno drugom. Najveća
prevara je kad je između dvoje ljudi topao tanjir supe jedina toplota koja
postoji.

Šta najviše boli?

Usamljenost. Kad neko odluči da živi
sam, da sedi samo prema samom sebi u tu samoću može smestiti bilo šta i iz sebe
može izvući ono najbolje. Ali ako živiš pored nekoga a osećaš se usamljeno, to
je samoća koja blokira čitav život. Sve što radiš protkano je tom strašnom notom
usamljenosti i grčevitom borbom da se iz toga iščupaš. Usamljenost pored nekoga
je najgora samoća koja čoveku može da se desi.

Plašiš me, ne pominješ
ljubav! Postoji li ljubav?

Postoji, naravno, zato ti ovo i pričam. Da bi
pronašla pravu ljubav moraš napustiti svaku ljubav – iluziju jer će te one samo
činiti nesrećnom. Ljubav postoji ali ja o tome imam tako malo da ti kažem.
Pronadji je. Ne mogu tome da te naučim. Nemoj me to pitati. Ja sam ti majka i
možda ću uvek mislsiti da te neko, ko je sa tobom, ne voli jer te ne voli onako
kako ja mislim da te treba voleti i onoliko koliko ja mislim da te treba
voleti.

Zašto misliš da me niko ne može voleti kao ti?

Ni to ne
umem da ti objasnim. Jednog dana ćeš razumeti. Kad budeš imala dete videćeš da
je to jedina bezuslovna ljubav na svetu, ljubav sama po sebi koja ne traži, ne
pita, ne nalazi opravdanja, ne moli i ne uslovljava. To je najveća i
najjednostavnija ljubav na svetu.

Stvarno me plašiš.

Ne treba da
se plašiš. Samo se čuvaj pogrešnih ljudi, pogrešnih ljubavi, nemoj da ti čitav
život izgleda pogrešno i ti sama sebi kad se pogledaš u ogledalo.

Čega se
najviše treba čuvati?

Ljudi. Biće puno onih koji će te opipavati dok ne
vide gde si najosetljivija a onda napraviti jedan oštar rez i mirno gledati kako
krvariš. Pojedini ljudi više vole da ranjavaju druge nego da leče svoje rane.
Mogu da žive samo ako vide da drugi pate više nego oni. Toga se
čuvaj.
 
E pa stvarno mi je dosta svega umisljenog ovde...dosta mi je umisljenih ljubavi i nadanja...dosta mi je laznih moralista i esteticara...dosta mi je losih postova i napucanih blogova...dosta mi je cak i kurtoaznih komentara i uvlacenja...dosta mi je simbolike i dvosmisla...dosta mi je jebenih kulturnih snobova i pateticnih robova ljubavi...dosta mi je laznih osecanja i skrivanja istine...dosta mi je plagijata i copy pastova...dosta mi je intriga i prenosenja informacija...dosta mi je ruznih snova i budjenja bez osmeha...dosta mi je filozofije i psihoanalitickog sranja...dosta mi je foliranja i edukativnih doziranja...dosta mi je gluposti i intelektualnih potencija...dosta mi je i Frojda i Majakovskog i Ducica...dosta mi je romantisanja...dosta mi je bajki sa elementima basni...dosta mi je virtuelnih pesticida i insekticida...dosta mi je epiteta i komplimenta...Odlazim - ostajte zdravo...:)
Ne odlazim naravno...ali sve sto sam naveo da mi je dosta...stvarno jeste...znam da sam i ja deo toga...tako da oprosticete mi na iskrenosti...kao da je i zivot koji zivimo postao virtualan...nedostaje mi priroda...i potreba za surovom realnoscu...
 
tornado.jpg
 
:think:Hm polako Prijatelju vidim da si eksplodirao...Nemoj ceni sebe, uzdigni sebe ma sta da je imas samo jedan zivot:super:

Prolece se budi a to stvara sliku razmisljanja o svemu, ne dozvoli da te zivot slomi vec ti sam
preuzmi borbu sa svakodnevnicom, organizuj se, kreci se, ma pisi i dalje sve je to deo zivota
naseg a ovo ostaje u secanju na vreme kada smo bili opusteni srecni i druzili se:zag:

Zivot mi pisemo i zato mi smo i tu...Ne daj se....
4e6eb78d49786d77bd7e3f1tn5.gif


:bye::bye::bye:
 
Svi mi imao neki trenutak..nisi sam ..:)

Ako me pitate..

Ako me pitate gde sam bio
moram reći: Čujte me.
Govoricu o tlu koje zamračuje kamenje,
o reci koja večito utice sama u sebe:
znam samo za ono što ptice upropašćuju,
za napuštena mora, ili za moje uplakane sestre.
Čemu sve te zemlje? Zašto jedan dan
naleže na drugi dan? Zašto raste crna noć
u mojim ustima? Zašto postoje mrtvi?

Ako pitate odakle dolazim, moram se posavetovati
sa starim stvarima,
s prekomerno ogorčenim oruđem,
sa često ostarelim, velikim životinjama,
i s mojim zabrinutim srcem.
To što je prošlo, to nisu uspomene
i to nije žuti golub, što spava u zaboravu, to su lica sva u suzama,
prst u nekom grkljanu, i ono što kaplje iz lišća,
tama nekog dana što se otkotrljao, nekog dana,
zasićenog našom tužnom krvlju.
Pablo Neruda, Sonata
 
"I ona odlazi, neshvaćena, po ko zna koji put.Bez volje da dalje objašnjava.
Vraća se magiji stvarnosti koja je potpunija od mašte.
Na trenutak je bila fascinirana, ali, kao i svako djetinjasto oduševljenje, brzo je splasnulo.
Diže glavu, stiže je patetika. A to mrzi.
Ne želi da više išta kaže iz straha da ne uvrijedi, jer želi sve drugo osim da uvrijedi, ta divna bića koja dotiču iste misli kao i nju samu, stihovi, snovi...
Sve joj je odjednom bez veze...oh, Bože, da vidimo:šta da kuvam sutra za ručak?

i to je to, Odlazim."

iz pisma "Oprosti, nisam tako mislila"

autor manje poznat javnosti, pseudonim "Brljalo"
 
Stani malo, Malilini.
Važno je.
Imam nešto da ti kažem
u četiri oka.
Zar ne vidiš da si lepa
Malilini,
da si lepa kao ptica
od šarenog perja?
Nemam dukat da te kupim.
Nemam braću da te otmem-
Nemam majku da te uvračamo.
Da idem u vojsku
do dve do tri godine,
rano mi je za vojsku.
A šta bih ja bez tebe?
Bilo bi mi strašno:
samo pisma al bez odgovora.
Da idem po vašarima,
da sviram po birtijama,
da kupujem perje,
da radim u nadnicu,
pare da zaradim,
znam kakva si
udaćeš se za drugoga
dok se ne vratim.
Kuda mogu da pobegnem od tih tvojih očiju?
Nikuda.
Ako bih te zvao da ustaneš u tri ujutru
i da ideš sa mnom ispod Bečeja
na ustavu da pecamo ribe,
znam da ne bi došla.
Tako ti je u životu;ako nečeš-znamo na ćemu smo.
Celu noć bih tebe sanjao..
Ovako bih govorio u jastuk:
i da imam dukat da te platim ocu
ti bi dukat odmah potrošila -takva si.
I da imam braću odmah bi se svi u tebe zaljubili, nesrećo.
Da je meni mati živa
ti bi u nju pogledala urokljivim očima.
Mater bi mi uvračala
u nekakvo suvo drvo-takva si.
Šta sad ja da radim s tobom,
Malilini?
Da me stalno kljuješ u to moje grlo
sa tim lepim glasom.
Ne mogu da dišem od tebe
u nosu mi duša, nesrečo..
Je`l ti hočeš da ja budem glupav Rom?
Je`l ti hočeš da ja malo plačem
i malo se smejem ulicom.
Je`l ti hočeš da sa samim sobom govorim
kao da sam jeo bunike..
Znam da ne bi došla u tri ujutro.
Možda misliš da ću sad od muke
da se zaljubim u obadve tvoje sestre za inat?
Uopšte me ne poznaješ , Malilini..
Evo šta ću da ti kažem u četiri oka:
daj jednu cigaru,
al` pravu,
da ne moram da zavijam u novine..
Da ja pušim
pa da tebe izdahnem iz duše , nesrećo.
Il` još bolje,
daj mi odmah dve cigare,
pa si mirna do kraja života..
Sigurno je-sigurno

M.Antić
 


Najlepse srce

Jednoga dana mladic je stajao u sredistu grada tvrdecii kako on ima najlepse srce u celoj dolini. Prosla je velika povorka i svi su oni priznali kako je njegovo srce savrseno.
Nije bilo crtice ni zareza u njemu. Da, svi su se oni uistinu slozili da je njegovo srce najlepse koje su ikad videli. Mladic je bio jako ponosan i jos se vise i glasnije hvalio svojim prelepim srcem.
Iznenada, jedan stari covek pojavio se ispred povorke i rekao:
„Zasto tvoje srce nije priblizno lepo kao moje?”
Povorka i mladic pogledali su u to starcevo srce.
Udaralo je snazno, ali prepuno oziljaka, bilo je mesta gde su komadici bili premesteni i onih koji su bili stavljeni, ali nisu potpuno odgovarali i bilo je nekoliko ostecenih strana(ivica). Ustvari, bilo je puno mesta gde su celi komadi nedostajali.
Narod je zapoceo - kako moze reci da mu je srce lepse nego sto on misli? Mladic je pogledao u starcevo srce i video njegovo stanje, i nasmejao se. „Mora da se salis, rekao je. Uporedi svoje srce s mojim, moje je savrseno a tvoje je prepuno oziljaka i suza.
”Da, rekao je starac, tvoje izgleda savrseno ali nikad se ne bih menjao s tobom.
Vidis, svaki oziljak predstavlja osobu kojoj sam dao svoje ljubavi - izvadim komadic srca i dam je toj osobi, i cesto mi ta osoba uzvrati deo od svog srca koje se uklapa u prazni deo mog srca, ali buduci da delovi nisu jednaki, ja imam nekih grubih zavrsetaka koje delim, jer me podsecaju na ljubav koju delimo.
Ponekad dam delove srca, ali mi osobe ne vrate svoj komadic srca. To su ti prazni delovi - davanje ljubavi je rizikovanje.
Ovi oziljci su bolni, otvoreni su, podsecaju me na ljubav koju dadoh ljudima takodje, i nadam se da se oni mogu vratiti jednog dana i popuniti prazne prostore na koje cekam."
Mladic je stajao u tisini sa suzama koje su mu tekle niz obraze. Prisao je starcu, posegao u svoje savrseno mlado i prelepo srce i istrgao komad. Ponudio ga je starcu drhtavim rukama.
Starac je prihvatio ponudjeno, smestio taj deo u svoje srce i onda izvadio komad svoga srca punog oziljaka i smestio ga u ranu u srcu mladica. Odgovara, ne savrseno, posto ima nekih zucastih ivica.
Mladic je pogledao svoje srce, ne vise savrseno ali mnogo lepse nego ikada, posto se ljubav starca ulila u njegovo srce.
Zagrlili su se i otisli rame uz rame.
 
U stara vremena jedan kralj je na sred puta postavio ogroman kamen. Potom se sakrio da vidi ko će ga pomeriti. Neki od najbogatijih trgovaca u kraljevstvu kao i mnogi dvorjani su prolazili tim putem i ignorisali kamen. Neki od njih su čak krivili kralja što tako loše održava puteve. Ali nijedan nije uradio ništa da bi sklonio stenu sa puta.

Potom je naišao seljak noseći ogroman teret sa povrćem. Kada se približio steni, spustio je svoj teret i pokušao da je skloni sa puta. Posle mnogo guranja i napora, napokon je uspeo. Kada je ponovo uzeo svoj džak povrća, primetio je da vrećica sa zlatnicima leži tamo gde je bila stena. Uz nju je bila i cedulja od kralja na kojoj je stajalo da je zlato za onoga ko pomeri stenu sa puta. Seljak je naučio ono što mnogi od nas nikad ne razumeju: da je prepreka zapravo prilika da poboljšamo svoje stanje.
 
Jedan covek star 92 godine, mali, dobro držeci i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati bio komplet obučen, sa kosom moderno nameštenom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slep, danas se doselio u starački dom. Njegova 70-to godišnja žena skro je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom. Posle mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmešio kada su mu rekli da mu je soba spremna.

Dok je upravljao svojom šetalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i roletne koje su bile okačene na prozoru.

"Sviđa mi se" rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.
"Gosp. Džons, još uvek niste videli sobu, sačekajte još malo."
"To nema nikakve veze sa ovim" odgovorio je.

"Sreća je nešto o čemu odlučujete unapred. Da li ce mi se dopasti soba ne zavisi od toga kako je raspoređen nameštaj, već kako ja rasporedim svoje misli...Već samo odlučio da mi se dopada. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim. Ja imam izbor: mogu da provedem dan u krevetu brojeći teškoce koje imam sa delovima tela koji više ne rade, ili mogu da ustanem iz kreveta srećan zbog onih koji još uvek rade.

Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene, misliću na novi dan i na sve srećne uspomene koje sam odložio. Baš za ovo doba svog života.

Starost je kao bankovni račun. Sa njega podižete ono što ste tu uložili. Moj savet vam je da uložite mnogo sreće u banku sećanja! Hvala vam za vaš deo u banci secanja. Ja još uvek ulažem!!"

Zapamtite pet jednostavnih pravila za sreću:
1. Oslobodite svoje srce mržnje.
2. Oslobodite svoj um od briga.
3. Živite jednostavno.
4. Pružajte više.
5. Očekujte manje.
 
E pa stvarno mi je dosta svega umisljenog ovde...dosta mi je umisljenih ljubavi i nadanja...dosta mi je laznih moralista i esteticara...dosta mi je losih postova i napucanih blogova...dosta mi je cak i kurtoaznih komentara i uvlacenja...dosta mi je simbolike i dvosmisla...dosta mi je jebenih kulturnih snobova i pateticnih robova ljubavi...dosta mi je laznih osecanja i skrivanja istine...dosta mi je plagijata i copy pastova...dosta mi je intriga i prenosenja informacija...dosta mi je ruznih snova i budjenja bez osmeha...dosta mi je filozofije i psihoanalitickog sranja...dosta mi je foliranja i edukativnih doziranja...dosta mi je gluposti i intelektualnih potencija...dosta mi je i Frojda i Majakovskog i Ducica...dosta mi je romantisanja...dosta mi je bajki sa elementima basni...dosta mi je virtuelnih pesticida i insekticida...dosta mi je epiteta i komplimenta...Odlazim - ostajte zdravo...:)
Ne odlazim naravno...ali sve sto sam naveo da mi je dosta...stvarno jeste...znam da sam i ja deo toga...tako da oprosticete mi na iskrenosti...kao da je i zivot koji zivimo postao virtualan...nedostaje mi priroda...i potreba za surovom realnoscu...

ljudi su se nabili jedni na druge a tako tesko gledaju jedni u druge
verovatno bi nastao opsti haos kada bi poceli istinski da primecujemo jedni druge, svi sve
Secam se noci u kolibi, petrolejka i vatra na zemlji,na sred kolibe, a neko kuca
naisli cobani, vracaju se iz grada, isli da prodaju jagnjad
Bahati, suvonjavi, zilavi a nekako cudno gipki ljudi. Oni su krutih pokreta al imas osecaj da bi mogli poskociti kao dete , samo to ne cine radi reda, ko da se serete svojom cvrstinom. Sedaju kraj vatre . Plamte im lica ionako sva izrezbarena i jos zarasla u nekakve brade i brkove bez konkretnog oblika. Jedemo kacamak preliven kiselim mlekom.
Tu je kolibu udario jedne jeseni grom, popravljali su je vise puta a onda dovukli na jedvite jade do tamo blokove i cement i napravili modernu kolibu. Sada vise nema vatre na sredini vec je na podu laminat i ima dugacak sto sa dosta mesta da se sedne oko njega. Cak je koliba na dva sprata.
 


Čega se
najviše treba čuvati?

Ljudi. Biće puno onih koji će te opipavati dok ne
vide gde si najosetljivija a onda napraviti jedan oštar rez i mirno gledati kako
krvariš. Pojedini ljudi više vole da ranjavaju druge nego da leče svoje rane.
Mogu da žive samo ako vide da drugi pate više nego oni. Toga se
čuvaj.
ja to sad ne umem da kazem iako imam osecaj da odlicno znam zasto
Ne treba se cuvati ljudi na taj nacin.
A ne umem da objasnim.
Pre nekih dvadesetak dana , izasla sam u isto vreme iz autobusa sa jednim mladicem, lep, plav, omanji, uredan, bas jako uredan, ko neki negdasnji gimnazijalac
U prvom momentu ne primetim da ima stap. Pita me gde je to i to mesto, treba da udje u taj i taj autobus, nije iz tog grada, a nisam ni ja.
kontam da je slep. Vodila sam ga pod ruku tamo vamo dok nismo nasli autobus. On je usao u prazan otvoren autobus. Pozdravljam ga, al mi nesto cudno, ostavljam ga samog u autobusu za negde. Na autobusu pise upravo onaj broj koji je on rekao da mu treba al? I malo se provrzmam i nadjem nesto nize drugi prazan autobus sa drugim brojem, u njemu vozac i pitam. A vozac kaze da se onaj autobus pokvario i da ce veceras voziti do tog mesta drugi broj. Vratim se do mladica i otpratim ga do drugog autobusa. Dugo me je to drzalo.
Sta to zanci da ce neko napipati gde sam ili gde si osetljiv. Ako napipa, nek se goni u tri lepe materine i on i njegovo napipavanje i moje slabosti zajedno sa njim. Svi u tri lepe materine neka se nose i ponose sa svojim culom pipanja i vida za sta im sluzi. Sada mi se smeje. U zivo nikad ne psujem , a prija.
 
Petrana ..najlakse je nauciti da se psuje ali to ne resava problem..mozda trenutno.. Postoje oni kojima je potrebno da te povrede da bi se osecali superiorni..do ekstrema kojima je to zivotna hrana..kada smo ranjivi onda smo i slabi..posebno kada se voli ..tada nas je i najlakse povrediti..ono sto je sve prisutnije to je ne briga i nemanje osecaja ljudskosti prema drugima..ne tako davni primer je coveka koji je umro od gladi u svom stanu pored komsija u zgradi ..koji su ladno izjavili posle na tv da su se cudili sto ga nema ali niko..niko nije nasao za shodno da je pokucao na vrata tog coveka..svi su ga videli ..svi su znali da zivi od socijalne pomoci..mene je to neshvatljivo..osecaj da mogu da umrem sama iako sam okruzena ljudima oko sebe..ja i psa nahranim na ulici
 
Ovo je priča o planinaru koji se želeo uspeti na najvišu planinu. U tu je pustolovinu krenuo nakon dugih godina priprema. No kako je svu slavu želeo za sebe, odlučio da se popne na planinu sam.
Počeo da se penje. Vreme je odmicalo i postalo je kasno. Umesto da pripremi logor za noć, nastavio je da se penje sve dok se nije smračilo.
Gusta je noć obavila planinske vrhove. Oko čoveka sve je bilo crno.
I dok se tako penjao, tek nekoliko koraka od vrha, okliznuo se i počeo da pada velikom brzinom. Mogao je da vidi samo crne tačke i da oseća silu teže koja ga strašno vuče dole. U tim trenucima užasnoga straha pred očima su mu se odigravali svi lepi i ružni trenuci njegovog života.
Misleći o tome kako je blizu smrti, iznenada je osetio kako ga snažno povlači uže kojim je bio vezan.
Telo mu je visilo u vazduhu... samo ga je uže držalo. U tom je trenutku mogao samo uzviknuti: Bože, pomozi mi!
Iznenada se s neba začu duboki glas:
"Što želiš da učinim?"
Spasi me, Bože!
“Zaista veruješ da ja mogu da te spasem?”
Naravno da verujem!
„Tada prereži uže kojim si vezan...“

Nastupio je trenutak tišine. Čovek odluči da se drži užeta svom snagom.
Spasilačka ekipa priča kako su idućeg dana planinara našli mrtvog i smrznutog. Njegovo telo visilo je o užetu za koje se grčevito držao...
SAMO TRI METRA OD ZEMLJE...

Koliko ste vezani za svoje uže?
Da li bi li ga pustili?
 
Petrana ..najlakse je nauciti da se psuje ali to ne resava problem..mozda trenutno.. Postoje oni kojima je potrebno da te povrede da bi se osecali superiorni..do ekstrema kojima je to zivotna hrana..kada smo ranjivi onda smo i slabi..posebno kada se voli ..tada nas je i najlakse povrediti..ono sto je sve prisutnije to je ne briga i nemanje osecaja ljudskosti prema drugima..ne tako davni primer je coveka koji je umro od gladi u svom stanu pored komsija u zgradi ..koji su ladno izjavili posle na tv da su se cudili sto ga nema ali niko..niko nije nasao za shodno da je pokucao na vrata tog coveka..svi su ga videli ..svi su znali da zivi od socijalne pomoci..mene je to neshvatljivo..osecaj da mogu da umrem sama iako sam okruzena ljudima oko sebe..ja i psa nahranim na ulici

Vidi @kuca, ulazimo na taj nacin u diskusiju bez kraja.
Eto, zivot , ovaj jedini za koji znam, postoji u vremenu, a vreme protice iz trenutka u trenutak. Dakle, ako opsujem u svakom trenutku po jednom eto ti resen problem. A opet, jasno mi je sasvimm da nije sada red da idem i non stop psujem, strpali bi me u ludnicu. A i nije da u svakom trenutku ima potrebe da psujem. Ako bih merila broj trenutaka u toku dana u kojima treba opsovati, ispalo bi da taj broj i nije tako velik. Tamo vamo, neki dan par stotina vise a neki mozda nula. Bilo bi zanimljivo beleziti tokom zivota vise ljudi taj broj pa posle smrti izvaditi neki prosek, mozda bi ispalo da se taj prosecan broj vrti oko nekog broja, pa da taj broj nosi neku vaznu informaciju o ljudskom drustvu.
Tako moja @kuca, ja ipak glasam za psovanje, pre nego za ijednu drugu aktivnost u cilju postizanja mudrog odnosa prema ljudima, u cilju razumevanja prema komsijama i njihovim navikama.
 
Psovanje
Kakve veze ima psovanje sa romantikom? Psovanje je jedan delikatan nacin povezivanja ljudskih sudbina. Psovanje je nase razumevanje srzi zivota, radjanja , ljubavi i umiranja. U pravoj, od srca izrecenoj psovki, vise je ljubavi i razumevanja prema coveku i njegovom nemocnom batrganju i besnom tumaranju no u mnogim uctivim lepim neznim blagim recima. U dobroj psovci covek odvali od sebe jedan blatnjav kamen, frljakne ga u prazno. Psovka nije upucena nekom, mada moze nekom laiku tako sa strane da deluje. Psovka je pljuvanje na prolaznost i nemoc, psovka je prkos slabosti, psovka je budjenje jedne iskre u coveku koja se ne da i oce da prezivi, iako ce jednog dana umreti.
Nije velicanstveno u zivotu lepota zivota i nisu samo lepi primeri ono sto govori o ljudima. I u necijoj grubosti , bezosecajnosti, krije se pesma tuge za iskrom, neuspelih pokusaja bekstva iz tame.
E da ja stanem.
 
Govor je oduvek bio sredstvo za postizanje kompromisa u pogledu stvarnosti. Ukoliko se stvarnosti više razlikuju, zahtevaju i više reči da se međusobno objasne i nagode. Savremeni čovek u tom pogledu podseća na ludaka. Svaki ima svoju ekskluzivnu stvarnost i govor nam služi da se oko neke opšte, zajedničke istine sa sugrađanima dogovorimo, pa i da je ponekad menjamo. (Mi to moramo, mi znamo da ona nije idealna.)
 

Back
Top