Život pisan srcem

Slazem se da bi ovo moglo da nas uvuce u diskusiju bez kraja i to ne zelim..ono sto sam mislila je to da sama psovka nam ne moze pomoci da resimo bilo kakav problem osim da sebi.. izbacivsi bes i ljutnju ili negodovanje kroz nju ..u datom trenutku onako socno..glasno.ili tiho..svejedno..olakisamo. suprotno od toga a vezano za ljude koji povredjuju .treba svako da nadje odgovarajuci vid samo zastite od losih i nedobronamernih ljudi..ono sto je zanimljivo je to da ne postoji osoba koja nije bar jednom ili vise puta opsovala u svom zivotu...sto vazi i za mene...psovanje je ventil..

@kuca, ma nije ni vazno
mislila sam na glas na temu onog sto je rekao AQVARIUS, da mu je dosta laznih osecanja i da oce surovu realnost, bila sam sasvim surovo realna i to je sve
 
I opet, krug se nastavlja, jos jedan dan polako odlazi, odmice nevesto svojim nogama sacinjenim od poslednjih zlacanih zraka koje sunce baca na moj prozor. Stojim, utonula u secanja, uspomene i osecaje, a opet savrseno budna i fokusiram se na jednu jedinu stvar koju mi ovaj dan ostavlja u amanet - tebe. Ne usudjujem se da ti izgovorim ime. Samo ga osecam, kako se pomalja iz podsvesti i nezno prelazi cudnim putanjama mog uma, kao sto stidljivi lahor miluje prvu majsku ruzu koja se tek rascvetala.



I dok mi pred sklopljenim ocima prolaze reci i slova tvog imena, u meni cveta ljubav; nesto strano i jos uvek nepoznato, nesto apstraktno a opet personifikovano, nesto sto pulsira, raste kao testo i urusava se kao kula od karata, i istovremeno volim i mrzim to sto se desava. Boli i prija u isto vreme.


Zar nisu ljubav i bol jedno isto? Dva kraja iste grane? Oni koji cene bol, unutrasnju, grubo nazvani mazohisti, zar nisu oni potpuno istog kova kao i oni koji ljubav slave, uzdizu na pijadestal i bespogovorno joj se pokoravaju? I da jeste tako, to nije nista sto bi zasluzilo prezir i gnusanje. Svako ko ume da voli, da svoju srecu podredi tudjoj i da uziva u svojoj patnji ako zna da je neko koga voli, uprkos tome srecan, je pomalo mazohista. I ta toplina koja mi se razliva po jagodicama prstiju, toplina koja savrseno interpretira osecaj tvoje koze pod mojim rukama, je cist, zabranjen uzitak koji moja savest bedno i sebicno dozvoljava srcu da bi, makar na sekund, udahnulo vazduh nekog drugog, srecnijeg sveta, sveta u kome si ti, posto tebe ne smem da imam. I onda je bol zbog tog saznanja, samo dokaz da te volim, da u sebi nosim trunku mazohizma jer uzivam u postojanju tog bola koji mi otkriva neke neispitane sfere i dubine mojih osecanja. Tako je tesko, a i tako neizmerno lako voleti!


I na kraju, samo hodamo u krug, gledamo se a ne ljubimo, zelimo se a ne grlimo. I opet, neki novi dani, neka nova jutra, neke cudne noci, ponavljaju ciklus, misli teku elipsasto, a svakog novog trena osecanja rastu. Slavim bol, velicam je, srecna sam jer je ima, srecna sam zbog tebe, a opet patim jer znam sta nosi ovaj zalazak sunca, sta mi obecava, nista drugo nego noc punu nemira, kao i svaku drugu, koja ce me pustiti da ponovo prizivam svetlucava slova tvog imena. I dok jutro bude smenjivalo dan, tiho cu plakati ali te necu spomenuti. Previse, previse te volim....

 
Jutros setaju oblaci, a necu sa njima
znas od kada ne volim vise oblake, ni bele ni sarene oblake
znas od kada su mi oblaci suparnici?
Jedan mi je covek, jedan covek, jedan mi je covek
jedan mi je covek jednom, umesto ljubavi ili mrznje podmetnuo oblak
umesto ljubavi ili mrznje, jedan stariji cove
a od tada ne volim ni starije ljude, svi su mi stariji ljudi suparnici
sve bih starije ljude u aps , a sve oblake u ...
sta znam, ipak preterujem. Kada ti je neko suparnik svasta kazes.
E pa taj stariji covek, jedini koji mi nije suparnik, meni on no nije star
a stvari uvek vidimo onako kako ih mi vidimo, i sta to ima veze dal je drugima star ili mlad
Ja starije od mladjih ljudi prepoznajem po suparnistvu, ako mi je suparnik onda je star.
E taj mi je mlad covek jednom, podmetnuo umesto ljubavi ili mrznje stihove Crnjanskog
stihove u kojima se oseca starim i naslanja se na oblake.
Izem ti oblake i izem ti Crnjanskog, zar je to red. Sta se petlja on u moju kategorizaciju vremena,
sta on ima stim ko je meni mlad a ko star.
Da sretnem negde tog Crnjanskog, odma bi mu iscupala usi i usi i nos,
a sa oblacima me niko nece naterati da setam. Neka se nose suparnici.
 
world_hunger.jpg
...znate li da je čovjek koji je snimio ovu fotogtafiju, izvršio samoubojstvo...zbog te scene ..a ja svaki put kad je vidim plačem i sve u meni vrišti od tuge...
 
Nekada ljudska dusa ne moze da prihvati toliku kolicinu tuge i nesrece i jednostavno presvisne.. O tome sam i pisala i o mocnicima nase stvarnosti i svima onima koji se uspesno socijalizuju od njihove strane i sada sede u svojim domovima okiceni upotrebnim stvarima koje ih cine mocnim i zadovoljnim u njihovim ilizijama..mirno posmatrajuci ovakvu ljudsku patnju kao sto je mali decak na slici..Ne shvataju takvi i ne zele da shvate da je zivot ..tamo..izvan svega cime su se okruzili..ziveci u sablonu..ucenjeni..novcem..polozajima.laznim osecanjima moci..manipulacijama u vidu tv i bulevarske stampe..velikim kucama..skupim automobilima..losim brakovima..kvazi umetnoscu..laznim emancipacijama...laznim osecajem slobode.i uniformisanoscu koja poprima zabrinjavajuce razmere..svi se oblace isto..svi vole kinesku hranu i fast food..svi idu isto ili slicno odeveni na posao..svi voze slicne automobile..svi..citaju iste knjige i slusaju istu muziku u isto vreme..svi vole ono sto je neko proglasio za IN..i svi koji nisu daroviti a zele i susretnu se sa razlicitoscu od sebe u nemoci da ista urade poricu talente..poricu individualizam..poricu istinu..poricu prirodu..skrivajuci svoj strah od onog sto ne razumeju i sto im je nepoznato..sve rade samo nikako u svojim nemocima pred individualnoscu da potraze u sebi izgubljenu ljudskost i osecanja..u tome je poenta deteta na ciju smrt ceka strvojed..uzas....
da bi zlo pobedilo..potrebno je samo jedno:da dobri ljudi ne ucine nista...davno je to receno i istina je na zalost.i najgori su oni koji nemo posmatraju...
slika je potresna ..toliko da me to..krnji..uzima deo mene..ja sam i na suzu neotporna..na umiruce cvilenje prebijenog psa..na plac deteta..na drhtavu ruku starih osoba..na zgazen cvet i slomljenu granu..nekada na trenutke bezim od toga da priznam da ovako nesto postoji i kzem..nemoguce..nema toliko neljudskosti...ali..postoji..mnogi i ne obracaju paznju jer ono sto nije u njihovom okruzenju u njihovoj kuci i ne desava se.ne postoji..zarivaju glavu u pesak..licno sam odrasla i vaspitana u sredini koja maximalno pomaze da se ljudske tuge izbrisu..ali to je opet samo kap u moru onoga sto bi covecanstvo trebalo da uradi ..bar da niko ne bude gladan..bolestan i bez..NADE.....
 
Poslednja izmena:
Slazem se sa tobom kucom.Cesto svesno zatvaramo oci pred takvim stvarima.I ne zelimo da vidimi,niti da cujemo.Kako kazu daleko od icuju daleko od srca.Hm.I to je istina.Na taj nacin se stitimo od tih stvari.Imamo dovoljno nasih problema.I vruj mi da nam nisu potrebni problemi drugih.Ali to tako mora.Hm.Potrkaj sveta.Sve je zapisano i proreceno davno.Ali svemu tome ce doci kraj.Veruj mi.Svoj patnji i mrznji.Verujem iskreno da ce tako biti.
 
Noc, napustena je
Od planina
pa sve do mora.
Ali ja, ona koja te uspavljuje.
Ja nisam sama!
Nebo, napusteno je
Od meseca koji
pao je u more.
Ali ja, ona koja te drzi.
Ja nisam sama!
Sviet, napusten je
ljudi su tuzni
i ti to vidis.
Ali ja, ona koja te grli.
Ja nisam sama!
 
Nekada ljudska dusa ne moze da prihvati toliku kolicinu tuge i nesrece i jednostavno presvisne.. O tome sam i pisala i o mocnicima nase stvarnosti i svima onima koji se uspesno socijalizuju od njihove strane i sada sede u svojim domovima okiceni upotrebnim stvarima koje ih cine mocnim i zadovoljnim u njihovim ilizijama..mirno posmatrajuci ovakvu ljudsku patnju kao sto je mali decak na slici..Ne shvataju takvi i ne zele da shvate da je zivot ..tamo..izvan svega cime su se okruzili..ziveci u sablonu..ucenjeni..novcem..polozajima.laznim osecanjima moci..manipulacijama u vidu tv i bulevarske stampe..velikim kucama..skupim automobilima..losim brakovima..kvazi umetnoscu..laznim emancipacijama...laznim osecajem slobode.i uniformisanoscu koja poprima zabrinjavajuce razmere..svi se oblace isto..svi vole kinesku hranu i fast food..svi idu isto ili slicno odeveni na posao..svi voze slicne automobile..svi..citaju iste knjige i slusaju istu muziku u isto vreme..svi vole ono sto je neko proglasio za IN..i svi koji nisu daroviti a zele i susretnu se sa razlicitoscu od sebe u nemoci da ista urade poricu talente..poricu individualizam..poricu istinu..poricu prirodu..skrivajuci svoj strah od onog sto ne razumeju i sto im je nepoznato..sve rade samo nikako u svojim nemocima pred individualnoscu da potraze u sebi izgubljenu ljudskost i osecanja..u tome je poenta deteta na ciju smrt ceka strvojed..uzas....
da bi zlo pobedilo..potrebno je samo jedno:da dobri ljudi ne ucine nista...davno je to receno i istina je na zalost.i najgori su oni koji nemo posmatraju...
slika je potresna ..toliko da me to..krnji..uzima deo mene..ja sam i na suzu neotporna..na umiruce cvilenje prebijenog psa..na plac deteta..na drhtavu ruku starih osoba..na zgazen cvet i slomljenu granu..nekada na trenutke bezim od toga da priznam da ovako nesto postoji i kzem..nemoguce..nema toliko neljudskosti...ali..postoji..mnogi i ne obracaju paznju jer ono sto nije u njihovom okruzenju u njihovoj kuci i ne desava se.ne postoji..zarivaju glavu u pesak..licno sam odrasla i vaspitana u sredini koja maximalno pomaze da se ljudske tuge izbrisu..ali to je opet samo kap u moru onoga sto bi covecanstvo trebalo da uradi ..bar da niko ne bude gladan..bolestan i bez..NADE.....
@Kuca, nadam se da mi neces zameriti na ovoj prevelikoj slobodi
a nadam se i da me neces shvatiti suvise surovom, kakvom li
Negde u srednjoj skoli , imala sam jednu fotografiju zene u Africi sa detetom u narucju.
na toj je fotografiji bio potresan izraz njenih ociju, videlo se mnogo toga. O kako mi je ta fotografija bila cudesan paravan za sve moje licne emocije. Kako sam je dobro koristila, bila sam pravi virtuoz u zamagljivanju.
Ne zelim da negiram stradanje na svetu, ne zelim da kazem da treba da nas je bas briga, ali: ko ima ikakve koristi od takvih mojih osecanja. Ako su zaista iskrena, onda treba da krenem u Afriku i da tamo ako treba hranim svojim mesom tu decu, a ako to ne ucinim znaci da nesto tu ne mirise bas , nesto u toj mojoj emotivnosti prema toj deci i nije bas iskreno. A sta? Nije to da sam bila neiskreno nesretan zbog patnje u svetu, bila sam najiskrenije nesretana, ali zbog svoje patnje u ovom svetu.
Treba otvoriti oci za sopstvene nesrece, ljubavi, tuge, nemogucnosti. Batrgati se da covek uradi sto vise moze u svom zivotu.
Coveka je najcesce i pred samim sobom sramota reci da pati, a tek pred drugima; a da patim zbog nekog drugog to je vec lako reci; a sve je lakse tako nesto reci sto je taj neko dalje od mene, jer u tom slucaju citava patnja ostaje kao nesto sto se ne moze resavati kako stici do Afrike.
A prica samog fotografa? Ne uklapa se u moju pricu i nema veze sa mojom pricom, ai ne treba da ima veze sa mojom pricom. Svaki je covek prica za sebe, i zasto i kako se on ubio ja ne mogu ni znati, pa sve da se o tom napise podroban referat od najvisih organa vlasti. Na kraju, mozda se uopste nije ubio, mozda je covek ziv i zdrav, a ta prica krenula.
 
Necu Petrana..volim slobodne ljude umom i duhom
Mali decak na slici je samo gladan .ne znajuci zasto je to tako..koja globalna zavera i interes je u pitanju..ne znam ni ja ..ne znas ni ti..postoje ljudi koji se spakuju i odu kao humanitarci u afriku i pomazu..to su oni koji misle da to treba tamo da urade a ne u svom gradu..drzavi..svojoj ulici ili pak svojoj kuci..ja necu otici u afriku..kao sto neces ni ti..bar za sada..ali cu ovde gde sam uciniti ono sto mogu i mislim da treba da ucinim ..a od tvojih osecanja moze korist da ima tvoj komsija,poznanik ili rodjak ili neko nepoznat....ako nista ono da mu onako starom ili staroj,samom ili bolesnom..ponese torbu do stana ili ga prevezes kolima do doktora kada god je to potrebno..doneses mu hleb i mleko..ne bih se gubila u nabrajanjima....poenta je u nepripadanju onima koji ne vide i ne osecaju..a svako ce uraditi prema svojim mogucnostima.. da je bilo tako onaj covek koji je umro od gladi okruzen ljudima od kojih su ga delila samo jedna vrata..jos bi bio ziv..komsisko dete prodje pored tebe i ne kaze ti dobar dan..neko te ne pozove elefonom mesecima bar da pita kako si..ljudi se otudjuju sve vise ..samom tim postaju tvrdi i manje osecajni za tudje brige..nije u redu biti sam sebi dovoljan.. i samo o svom jadu se brinuti. i drugima smo potrebni..tako i na globalnom nivou pa i u africi..da mocnici samo malo popuste u svojim interesnim sferama .verovatno bi na hiljade decaka kao sto je onaj maleni na slici ne bi bilo gladno ako nista drugo..Ni ja ne verujem u pricu da se fotograf ubio zbog te slike..to bi bila slabost i to bi znacilo da nije do kraja uradio ono sto mu je i bila mislija..da svetu pokaze te slike..i dalje da se bori protiv gladi u svetu sa svojim fotoaparatom..bar bih ja tako..svako ima svoj nacin borbe..neko recju..neko slikom..neko bojama..neko novcem..neko odlaskom u afriku..neko davanjem svoje krvi..a vecina.. nije uradila nista osim sto je sebi dodelila ulogu nemog posmatraca.. nisam pateticna..samo pokusavam po ko zna koji put da objasnim ono sto osecam..
 
Mada u zadnje vreme i ne vodim bitku a ni volju nemam..sve manje.. da nekome ko ne vidi oko sebe ili ono sto ja vidim u stvarima, ljudima,svetu, bojama, pravim i onim unutrasnjim objasnim nacin da ih ugleda i da uziva u njima ili da uzivamo zajedno..sto godina robije cu da dobijem ako individualizam budu proglasili za zlocin i ne plasim se..drugi neka se plase u svojim zivotima i oni koji me gledaju zacudjeno..ja radim po svome,onako kako mislim da je najbolje od mene i verujem u to sto radim..i to je moj zivot ...ubi me danasnji dan...
nista ne mogu..

20070108rainydaychairanyv2.jpg
 


First Time Ever I Saw Your Face


The first time ever I saw your face
I thought the sun rose in your eyes
And the moon and the stars were the gifts you gave
To the dark and the end of the skies

And the first time ever I kissed your mouth
I felt the earth move in my hand
Like the trembling heart of a captive bird
That was there at my command, my love

And the first time ever I lay with you
I felt your heart so close to mine
And I knew our joy would fill the earth
And last, till the end of time, my love

The first time ever I saw your face
Your face
Your face
Your face...



 
...znate li da je čovjek koji je snimio ovu fotogtafiju, izvršio samoubojstvo...zbog te scene ..a ja svaki put kad je vidim plačem i sve u meni vrišti od tuge...

da, i ja sam čula, tj. pročitala to da se ubio.Ali mi nije jasno da mu nije mogao pomoći.
Zar nije nelogično, imao je vremena da ga slika, a nije ga mogao samo zgrabiti i odnijeti, bilo gdje...Ne znam kako ga je mogao OSTAVITI TAMO!
 
Zar nije nelogično, imao je vremena da ga slika, a nije ga mogao samo zgrabiti i odnijeti, bilo gdje...Ne znam kako ga je mogao OSTAVITI TAMO!

Bravo, bravoooooooooooooooooo:ok::ok::ok:

i ja sam u svoje vreme upravo na romantici ,ostavila slicnu slicicu i secam se i danas jednog komentara ,slucajno pamtim kao slon -a sada citam opet neki koment u drugom izdanju i pitam se ...pitam -onako za sebe ....
 
Prema mitu,u početku nisu postojali posebno zemlja,voda i nebo. Sve je bilo izmešano i vladao je haos. E onda su se iz haosa izdvojili boginja Gea i bog Uran.Ovaj božanski par izrodio je divove ili titane.Uran,bojeći se da mu deca ne otmu vlast,zatvorio je sve titane pod zemlju u duboku provaliju.Jedan od njih, Hronos (Saturn), uspeo je da pobegne iz provalije i da oslobodi ostale titane.Oni su mu pomogli da otme vlast ocu i da sam postane gospodar sveta. Hronosa je, pak, svrgao s vlasti, posle žestoke borbe, njegov mlađi sin Zeus (Jupiter), koji je postao vrhovni bog i gospodar sveta.
 
da, i ja sam čula, tj. pročitala to da se ubio.Ali mi nije jasno da mu nije mogao pomoći.
Zar nije nelogično, imao je vremena da ga slika, a nije ga mogao samo zgrabiti i odnijeti, bilo gdje...Ne znam kako ga je mogao OSTAVITI TAMO!
...ne sjećam se toćno, mislim da ga nije ostavio tamo...dijete je ipak umrlo ..čovjek je apelirao svjetsku javnost na sudbine stotine tisuća takve djece...a svijet samo šuti...na žalost..nije to izdržao i ubio se...mene slomi svaki put kad je vidim...
 
"...Bio je to taj kratak komadić, taj momenat preticanja nakon dugih kilometara kroz prašinu, a zatim, odjednom, plavo Nebo, čisti zrak koji je, kao vino, udarao njegovo lice prekriveno korom prašine. Vrućina podivljalog motora, Sunce, Vulkan u daljini, Svet koji je opet bio ovde, jednostavan, velik, tih, ne učestvujući u trkama ni u ljudima, i onaj prometejski trenutak kad su se kola uspela na prevoj, koji je uzdigao Klerfea i prebacio ga iznad samoga sebe tako da više nije ni na šta mislio, ali je istodobno bio sve: kola što ih je držao u rukama, Vulkan čiji je levak vodio u pakao i Nebo od modrog, vrućeg metala prema kojemu je jurišao. Nekoliko sekundi kasnije cesta se opet naglavce sunovratila sa sedla, zavoj za zavojem, a kola s njom... Menjati brzinu... Menjati. Tko se najbolje služio menjačem morao je ovde pobediti...

...Kola pojuriše dalje, ali Klerfe, odjednom, nije vozio sam. Kao sena plamenca, koji leti negde u Visini, leteo je sa njim osećaj, ponekad iza njega, kao Vetar, ponekad ispred njega, kao prozirna zastava, ali uvek tik uza nj..."

Nebo (ne) zna za miljenike
 
"...u ona tako divna i daleka vremena,kad sam bio dečak,imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića,malog buljookog Ciganina koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže:Mile Dileja.Mnogi Cigani zovu se Nikolići,Petrovići ili Jovanovići,mnogi se i danas zovu Mile,ali onaj moj drug onakav Mile Dileja,bio je ipak,i ostao nešto drukčije od svih ostalih...Ubili su ga fašisti 1942.godine u drugom svetskom ratu.Sahranjen je negde ka selu Jabuci,kod Pančeva,u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava.Dve humke u ravnici,na dnu negdašnjeg Panonskog mora,liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata.
Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem...
 
Škotski istraživači izračunali su da na 37.964 planete naše galaksije postoje uslovi za razvoj života, bića barem isto toliko inteligentnih kao što je čovek.
Astrofizičar Dankan Forgan razvio je kompjuterski program pomoću kog je uporedio podatke prikupljene sa svih 330 nama poznatih planeta i izračunao broj onih koje bi mogle da ispune uslove neophodne za život.
Ova procena, rađena na osnovu faktora kao što su temperatura vazduha i dostupnost vode i minerala, proširena je potom na čitav Mlečni put.
Forgan smatra da oblici života na tim planetama nisu na nivou ameba koje se mogu videti samo uz pomoć mikroskopa već da je reč o vrstama sličnih nama.
On kaže da će ljudima trebati 300 do 400 godina da bi uspostavili kontakt sa susedima.

"Verujem da je tačna procena o postojanju 361 inteligentne civilizacije", istakao je on u intervjuu za londonski Telegraf.

"To su verovatno civilizacije veoma slične zemaljskoj ali je, takođe, vrlo moguće da su daleko naprednije od nas", dodao je on.

"Većina drugih planeta koje smo posmatrali starije su od naše što navodi na zaključak da postoje naprednije civilizacije od naše", istakao je Forgan.
 

Kad se stopi nebo i zemlja

Kad bi se ti vozila u kočiji,
a ja nosio slamnati šešir,
i mi se jednog dana sreli na cesti,
ti bi sišla i naklonila se.
Kad bi ti hodala u dronjcima,
a ja jahao na konju,
i mi se jednog dana sreli na cesti,
ja bih sišao i naklonio ti se.


Želim ti biti prijatelj zauvijek,
bez prekida i raspada....


Kad se brda sravne i rijeke presuše,
kad munje i gromovi zavladaju zimom,
kad sunce i snijeg opustoše ljeto,
kad se stopi nebo i zemlja

tek tada ću se rastati od tebe....
Remember .......a ni tada!!!



(kineska poezija 1.st. naše ere)


 
Ljubav, pažnja i osnovna briga je sve što je potrebno vašoj bebi.
Evo nekoliko jednostavnih saveta za koje sigurno već i znate...

Pokazivanje ljubavi bebi je nešto od čega ona raste. Emocionalna briga i podrška pružaju bebi sigurnu osnovu iz koje će istraživati svet. Naučni dokazi potrvrđuju da ljubav, pažnja i privrženost u prvim godinama života imaju direktan i merljiv uticaj na detetovo fizičko, mentalno i emocionalno sazrevanje. Ljubav i dodir zapravo utiču na rast mozga, prema Marian Diamond, neuropsihijatru Univerziteta u Kaliforniji, Berkely.

Grlite vaše dete, dodirujte, smejte se, ohrabrujte, slušajte, igrajte se kad god možete. Takođe je bitno da odmah odgovorite na suze, naročito u prvih šest meseci, jer je, prema expertima,nemoguće u ovom periodu razmaziti dete...

Osim toga, bitno je da pomognete vašoj bebi kad god možete da ona zaspi. Treba im pričati i čitati jer ih tako uvodimo u svet komunikacija.


 
Ovo je istinita prica o grckom vencanju koje je nedavno održano u gradu Astoria , država New York .
O njemu su pisale i lokalne novine, a cak ga je i Jay Leno
spomenuo u svom talk showu.
Bilo je to veliko vencanje s oko 600 zvanica. Na prijemu,nakon samog cina vencanja,mladoženja je izašao na pozornicu i mikrofonom se obratio zvanicama. Rekao je da se želi svima zahvaliti na dolasku - a mnogi su doputovali cak iz Grcke - i pruženoj podršci na pocetku njihovog zajednickog života. Posebno se želeo zahvaliti svojoj i mladinoj porodici, kao i svome tastu što im je omogucio tako velicanstven prijem. U znak zahvalnosti svima, za sve je pripremio poseban poklon. S donje strane stolice svih zvanica, ukljucujuci i mladence, nalazila se zalepljena koverta. Rekao je da je to poklon od njega i pozvao ih da je otvore.
U svakoj luksuznoj omotnici (izradenoj od debelog papira oker boje od manila vlakana) nalazila se fotografija na sjajnom papiru dimenzija 20 x 25 cm njegove novovencane supruge kako se 'evi s kumom. Mladoženja je u njih poceo sumnjati još pre nekoliko nedelja i unajmio je privatnog detektiva da ih prati.
Nakon što je neko vreme stajao u tišini i nekoliko minuta gledao reakcije zvanica, obratio se zaprepaštenoj gomili rekavši im: "Odoh ja, a vi nastavite slaviti s tom q'vetinom."
Sutradan ujutro poništio je brak. Vecina ljudi otkazala bi vencanje istog trena nakon što bi doznali da ih je partner prevario, ali ovaj frajer je nastavio šaradu kao da je sve
u najboljem redu.
Njegova osveta: Mladini roditelji platili su 92.000 $ za vencanje i prijem oko
600 zvanica, a najbolje od svega, ukaljao je ugled mlade i kuma pred 600
prijatelja i clanova porodice. Tip ima 'uda velika kao crkvena zvona!
Mislite li da bi od ovoga mogli napraviti "neprocenjivu" reklamu za MasterCard?

Pokušajmo:
* Fancy prijem za 600 zvanica 92.000 $
* Fotografije s vencanja da se dogadaj ovekoveci 4.000 $
* Vencanje
* dvonedeljno luksuzno bracno putovanje na ostrvo Mikonos (Grcka)8.500 $
* Pogled na izraz lica svih zvanica kad su videli fotografiju neprocenjivo!

zakljucak-postoje stvari koje se mogu platiti novcem.
Za sve ostalo tu je MASTERCARD.
 
Ima neka tajna veza
za sve ljude zakon krut
njome covjek sebe veze
kada bira sebi put
sidro koje ladju cuva
da ne bude buri plijen
tone skupa sa tom ladjom
jer je ono dio nje
ima neka tajna veza
tajna veza za sve nas
ima neka tajna veza
tajna veza za sve nas....

 

Back
Top