Život pisan srcem

Odanost nije verovanje, to je ljubav.
Odanost nije verovanje jer nije polovična, ona je potpuna. Odanost nije
verovanje jer u njoj nema više sumnje, pa kako ćeš onda da veruješ?
Odanost ne traži nikakvo objašnjenje: nisi protiv, i nisi za. Odanost je
poverenje, duboko poverenje, ljubav. Nikakvo objašnjenje za to nećeš moći
da nadješ, jer to je jednostavno tako. I, šta da se radi?
Ne stvarajte verovanje od odanosti, jednostavno ostanite
nezainteresovani i za veru i za sumnju, i unesite više energije u ljubav;
volite više, volite neuslovljeno.
 
Šta je opuštenost? To je stanje u kojem se tvoja energija nikuda ne
kreće, ni prema budućnosti, ni prema prošlosti - ona je jednostavno sa
tobom. U tihom jezercetu tvoje energije, obavija te njena toplina. Ovaj
trenutak je sve. Nema drugog trenutka. Vreme se zaustavlja - i opuštenost
je tu. Ako je vreme tu, neće biti opuštenosti. Jednostavno, sat se zaustavlja;
vreme više ne postoji. Ovaj trenutak je sve. Ne traži ništa više, jednostavno
uživaj. Raduj se običnim stvarima jer su one divne.
 
Zivot je vrlo kratak. Ako postoji cilj koji treba da se ostvari, obaveza je da se zuri. Obaveza je i zabrinutost, neprestana zabrinutost:"Da li cu uspeti ili ne" - ustreptalo srce, drmanje osnova. Ostacete skoro uvek u unutrasnjem zemljotresu, bicete uvek na rubu nervnog sloma. Imajte cilji, pre ili kasnije, zavrsicete na kaucu psihoanaliticara.
Od prvog trenutka kako se dete rodi, pocinjemo da ga hranimo otrovima: ambicija, postignuce, uspeh, bogatstvo, ime, slava. Pocinjemo da trujemo njegove izvore postojanja; ulazemo veliku paznju... dvadeset pet godina je izgubljeno u davanju otrovnog obrazovanja deci. To je jedna trecina zivota; izgleda kao gubitak. I to je najvaznija trecina, jer do doba od dvadeset pet, osoba je vec pocela da propada na mnoge nacine.
Dvadeset pet godina straceno u stvaranju jednog postizalackog uma... A onda, tu je i konkurencija, sukob. Na svakom nivou zivljenja svuda je politika. Cak i u privatnim intimnim odnosima postoji politika: muz pokusava da kontrolise zenu, zena pokusava da kontrolise muza, deca pokusavaju da kontrolisu roditelje, roditelji pokusavaju da kontrolisu decu. Bliskosti vise nema, jer za postizalacki um bliskost vise nije moguca. On zna samo kako da koristi druge; ne moze da postuje druge. On je eksploatatorski.
Zato smo stvorili jedan ruzan svet. I, prirodno, kada ima tako mnogo nadmetanja i tako mnogo takmicara, kako mozes da usporis? Ako usporis propasces, ako usporis neces nikada biti u stanju da uspes, ako usporis izgubljen si! Ako usporis bices anonimac, neces moci da ostavis svoj potpis u svetu. Ko ces biti ako usporis? Niko drugi ne usporava.
To je kao da si u trci na Olimpijskim igrama, pitas me: "Kako da usporim?" Ako usporis ispadas! Onda vise nisi u trci. A ceo ovaj zivot je pretvoren u olimpijsku trku. Svako se takmici, i svako mora da pruzi maksimum, jer je to pitanje zivota i smrti. Milioni neprijatelja... Zivimo u svetu gde je svako tvoj neprijatelj, jer tvoji su neprijatelji svi sa kojima se takmicis. Oni ugrozavaju tvoje mogucnosti za uspeh, ti ugrozavas njihove mogucnosti za uspeh.
U ovom ambicioznom svetu prijateljstvo ne moze da cveta, ljubav je gotovo nemoguca, samilost ne moze da postoji. Stvorili smo jednu tako ruznu zbrku, a koren toga je sto mislimo da ima nesto sto treba postici.
To je situacija miliona ljudi na ovoj zemlji. Oni ne mogu da vide to sto jeste, opsednuti su sa onim sto bi trebalo biti. Najveca opsesija od koje pati covecanstvo je "ono sto bi trebalo da bude". To je vrsta ludila.
Promenite svoju osnovnu filozofiju postizaoca. Opustite se u svom bicu. Nemojte slediti nikakve ideale, ne pokusavajte da napravite nesto od sebe, ne pokusavajte da se ucinite boljim od Boga. Savrseni ste kakvi jeste. Sa svim svojim nesavrsenostima ste vi savrseni. Ako ste nesavrseni, savrseno ste nesavrseni - ali savrsenstvo je tu.
Kada se to jednom shvati, gde je zurba? Gde je briga? Vec ste usporili. I onda je to jutarnja setnja bez cilja, nigde ne idete. Mozete da uzivate u svakom drvetu i svakom suncevom zraku, i svakoj ptici, i svakoj osobi koja prodje kraj vas.
 
Prepoznajem tvoju glad za mojim mislima koje se na berzi tako visoko kotiraju, čija je cena probila sve granice razumnog, koje niko ne moze da otkupi a svi bi želeli da ih imaju, samo za sebe, čiste i bludne, rečima oblikovane u savršeni smisao koji gubi sve one zatečene u besmislu. Prepoznajem bolesnu potrebu da se nahraniš mojim recima koje opisuju neostvariva dela; ovisnost koju zdravi nikada ne shvate. Prepoznajem želju da svaka reč stvorena u meni, bude namenjena samo tebi, ovekovečena u trenutku moje gladi za tobom. Prepoznajem impulsivnost koju izazivam izvijanjem svoga tela kroz verbalnu igru zavodjenja, smešeći se dok puziš polako ka srebrnoj tacni na mojoj trpezi greha. Čaša crnog vina i Ti - gozba moze da počne. Ostatke ću baciti izgladnelim kerušama koje zavijaju pod prozorom...

Da li je reč isto što i delo?

Razmisli dobro, pre nego zatekneš sebe kako izgaraš u rečima koje nikada neće biti sprovedene u delo...
 
tumblr_lkdvfvBmRz1qj547no1_500.jpg


Kreni ka jutru

Kada pisem o tebi,pisem
oholo,bezobrazno,pisem
s ljubavlju pisem nemirno.
Ruka mi podrhtava,glas mi
se ledi.Htela bi da se pokajem
za sve ono sto sam uradila
i sto nisam.O,da li moram
uopste da se kajem?Kada me
ubise ova slova,kada me ubija
porok imena tvoga.Tebi kome
sam sve poklonila,dala a za uzvrat
nista nisam trazila.
Kreni ka jutru,i ne okreci glavu.
Ljubi lepotu postojanja,i ne umiruj
vise meteze moga nemira.Slaba sam,
pokleknucu kaznu nosicu.Ne okreci se,
idi nek streljaju mene,sve cu istrpeti
cak i to sto vise nisi pored mene.
Beskraj
 
Juliet_by_phatpuppy-1.jpg


Kako sasvim obicno vece
Kako toliko puta ranije
Kako nekoliko prejakih reci
I spustena slusalica lezi
poput besmisla
I nastala je stanka
Tvoj glas je bio lep i dalek
I samo sam nemo stajao
Boja sa mojih slika
Brzo je nestajala
Noc je podrugljivo cutala
Tama je lomila srce
Tvoj glas dugo odzvanjao
I stvari su jedna po jedna
Otisle iz moje sobe
Onda su i zidovi nekuda nestali
I bilo je tako tiho
I hladno

Nikola Djurdjevic
 
BRAK se uređuje zakonom samo onda kad ne može drukčije. Zbog toga ne dozvolite da vam zakon uređuje brak. Uredite ga sami, lepše i humanije nego što bilo koji zakon to može da predvidi.

ŽELIMO da vam bude lepo, da traje dugo, da se radujete jedno drugom, da živite sa uvernjem da ste danas obavili jedan od najvažnijih i najlepših poslova u životu.

SAVETUJEMO vam da ne žurite, da štedljivo trošite i reči i osećanja. Nemojte odmah potrošiti sve. Rasporedite svoju ljubav i uzajamno poštovanje na svaki dan zajedničkog života.

ZAKON kaže da su muž i žena u bračnoj zajednici ravnopravni. A to može i lepše da se kaže: Povećajte svoje obaveze da ne biste ugrožavali prava drugih.

U DANAŠNJEM svečanom činu stekli su se ne samo obostrana ljubav već i vaši pojedinačni i zajednički interesi.

BRAK ne može biti cilj.

ON JE samo mogućnost da se vaši drugi interesi lakše i lepše ostvare.

ZATO stalno gradite svoju vezu, proširujte njene granice, ne dajte joj da se začauri, olenji, uspava, da prestane da živi i postoji.

BOGATITE svoj zajednički život, borite se za raznovrsnost života, budite realni i odmereni kad određujete svoje ciljeve i želje, jaki i uporni kad treba da ih ostvarujete.

NE MOŽETE se baviti samo ljubavlju. Ljubav je lepa samo kad se podrazumeva, kad prati sve ostale naše aktivnosti, kad nam daje snage da se što uspešnije ostvarimo kao ličnosti i članovi društva.

BUDITE ljubomorni, ne jedno na drugo, već na svoj brak. Čuvajte ga i branite od svih iskušenja, smatrajte ga dragocenim za svoju sudbinu i sreću.

NEKA ovaj dan bude srećan početak vašeg dugog i lepog zajedničkog života.



Dušan Radović
 
9e00fbe1c0af0cafc067033-1.jpg


…Ne moras mi nista govoriti o njemu.Poznajem ga bolje nego ti.Ali i ja sam u mnogo cemu kao on. I ja sam ponosna i tvrdoglava. I ja sam na neki nacin stara,starija od njega. Prosla sam mnogo toga zbog njegovih postupaka i postala starija… Zar mislis da covek moze to preziveti a da ne postane stariji? Mislis li da mozes zaboraviti tako nesto? Ne mozes. Sve ce to morati uciniti sam, kao sto sam i ja morala. Onda cemo, mozda, moci poravnati se i biti dobri jedno drugom…


(Ella
 
16897473_8c78b5b81252831723-1.jpg


Iz senke izadji,
pruži obraz beo
prvoj zraci svetla, nek' te
ošamari.
Iz sebe,
izadji.
I raskidaj veo
koji su ti istkali
od bezvrednih stvari.

I zora ćeš biti, hej!
Otvori oči,
promeškolji bedra
po belini svile,
u reč se pretoči.
Pogledaj me mazno,
povedi mi misli
gde još nisu bile.

Povedi mi prste
put svoga istoka.
Oblo tvog ramena,
moje pristajanje.
Obećana zemlja
u uglu tvog oka,
bol hladnog plamena.
Nežno nestajanje...

(V. Pajović
 
2115883721_11-1.gif


Ti i ja jedno drugome
ukidamo pravo na nepostojanje.
Ti i ja izazivamo bogove uspomenama
još iz vremena kad su bogovi bili bezimeni.
Ti i ja brojali smo vekove
prije nego što su izmislili brojanje, ti i ja,
dve strane istog ogledala, živimo.
Ja gorim u tebi
ti lediš u meni.

Zajedno, mladji smo od nagoveštaja
ti i ja.
Šutnjom smo prevarili starenje.
Naš je svet od srži, od krvi,
od prvog treptaja.
Od prve moje reči reke su potekle
od prvog tvog uzdaha
nastalo kamenje.

Ti i ja. Nadali smo se
kad su nadu ubijali,
životu smo dali živote.
Snovima smo pokazali kako se sanja.
Naše su stope put tražile
i kad su svi satovi stali.
Moj korak u sjećanju mirne vode,
tvoj korak na stazi zaboravljanja.

(V. Pajović
 
Znaš, moram ti prizati; to što nam se desilo bilo je u onim trenucima moje slabosti, kad sam se osećala od svega izneverena, lažnim nadama potkrepljena, snovima uspavana...Možda i mala osveta za neke nepravde davno učinjene, možda....Svega je bilo tu. Prisećala sam se reči davno neizgovorenih, koje kao da su zaspale negde u meni, pa nežnosti koje su tinjale a ja im nisu dozvoljavala da isplivaju, kažnjavajući sebe ćutanjem i trpljenjem i misleći...neka ih, mora to tako, to je kazna koja me ne može zaobići....I onda odjednom Ti; sve se u meni probudilo, ono zaspalo, probudio si u meni želju i potrebu da nekom pripadam bez stida i obzirnosti...Verovala sam svakoj reći iako izgovorenoj u vrtlogu požude, meni su te reči davale snagu da otkrivam ženu u sebi koju sam zaboravila kao izgubljeni kišobran, kao bivši cvet koga i ne vredi žaliti jer se dvaput rascvetati neće....I onda ono što boli; saznanje da smo tek dva slučajna prolaznika što se nehotice dodirnu ramenom, izvinu jedno drugom uz osmeh iz učtivosti. Sumnjam da se i sećaš svih detalja koji su nam se dogadjali i ja te razumem: " Ništa ne izdaje čoveka kao pamćenje i ništa ne vara kao reč" piše Andrić. Kao da je o meni pisao. I tebi možda.

 
Poslednja izmena:
Da li je ljubav samo rec?
Ljubav motivise ono najbolje u nama,uliva sigurnost i veru u pozitivno,
budi i druga plemenita osecanja.Kakva god bila ta ljubav-uzvracena,
neuzvracena,srecna ili ne,ona je neizostavni deo naseg zivota.
Koliko je blizu realnosti i koliko od nje ocekujemo ono sto ne moze
da nam da,toliko smo blizi sreci i toliko ce biti u nasem zivotu vise
trenutaka kada je nas san postao java...
 
Hoću da budem sama
sama ja i ona druga ja u meni
da kažemo kao žena ženi
pogrešno smo birale ciljeve
i svako je mogao da nas pleni.
Pristajale da za malo nežnosti
budemo tek deo nečije prošlost
nekoga ko nas zaslužio nije
ali je umeo svoje namere da krije.
A posle ode u drugu neku luku
zaboravi sve naše nežnosti
gde će bez griže savesti
u drugi nečiji zagrljaj pasti.


00RH053_qi4.jpg
 
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Mika Antić
 
Forgiveness_by_phatpuppy-1.jpg


Nježnosti moja, koliko je godina
bez tebe prošlo
i jedva da te prepoznajem.
Ptica koju još pamtim
ponovo maše krilima
silazeći s davnog neba,
nekadašnje zvijezde
opet će progristi
tamnu ponjavu neba
i zaslijepljen gledam
njegovo staro lice.
Ako sam kralj
ja sam i prosjak
koji okreće tebi
svoje gladne oči.
Naslanjam usne
na zamagljeno staklo
i slušam riječi
koje jedna duša
govori drugoj.

(Zvonimir Golob
 

Back
Top