Život pisan srcem

"Ljubav podrazumeva da ste spremni da se utopite u drugoga. Ljubav je smrt, najdublja moguća, najdublji ambis u koji možete pasti i nastaviti da padate. Nema dna, nema kraja, zauvek tonete u nekoga. Nikad ne prestaje. Voleti znači izgubiti sebe. Ljubav je predaja – bezuslovna. Kad bi postojao makar jedan uslov, to bi značilo da ste vi važni, a ne voljeno biće, da ste središte. Ako ste vi središte, onda to nije ljubav. Samo koristite drugu osobu, zloupotrebljavate je, eksploatišete radi sopstvenog uživanja, zadovoljavate svoje potrebe – vi ste sami sebi cilj. A ljubav kaže da cilj treba da bude voljeno biće, stapanje i sjedinjenje sa njim. Ljubav je fenomen smrti, proces umiranja. Zato se ljudi plaše ljubavi."
("Čovek koji je voleo galebove" Osho)
 
R. Kipling (1865 - 1936)

Ako možeš da sačuvaš glavu
kada je svi gube,
a opterećuju tebe.

Ako možeš da veruješ sebi
kada svi u tebe sumnjaju,
ali da im dozvoliš da sumnjaju.

Ako možeš da čekaš,
a da se ne umoriš od čekanja,

ili da slušaš laži,
a da u njima ne učestvuješ,

ili da te mrze,
a da ne daš razloga za mržnju,

a da ipak ne izgledaš suviše lepo,
niti govoriš suviše mudro.

Ako možeš da sanjaš,
a da snovi tobom ne zagospodare.

Ako možeš da misliš,
a da ti misli ne postanu cilj.

Ako si u stanju da možeš da se suočiš
sa trijumfom i propašću,
a da se prema njima ponašaš jednako.

Ako možeš da podneseš istinu
koju si izrekao,
Koju su hulje izopačile
da bi varale ljude,

Ili da gledaš stvari kojima si posvetio
život - polomljene

I pogneš se da ih popraviš
polupanim alatom.

Ako si u stanju da prikupiš
sve svoje pobede
i rizikuješ ih
u jednom krugu “krajcarica”

I izgubiš ih i pođeš ponovo
od svojih početaka
A u gubitku nikada ne izustiš ni reči

Ako si u stanju da prisiliš srce,
nerve i mišiće da ti služe dugo
pošto ih više ne bude

I nastave tako
kada u tebi ničeg nema
osim volje
koja im naređuje - Nastavite.

Ako možeš da govoriš sa masom
a da zadržiš čestitost,

Ili da hodaš sa kraljevima
a da ne izgubiš običnost.

Ako svi na tebe mogu da računaju
a ne obećavaš im previše.

Ako neoprostivi minut možeš
da ispuniš dugim bekstvom
od šestdeset sekundi

Tvoja je zemlja i sve na njoj
I još više - bićeš čovek sine moj !
 
Znam, svi sanjaju neko svoje bolje sutra, nadajući se da ga želje neće izneveriti, da će se roditi neka nova dobrota, novi neki smisao za sledeći dan, vremena, godine...A ja, ja, evo danas, želim da svi moji dani, meseci, godine, liče na juče.
Juče sam opet bila sigurna da mogu mirno zaspati oslonjena na tvoje srce. I noćas sam to osećala i poželela; bila sam nekako ubedjena da nisam, kako mi se ranije činilo, samo još jedna stranica u tvojoj ljubavnoj biografiji koja je već prilično popunjena. Ti znaš, jedino sam tebi otkrila celu sebe, telo i dušu, da ne mogu više lebdeti izmedju nečijih zaborava i moje stalne potrebe da stojim na čvrstim nogama, da budem sigurna da sam rasporedila svoje misli i osećanja na pravi način
I neću lagati da te volim a zauzvrat ne tražim ništa!
Naprotiv, tražim mnogo !. Ako je za tebe mnogo što ne želim da te delim ni sa kim, da sanjam na svom jastuku koji je popunjen našim zajedničkim snovima, ne samo mojim, hoću tvoj siguran zagrljaj i kad izustim ljubav da ne odbolujem reči....
Juče sam bila sasvim sigurna da mogu mirno zaspati oslonjena na tvoje srce. Zato poželeh da ovaj moj dan bude kao onaj juče....i svi moji budući dani da budu takvi; kad kažem ljubav da nikad više ne odbolujem reči. Ako je mnogo to što tražim, reci, razumeću, biću tužna, beskrajno tužna ali neću plakati....kupiću lutku koja će to činiti umesto mene.

347h992.jpg
 
Poslednja izmena:
Mimoilazite se u traženju, ljubav i TI, dok besomučno bežiš lavirintom uspomena i htenja gonjen strahom neotkrivenih, tek naslućenih visina čistog dobra.

Mimoilazimo se u traženju, ljubav i JA, dok bespomoćno na tebi posmatram tragove tudjih ujeda, ožiljke nastale nekad i negde daleko od mene.

Mimoilaze se u traganju, ljubav i MI, ko dva rogata na brvnu od kojih ni jedno nema hrabrosti da popusti, jer ledenu vodu zala zna, pa nesmotreno srlja u prokop doživljenih osećaja, jer samo ume u mutnoj vodi da pliva.

A mi, raspolućene suštine, oboje s krilima raskošnim, nemoćno opuštenim niz umorna pleća, njušimo vetrove promena, narogušeni i prenapeti, jer oboje znamo da leteti treba želeti, a ne znati..

Kočoperimo se u igri bez pobednika, sujetni u svojim htenjima. Gledamo se, nemirni, budućim danima složenim na puti bez povratka.

Dok prolećno sunce topi višegodišnji led, i duše nam se zelene, spremne za mirisni cvat.. ili radosni let širokim prostranstvom ljubavi, bez granica.


PAR.


Zrenje se, naposletku, dogadja postepeno, I tek primetiš da je otežalo to klasje na početku začetih plodova. Jer raste. Kao I mi. Dozrevamo, na radost naših silom pražnjenih trapova. Prirodni procesi se mogu zaustaviti samo silom. A sila zakon menja.. s prevelikim posledicama za sve buduće godine.
 
Šapni mi
Šapni mi nežno,
Šapni mi tiho,
Šapni mi samo ono
Što srce ti kaže...
Ne govori da nemožeš,
Svako može kada hoće...
Ne govori da nećeš jer
To je već lenjost...
Samo pusti da usne se miču, a
Srce će sve da mi šapne...
 
"Pomislio sam da vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da čovek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih ledja, da ne mora da beži u budućnost, praznih ruku, bez ičega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kada iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskladjenost, umor čula, nestvarna snaga sećanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u očima kada ih otvorimo ujutru, izbačeni talasima na obalu još jednog nepoznatog daha. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva sećanja, koja nam govore ko bismo mogli da budemo. Nepovezana, pohabana sećanja, koja više ne prave razliku između sveta kroz koji smo usput prošli i senki koje je on bacio na izbušenu vetrovitu glavu, dok smo bežali napred, sve dalje. Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrećemo se da pogledamo poslednji put, jer ne razumemo to nepoznato što nam ide u susret, i reči kojima ćemo ga nazvati, ipak će biti beznadežno neadekvatne, i tako bežimo od razaranja vremena, unazad, dok ne postanemo ništa drugo do priča koja govori o svemu što smo propustili."
 
Magija Reci...
Mozda je dovoljan pogled u prvu zvezdu i cudo ce potraziti sutra. Mozda ce se ipak u snu to cudo pojaviti na krilima kovrdzavog Andjela i spustiti se lagano na usnule trepavice. Sasvim lagano da ne probudi nikoga uvuci se u snove i doneti dugine boje. Cuda se desavaju, cak cesce nego sto mi i mozemo da zamislimo, ali treba ga prepoznati i uhvatiti.
Cuda se desavju. To znam pouzdano. Medjutim, kao po nekom pravilu, ona se desavaju nekako kada ih najmanje ocekujemo. To je i jedan od sustinskih atributa cuda. Premijernost i nenadanost. To ne znaci da se ne treba nadati nasem cudu. Naprotiv. Treba ga ocekivati i zeleti. Ono ce se vec postarati da bas pred njegovo pojavljivanje nama opadne paznja i smetnemo ga sa uma. Ali, cuda se i zasluzuju. Ona nisu tek puka posledica ravnomerne distribucije, vec su uzrokovana plemenitoscu duse one osobe koja ih zeli
U cuda treba verovati i prizivati ih, ponekad i caroliju, ponekad snove.
Sweet dreams
 
Poslednja izmena:

Magija Reci...
Preplivao je okean od koga ga je sada delilo tih par tragova u pesku i mesto gde je prespavao godinu. Dok je spavao sanjao je. Sanjao je o paperjastim oblacima oslikanim na plavetnilu neba sto su tiho plovili noseni povetarcem iznad zelenog proplanka prosaranog zutim glavicama maslacka i usamljenog, rascvetalog drveta tresnje. U hladovini sto su stvarale hiljade crvenkastih latica nalazilo se rasprostrto belo cebence s bledo zutim motivima macica u igri i kotaricom iz koje je izvirivala boca crvenog vina i par predivnih casa od prozirno plavog kristala.
Cetvrtaste kriske hleba jedna preko druge, razdvojene slatkim namazom od sira, tankim snitovima curetine, listovima zelene salate i koluticima jaja cekale su pored para keramickih tanjira. Nije bilo nikoga ali cuo se veseli smeh koji je priguseno odzvanjao proplankom kao da dolazi s nekog drugog mesta i mesao se sa igrom lahora i pricom male pticice crvenih sara i belog trbuha u krosnji drveta. Na trenutak mu se ucinilo da je video devojku kose boje mokrog peska i tirkiznih ociju kako s osmehom na licu nekome nudi parce pite od visanja. Zatim je polako nestala kao da je sacinjena od toplog vazduha. Posle nekoliko trenutaka video ju je ponovo.

Suncev zrak doneo je odblesak jedne suze na krajicku njenog oka koja se sjajila poput bisera. Devojka se i dalje smejala, drzala je nekoga za ruke i nudila mu svoje usne natopljene medom...Sanjao je o i gradu s druge strane okeana, cistom i savrsenom, smestenom na obali koju zapljuskuju modre tople vode ukrasene belim krestama pene. Ogromne zgrade u njegovom centru dizale su se put oblaka odisuci bogatstvom i snagom, a bile su okruzene kvartovima umetnutim u bujnu vegetaciju i prepunim ulicama ljudi veselih lica sto se mimoilaze sa smeskom na usnama. Vazduh je bio natopljen sladunjavim mirisom zacina hiljadu kuhinja, a cvetovi orhideja najrazlicitijih vrsta i boja bili su razbacani svuda ukrasavajuci ulicne svetiljke, mostove, balkone. Kao i sad stajao je na obali. Bila je noc, a on je posmatrao grad i divio se igri tame i svetlosti bezbrojnih prozora i reklama. Povremeno bi dizao pogled ka nebu i uzivao u geometriji zvezda iztkanoj na tamnoj pozadini nocnoga neba. Osecao je kamencice izglacane talasim pod svojim nogama i neciju ruku u svojoj ruci. Hodao je plazom bos, sretnih misli ispunjenim spokojem i sigurnoscu u sledeci korak. Stiskao je njemu znanu ruku i blago je milovao svojim prstima, sve do trenutka dok nije osetio finu prasinu uspomena koji mu polako klizi kroz prste.
Sada je stajao ledjima okrenut okeanu dok su se kapi slane vode, i nakon toliko vremena, slivale niz njegovo telo i u usporenom padu koji je trajao mesecim survavale ka belom pesku pod njim. Svaki njihov susret odzvanjao je u njegovim mislima poput ogromnog gonga i stvarao turbulencije terajuci misli da se cepaju i tvore paralelne univerzume njegovih osecanja. U njima nije mogao da pronadje razloge i stoga ih je brzo odbacivao poput balona od sapunice, upravo onako kako je to radio kao decak.

Bacao je pogled preko ramena u potrazi za svojim izgubljenim snovima. Znao je da ga zajedno sa zeljama jos uvek prate, da su skriveni tamo daleko iza horizontom dogadjaja i da pevaju pesmu prelepih sirena. Na trenutke je osecao da ne moze da odoli toj pesmi i bio je spreman da se nasuce na hridi. Vec u sledecem stavljao je sake na usi i pevusio neku svoju melodiju u pokusaju da istka sebi nove snove i zelje. Stajao je i gledao u reku koja se sirila nekoliko koraka ispred njega. Oklevao je ali je znao da ga ceka jos plivanja. Do pre koji trenutak bila je novi okean koji treba preplivati, ali sad se suzavala, postajala lepsa i plavlja. Zajedno s tim sa sobom je nosila i nove snove i zelje sto su ulivale snagu i nadu u njegove misice. Zakoracio je u vodu.
 
Poslednja izmena:
Reci mi, Bože jesam li kamen
ili sam plamen.
Jesam li suza ili sam reka,
ili sam možda oaza neka?
Jesam li blato, trn ili ruža
što miris pruža?
Jesam li, Bože, stablo suho,
Jesam li biće ili samo drvo?
Reci, mi Bože, kuda ću poći?
Ovdje su tamne i duge noći.
Jesam li suza, ponor ili reka?
Ne, ja sam biće koje Te čeka. :heart:
 
Ostavila si me i otišla svojim putem.
Mislio sam da ću biti tužan, pretužan za tobom
i da ću u svome srcu uramiti samo tvoju sliku
protkanu zlatnim stihovima.
Ali, avaj, moje zle sudbe - vreme je kratko!

Mladost prolazi godina za godinom;
Proletnji dani lete; jedno golo ništa ubija
nežni cvet,
a mudrac me opominje da je život
samo kap rose na lotosovom listu.

Treba li sve to da propustim
i da samo ginem za onom jednom što mi
okrenu leđa?
To bi bilo i grubo i ludo, jer je vreme kratko.

Dođite, moje kišne noći, pljuskajući nogama;
osmehni se moja zlatna jeseni;
dođi, bezbrižni aprile, prospi po zemlji
poljupce svoje!
Dođi i ti, i ti, i ti!
Dragi moji, znate da smo smrtni.
Pa je li mudro kidadi srce zbog jedne,
koja je odnela svoje? Jer je vreme kratko.

Slatko je sedeti u uglu i razmišljati da ste
mi vi ceo svet.
Hrabro je poželeti sreću svome bolu, i biti
rešen,
ne dopustiti nikome da te teši.

Ali, jedan novi lik gleda kroz moja vrata
i podiže svoje oči k mojima.

Ja mogu samo svoje suze da obrišem
i da izmenim melodiju svoje pesme:
Jer je vreme kratko!
 
Zivot je ponekad veci od nas,nekada smo mi jaci od zivota,
a nekada smo rame uz rame sa njim...
I tako se mi borimo sa zivotom sve do smrti...
Onda dodje smrt ,sa osmehom,naravno i kaze:
"Ja se izvinjavam,samo da naplatim....sta smo ono ovde imali?!"

Emili Dikinson
 
Iskustvo nas uverava da nijedan odnos, nijedno prijateljstvo, nijedno osecanje ne moze opstati ako u njega unesemo krv nase krvi, ljubav, zajednistvo, zrtve i borbu. Svako zna i iskusio je kako je lako zaljubiti se i kako je tesko lepo i iskreno voleti. Ljubav je kao i sve prave vrednosti, ne moze da se kupi. Kroz vase vene moze da prostruji zadovoljstvo ali ne i ljubav.
Trazio sam u svom secanju lica svih onih zena pred kojima sam klecio kao mlad – spreman da im poklonim ono sto mi je bilo najdraze i najdragocenije, samo da se priblizim sredistu zivota i pronadjem odgovore na tajanstveno pitanje koje sam nosio duboko u sebi. Ali sta biva s tim zenama,s tim devojkama zbog kojih smo nekada prolazili kroz lavirint zelja i koje su nam poklonile zoru ljubavi? Sta osecaju kad ih napustimo? Mi muskarci radimo hiljadu stvari, kreiramo, istrazujemo i zaradjujemo – ali sta imaju one, zene, koje zive samo od ljubavi i koje se mogu nadati samo ljubavi?
Uostalom, nista nije uzaludnije od razmisljanja o onom ko se voli.

Hermann Hesse – Srecan je ko ume da voli
 
"Uzalud sam prosao kroz ciklus mnogih zivota uvek trazeci da otkrijem graditelja kuce zivota i smrti. Kako je velika tuga zivota koji mora da umre! Ali sada sam te ugledao graditelju: nikada vise neces graditi ovu kucu. Krov greha je polomljen, temelj neznanja unisten. Groznica zelje je prosla: jer moj je smrtni um otisao u besmrtnu nirvanu.
Ustani. Pazi. Ne zivi nizak zivot. Zapamti i ne zaboravi: ne sledi pogresne ideje, ne utapaj se u svetu".

-Damapada (staza savsrenstva)-
 

Back
Top