Život pisan srcem

Jedan italijanski časopis ponudio je nagradu za najbolji prikaz kvalitetnog načina zivota. Pobedila je priča, odnosno model jednog čitaoca iz Genove:

*Moj dan:*


*Ustajem u 5,30 sati.*
*Sledi obavezno vežbanje od najmanje 30 minuta.*
*Doručak je dosta obilan.*
*Radim od 7 do 13,30 sati, ne duže.*
*Sredina dana za mene je nešto posebno. Ručak je standardan, ni prevelik, ni premalen. Uvek ima nešto skuvano.*
*Slede kraća šetnja i odmor. Volim prileći, ali ni u tome ne preterujem.*
*Ponovo radim od 16 sati, pa do 17 i 30. Pospremim radno mesto i napravim plan za sutra. Uvek znam kad ću početi i što ću raditi sutradan.*
*Predveče ispunim nekom "svojom" aktivnošću, kako mi kada volja (sport ili brža šetnja). Može i neki hobi. Rado sam u vrtu. Volim prirodu, slobodu, svež vazduh.*
*Večera je svakako između 19 i 19,30. Odgovara mi laganiji obrok.*
*Zatim se posvetim sebi, nekoj vrsti duhovnog razvoja; popričam s nekim, pozitivno razmišljam, ponekad nešto pročitam. Ne volim blebetanja, mrzim ogovaranja ("šta je ko učinio" i sl.).*

*Pre odlaska na spavanje - šetnja.* *Ležem u 22,30 sati (svetlo gasim 15 minuta potom).*
*Meni odgovara ta urednost ritma, a drugima možda ne. Živim kao po nekom planu.*
*S nadređenima dobro sarađujem. Znam svoje "mesto". I osećam neku sigurnost u tome.*
*Ne pijem, ne trošim novce na bilo šta, ne seksam se, ne pušim...*


Mateo

* P.S. Ovde sam dugo. Bude li sve po planu, nadam se nagradnom dopustu za Božić. Takva su zatvorska pravila. *
 
Nedostajanja
Tako cesta
TAKO
Neminovna
Pokusavas
Recimo
Da ih pokupis
U jednom sasvim obicnom danu
I dok zatvaras oci misleci da bezis od sebe
Trpas ih u unutrasnji dzep kaputa
A ona se koprcaju poput mrava
I iskacu napolje
Gamizu ti po majci
Tu negde oko srca
Ti ih stresas
Svestan svoje uzaludnosti

Ne
Ne ide to

Ne mozes poraziti nesto
Ako pre toga u bitku nisi ni usao

DA

Nedostajanja
Tako cesta
Tako prisutna
Neminovno
Zajebana
100%


ljubav13ii7lo5.gif
 
Ja neću više o osnovima,
neka ostanu tamo gde im je mesto,
u dnu duše zakopani,
i neću ih buditi često.
Neće mi oni više
bojiti sve moje dane,
ne može u mene jednu
i princeza i prostakuša
da stane.
Jer, snovima nikada kraja,
samo se množe i sve ih je više,
proživeću život željna života
a život se snovima ne piše.
Ja o snovima neću više!

j75c80.jpg
 
Čime ću se hraniti ako moj zaborav pojede sećanje?
Dišem kroz uspomene,gledam kroz teleskop prošlosti.
Moja su pluća okrenuta naopako,pa mi vazduh izlazi tamo gde ne treba.
Skupljam ga u kesu i pravim balon kojim letim da se vratim-unazad.
 
Mnogo puta u nasim zivotima, mi smo baceni, zguzvani, prizemljeni zbog odluka koje donosimo i okolnosti koje nam se nadju na putu.
Osecamo da smo manje vredni, ali bez obzira na to sta se dogodilo ili sta ce se dogoditi, vi nikada nemojte izgubiti svoju vrednost, prljavi ili cisti, iuguzvani ili konacno pognuti, jos uvek cete biti vredni onima koji vas vole.
Vrednost naseg zivota nije u tome sta mi radimo ili koga poznajemo, vec pored koga smo. Vi ste posebni i nemojte to nikada zaboraviti
 
Posmatraš li život kao dar,shvaticeš kako je vreme dragoceno i koliko
nam prilika daje svaki novi dan.

Nađi jednostavno vremena za to i budi strpljiv,i u tvom ce životu rasti i
dozrevati mnogo toga.

Život je velik i raznolik,nalik igri jer u sebi
sjedinjuje sve suprotnosti.
Svako je od nas jedinstven i neponovljiv.
Zašto se ne radovati samom sebi i svima ostalima oko sebe?
Nadi vremena da budeš sretan.Danas je dan da budeš sretan


Juče : vec je prošlo.
Sutra : tek ce doći.
Danas: jedini dan koji imaš da učiniš
od njega svoj najbolji dan.

Ljubav čini tvoj život vrednijim.
 
Devojka se jadala svom ocu kako ima sve manje snage da se suprodstavi zivotnim problemima i teskocama, zato sto se stalno pojavljuju novi problemi. Uvek kad bi se oslobodila jednog pojavio bi se drugi i tako stalno.

Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo je u kuhinju, uzeo tri lonca, napunio ih vodom i stavio na vatru. Za kratko vreme voda uposudama pocela je da kljuca. U prvi lonac stavio je sargarepu, u drugi jaje, a u treci nekoliko zrna kafe. Zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vreme. Nesto kasnije, iskljucio je sporet, izvadio sargarepu iz vode i stavio je u po-sudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom.

Pogledao je kcerku i upitao sta vidi?

- "Vidim sargarepu, jaje i zrno kafe", odgovorila je.

Zatrazio je od nje da opipa sargarepu i osetila je da je ista jako meka i krhka. Onda je zatrazio da oguli jaje i videla je da
je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomirise kafu, a ona se nasmesila kad je osetila njen bogati miris.

-"Ali sta sve ovo treba da znaci"?, upitala je zacudjeno.
-"Znaj kceri moja da su i sargarepu i jaje i kafa prosli kroz isto stanje boreci se sa istim neprijateljem - 'kljucalom vodom', ali se svaki od njih suprotstavio na razlicit nacin. Sargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omeksala i oslabila u kljucaloj vodi.
Jaje je cuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promenilo iz tecnog u tvrdo stanje. Dok je kafa sasvim drugacija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - ona je uspela da primeni vodu!

A ti?
- Da li si sargarepa koja je naizgled jaka, al, cim naidjes na manje prepreke i teskoce, oslabis gubis snagu?
- Ili si jaje mekog srca koje, kad naidje na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska se ne menja ali se menja tvoja unutrasnjost tako da tvoje srce ostaje tvrdo, jako i gorko?
- Ili si zrno kafe koje izmeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako sto je cini ukusnom i daje joj lep miris.

- Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu cinis boljom, vrednijom, ti teskocu sebi olaksavas tako da ona bude olaksica umesto teskoca i problema.

Razmisli, kceri moja kako ces se suociti sa svim problemima i teskocama ovoga sveta: kao sargarepa, jaje ili zrno kafe ?
 
Prvi zidar:

Po ceo dan samo slažem cigle jednu na drugu. Dolazim ujutro na posao i slažem sve do pauze za ručak. Posle ručka opet slažem cigle do kraja radnog vremena. Jedino zadovoljstvo na poslu je petkom popodne kada dobijem platu za tu nedelju.

Drugi zidar:

Ja gradim kuće. Svaki dan mislim na ljude koji će u njima stanovati. Mislim kako će biti radosni kad prvi put ugledaju svoj novi dom. Mislim o deci koja će u njima rasti. Mislim o generacijama koje će ih uređivati i smatrati svojim domom. Ja ne gradim kuću, ja gradim nekome dom.
 
Žabice

Bila je jedna grupa žabica koje su se želele takmičiti. Želele su izaći na veoma visoku kulu pa je došlo mnogo gledaoca da daju podršku žabicama.

Utakmica je počela...
Ali...
Niko od prisutnih gledaoca nije verovao da će neka žabica uspeti doći do vrha kule.
Klimali su glavama i govorili:
”Joj, to je veoma naporno, nikada neće uspeti!”
ili:
”Ma neće uspeti, kula je veoma visoka!”
Žabice su počele da zaostaju...
...osim jedne, koja je brzo puzila, sve više i više...

Gledaoci su vikali:
”To je veoma naporno! Nemoguće je tako visoko dospeti!”
Jedna po jedna, žabice su odustajale i okretale se natrag...
osim jedne koja je istrajno išla napred... i uopšte se nije htela predati!
Na kraju je svaka odustala, osim ove jedne žabice koja se sama i s velikim ambicijama popela na vrh kule!
Ostale žabice, kao i gledaoci, su želeli saznati kako je uspela baš ona uraditi ono što su ostali smatrali nemogućim.
Jedan gledaoc je pristupio žabici i zapitao je kako je uspela skupiti toliko snage I volje da izađe do samog vrha .
Tada se ispostavilo, da je... pobednička žabica gluva!!!
Naravoučenije?
Nikad nemoj slušati one ljude koji su negativni i pesimisti . . . jer ti uzimaju najbolje čežnje i snove koje imaš u svojoj duši!
Uvek misli na snagu reči jer sve što čuješ ili čitaš utiče na tvoja dela!
Dakle:
Budi UVEK OPTIMISTA!
i šta više…
jednostavno budi “gluv” kada ti neko kaže da ne znaš i ne možeš ostvariti svoje snove!
Pomisli:
U svemu možeš uspeti kad to stvarno želiš!
 
Rekla sam, o snovima neću više;
oni mi zaklanjaju pogled
pa ne umem da vidim
da mi život nešto drugo piše.
A ti, ne govori mi ono
što ne misliš a što bih ja
htela čuti,
jer u snovima ne umem
da prepoznam istinu,
pa mi se čini da to moje srce
ljubav sluti.
I ne budi toliko dobar prema meni,
učiniće mi se kako želiš
da mi se potpuno predaš,
pa kad se probudim iz snova
ruku praznih, pitam se:
što me želiš kad se želji nedaš.


akkfix.jpg
 
Poslednja izmena:
Svašta prodje kroz život čoveka. Nešto se zaboravlja, nešto nikada - ostane zabeleženo kao trajni momenat i hteli ili ne, nosite ga sa sobom kao prisilni fenomen.
Naročito, ili mi se čini, to vredi za moju generaciju. Onu koja je verovala u sve i svašta; kako proleteri u revoluciji nemaju šta da izgube sem svojih okova a mogu da dobiju čitav svet, kad su se sklapali brakovi ne gledajući s koliko pristiju se neko krsti, ili se klanja...kad su se radjala deca kao u kooprodukciji a državljansvo se često pisalo - jugoslovensko.I za Hej Sloveni se plakalo, bem ti..." proklet bio izdajica svoje domovine". Pa rat. Rasuti prijatelji po celom svetu, a svaki sa sobom poneo tek parče neba svog zavičaja, za uspomenu. Nove granice, pasoši, monete....kao da nas neko resetovao što bi se reklo sada.
O tome ja često razmišljam i baš sam setna. Ne mogu da sakrijem sve svoje tuge pa se to valjda oseća i ovde, u mojim porukama.
Prepoznao je to onomad jedan moj mladi prijatelj odavde, sa foruma. Pita šta mi je? Može li pomoći? Ništa, rekoh. Ode život a meni se čini da još ništa nije ni počelo...Stigne mi poruka ovakva:

ODLUKA ( M. Antić)

Život je sve iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.
Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drugačije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatiš da letiš....divnije letiš.
Ko je to video da dečak pati ?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Već da se istinski do neba smešiš.
Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drugačije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
Stotinu zlatnih zvezda unapred čuje.

I stvarno. Meni je već bilo bolje, kao da sam čula tih stotinu zlatnih zvezda.
Hvala mom mladom prijatelju. Internet nije iluzija. Nije uvek.

dxmz61.gif
 
Bila jednom četvorica po imenu Svako, Neko, Biloko i Niko.
Trebalo je obaviti jedan vrlo važan posao i Svako je mislio da će ga Neko obaviti.
Biloko je to mogao učiniti, a Niko nije hteo.
Neko se zbog toga naljutio jer je to bio posao za Svakoga. Svako je opet mislio da bi ga Biloko mogao obaviti, no Niko nije shvatio da ga Neko ne želi obaviti. Na kraju je Svako krivio Nekoga jer Niko nije učinio ono što je mogao
 
Ljudske strasti su zagonetne, a deci je isto kao i odraslima. Oni koji su tim strastima obuzeti ne mogu da ih objasne, a oni koji nesto slicno nisu nikada doziveli, ne mogu da ih shvate. Postoje ljudi koji stavljaju zivot na kocku da bi osvojili planinski vrh. Niko, pa cak ni oni sami, ne mogu sebi da objasne zasto. Jedni sami sebe unistavaju da bi osvojili srce neke osobe koja ne zeli ni da zna za njih. Drugi se opet unistavaju zato sto ne mogu da odole uzivanju u jelu ili picu. Neki veruju da bi mogli biti srecni samo ako bi bili na nekom drugom mestu, a ne tu gde jesu, pa ceo svoj zivot provedu putujuci svetom. A neki nemaju mira sve dok ne postanu mocni. Jednom recju, ima onoliko razlicitih strasti, koliko i razlicitih ljudi.
 
Ugasi svetlo, upali sveću
ali ne onu u obliku srca;
sveće su sveće,
pale se da izgore,
hoću u mraku da ne vidiš
čime se moje misli bore.
Nisam ja dovoljno dobra
i ne divi mi se više;
to što želiš da vidiš
u mojim očima,
odavno su izbrisale
neke balkanske kiše.
Izmedju jave i snova
ja sam birala ovo drugo,
više lebdela nego živela
a znala sam da neću dugo.
I nije sve sudbina
kao što obično kažu,
to se teše ljudi
kad sebe u sebi lažu.
Ugasi svetlo, upali sveću
dok svoje poraze
u mraku brojim,
u mraku ću se prepoznati
dok sama pred sobom stojim.


2lxjkp5.jpg


 
Poslednja izmena:
I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao
iznenaditi grubošću i uvjek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti
pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom, pa i kad bih se prevario,
opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.


Meša Selimović
 
O, zar vi ne volite da pišete pisma!
Ja volim zato što tako zaustavljam vreme.
Odlažem sećanja na sigurno mesto.
Pišite pisma.
Uživajte u slatkoj drhtavici koja vas potresa
dok otvarate koverat, dok iščitavate napisane rečenice
 
Opet sam te sanjala noćas;
kako je slatko - ni u snovima mi nedaš mira,
kao voliš me, ljubiš dugo i nežno,
a u daljini neka predivna muzika
samo za nas svira.
Pa mi, kao, govoriš
kako nikada ne želiš da odeš od mene
i da nas je sudbina spojila
a za njom treba da se krene.
I svašta sam sanjala još;
more, kamenje, stene...pa neke bele daljine
i tvoje ruke kako me stežu a ja se ne otimam
večito gladna tvoje blizine.
I tako, sanjala sam
i sve je izgledalo kao da se dešava
danju a ne noću,
i celog se jutra pitam evo,
kako snovi znaju baš ono što ja hoću.​

ay9cb4.jpg
 
Poslednja izmena:
Život-web portal sa puno strana
I u svakoj prostor po kom treba da kucam
Velikim ili malim slovima,ali to mi je mana,
Odakle da krenem,kako da se po njemu smucam.
Topic da pišem ali da ne promašim temu

Plašim se,čime ću pisati po njemu
Iskreno,lakše mi ja kad pišem a niko me ne vidi
Samo da ne budem deo u svemu,
Ako baš mora da se o njega razbijem kao talas o hridi
Neka se utopim u tu morsku penu.

S takvim životom,lakše ću biti u vezi,
Rado ću surfati tim portalom
Celo srce ako nateram da se kezi
Energijom duše,i njenom skalom
Moram biti s njima u zaprezi.
 
Imao sam majku sa jednim okom... Mnogo sam je mrzio...
Zato što me time dovodila u nezgodnu situaciju.
Radila je kao kuharica u školi, kako bi nas prehranila.
Jednog dana, dok sam bio u osnovnoj školi, dodje da me vidi...
Dovela me je u veoma nezgodnu situaciju... Kako je mogla da to uradi?!
Ja sam je ignorirao i sa puno prezira pogledao.
Narednog dana, jedan učenik mi reče: "Uhh, tvoja majka ima samo jedno oko!"
Tada sam volio da nisam živ, i da moja majka nestane iz mog života.
Narednog dana sam joj otvoreno rekao: "Zašto me ismijavaš?! Zašto jednom ne umreš?!"
Ali ona nije ništa odgovorila!
Nisam nimalo oklijevao da to kažem niti sam o tome razmišljao, jer sam bio jako ljut.
Nisam obraćao pažnju na njene osjećaje...Želio sam da napustim tu kuću...
Marljivo sam učio i dobio stipendiju za studiranje u Singapuru.
Tako i bi. Otišao sam tamo, studirao, oženio se, kupio kuću, dobio djecu, nakon čega sam bio sretan i zadovoljan svojim zivotom.
Jednog dana... Dođe moja majka da me posjeti, jer me godinama nije vidjela, a svoju unučad nije prije toga nikada vidjela.
Kada se našla ispred mojih vrata, moja se djeca počeše smijati...
Povikao sam: "Kako si smjela da dođes i da strašiš moju djecu?!
Napolje, Neću više nikada da te Vidim!!!"
Smireno je odgovorila: Halali... Izgleda da sam pogriješila adresu... i nesta je!
Jednog dana mi dođe pismo iz škole da se odazovem na porodični skup.
Slagao sam supruzi i rekao da imam poslovno putovanje!
Nakon sastanka, otišao sam staroj kući u kojoj smo živjeli, iz čiste radoznalosti!
Komšije me obavijestiše da mi je majka... umrla!!!
Nisam pustio niti jednu suzu!
Uručiše mi njeno pismo...

Drag sine, dosta sam o tebi razmišljala...
Halali mi što sam dolazila u Singapur i što sam uplašila tvoju djecu.
Bila sam jako sretna kada sam čula da ćeš doći na sastanak.
Ja se možda neću moći dići sa kreveta kako bih te vidjela...
Halali mi što sam te u nekoliko navrata dovela u nezgodnu situaciju u tvom životu...
Dali znaš, da kada si bio dijete, da si imao saobraćajnu nesreću i da si izgubio oko...
A ja, kao i svaka majka, nisam te mogla ostaviti da odrasteš sa jednim okom...

Pa sam ti poklonila svoje oko...
Bila sam presretna i ponosna što moje dijete može vidjeti svijet tim okom.

S ljubavlju
Tvoja majka...
 
Постоје врата искована од додира. Искована од мириса.
Постоје врата начињена од укуса неке пахуље на твом длану.Или врата
од треперења јаре понад друмова
у жарка летња поднева.

Постоје врата неког твог тајног разговора са кликерима
камичцима и цветовима. Са мрвицама колача,
којима храниш врапце
што станују под стрехом.

Онај ,коме у очи стају цела небеса, види широка крила свемира.
Ко, као сврдло, упери свој вид у једну тачку,
читаће дубину васионе,
њене нерве.

Моје учење каже: у исто време и у истом животу
не можеш видети обе ствари.
 
Ljudski karakter se najvise pokazuje u sitnicama, jer tu covek ne pazi na svoje drzanje..
i tu mozemo cesto na sitnim radnjama, na prostim manirima, lako da posmatramo onaj bezgranicni egoizam koji ne poznaje ni najmanji obzir prema drugima, koji ce se zatim, raspoznati i u vecim stvarima, iako ga ljudi prikrivaju..
Sopenhauer...

 

Back
Top