Život pisan srcem

Ne ide zauvek onaj koji odlazi.
Sedi za tvojim stolom, kao da je još ovde,
još uvek lomi tvoj hleb
i pije tvoje vino,
na tvojoj čaši njegove usne,
njegova ruka dobacuje ključ koji si izgubila,
stoji izmedju tebe i zida na koji se naslanjaš,
spava u tvojoj postelji i leđa ti pokriva ,
pamte ga stvari uznemirene tišinom,
i svako tvoje ogledalo čuva još uvek
njegovo usnulo lice.

Ako ugasiš svetlo plamen se neće ugasiti,
pod tvojom rekom teče njegovo korito,
njegove se potočnice naginju na obali
pre oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju česalj u tvoju kosu,
ovde je i kada ponavljaš da ga nema,
u teretu koji nosiš njegovo je čelo uz tvoje,
u zraku koji dišeš nešto nedostaje,
i ako poletiš znaćeš
da te visoko podiže
njegova ruka...

Još uvek zajedno sa tobom
izmišlja tvoju zastavu boje lišća,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snega skriva što zima obećava,
jos uvek tvome licu dodaje nežnost
koju posvuda nalazi, ako ti želiš,
jos uvek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kiše nedeljom,
i tamo ćeš naći što je nepažnjom izgubio.
 
"Uopšte uzevši, žena neće obmanuti muža, neće ga izdati,sem ako joj on sam pokvari ili pogazi srce, ili ako je ne obeshrabri i odgurne svojom sitničavošću, svojim egoizmom, svojom uskogrudošću, svojom ništavnom i bijednom prirodom.Pri tom, voli! Neka se ona ne osjeća kao tvoja ženka, nego kao tvoja najdraža glava,tvoje dijete, tvoj prijatelj; nosi je u njedrima, nek joj bude toplo, i budi spokojan; iz godine u godinu ona će se sve čvršće pribijati uz tebe, dok ne srastete kao sijamski blizanci. Ako joj ne daš to, ako je pokvariš, uništiš svojom ništavnošću - otići će!Otići će čim se neke plemenitije ruke pruže prema njoj, jer mora da ode,jer je njoj ta toplina i priznanje potrebno kao vazduh da bi mogla da diše...."
"
Život bez dogme ", Henrik Sjenkjevič
 
necu vise da volim.....
DANI SU LOŠI, NOĆI JOŠ GORE
... UVIJEK TE POVRIJEDE ONI
KOJI TE NAVODNO VOLE
...DOK SU S TOBOM STALNO TI LAŽU
, A NA KRAJU KAD ODLAZE..
NI ZBOGOM NE KAŽU


...hmmm ne znam jeste li primjetili, ali kad god nademo nesto dobro u zivotu, to brzo nestane....svaki put kad pokusamo da budemo sretni neko tu srecu upropasti....neznam kako je s vama ali sa mnom je uvijek tako...kad pokusam biti sretna uvijek se nesto dogodi...netko, nesto to upropasti...svaki put kad zavolim nesto i vezem se za to...to nestane...ode bez pozdrava...bez rijeci zbogom...samo nestane...cemu se onda vezati za stvari, ljude...cemu...ako ce svaki put nestati, ako cemo svaki put ostati povrijeđeni...cemu onda to...zasto to svaki put prolaziti iznova....ja vise to ne mogu...previse sam puta se vezala za nesto a onda to izgubila...previse....vise se necu vezati, biti cu hladna prema svima...izbaciti cu osjecaje iz sebe...samo da ovo sve ne prolazim iznova, da me ljudi ne okrivljuju za stvari za koje nisam kriva...da mi vise ne sude bez dokaza...stvarno volim, a krive me da dajem lazne nade...da se samo poigravam...cemu sve to??....nisam to zasluzila...pogodili su mi u srce...pala sam...ali sam ustala i donijela odluku...necu da volim...ne vise...necu biti vise ja...covjek bez osjecaja nije covijek...ali to je jedina stvar koju mogu uciniti...a da me nitko za nista ne okrivi...
 
Mali princ (Antoan de Sent-Egziperi)

- Svi ljudi imaju zvezde, ali one svima ne znače isto. Za one koji putuju zvezde su vodiči. Za druge, one su samo male svetiljke. Za naučnike one su problemi. Za mog poslovnog čoveka one su bile zlato. Ali sve te zvezde tamo gore ćute. Ali ti, ti ćeš imati zvezde kakve niko nema ...
- Šta hoćeš da kažeš ?
- Kada budeš noću gledao u nebo, budući da ću ja živeti na jednoj od njih, budući da ću se ja smejati na jednoj od njih, tebi će se činiti kao da se sve zvezde smeju!
I on ponovo prsnu u smeh.
- A kada se utešiš jer čovek se uvek uteši, bićeš srećan što si me upoznao. Uvek ćeš mi biti prijatelj. Želećeš da se smeješ sa mnom. I ponekad ćeš otvoriti svoj prozor, tako, iz pukog zadovoljstva ... A tvoji prijatelji će se čudom čuditi kada vide kako se smeješ gledajući u nebo. Tada ćeš im reći:
- ''Da, zvezde me uvek uveseljavaju!''
A oni će smatrati da si lud. Uvaljivaću te u grdne neprilike ...
I on se ponovo nasmeja.
- To će biti kao da sam ti, umesto zvezda, poklonio hrpu malih praporaca koji umeju da se smeju ...
 
Vecina ljudi je, i neznajuci to, uspavana. Radjaju se uspavani, zive uspavani, zene se i udaju uspavane, podizu decu uspavani, umiru uspavani, da se nikad stvarno ne probude.
Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i cudesnost onoga sto nazivamo ljudskom egzistencijom.
Pa ipak, vecina ljudi nikada ne uspeva da shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u san.
Zive u kosmaru.
Jedan covek lupa na vrata sobe svog sina. „Carli“, kaze,“probudi se!“ „Necu da ustanem, tata“,odgovori mu Carli. Otac vice:“Ustaj, moras u skolu!“ „Necu da idem u skolu!“, kaze Carli. Otac ga pita „A zasto neces?“ „Iz tri razloga, „kaze Carli.“Kao prvo, skola mi je dosadna; drugo, ucenici mi se rugaju; a trece, mrzim skolu.“ Otac mu onda uzvrati: „Dobro, sad cu ja tebi reci tri razloga zbog kojih moras da ides u skolu; kao prvo, to je tvoja duznost; drugo, jer imas cetrdeset pet godina; a trece, jer si direktor.“
Probudite se. Probudite se. Odrasli ste. Niste vise mali da samo spavate. Prestanite da se zabavljate svojim igrackama. Vecina ljudi tvrdi kako hoce da izadju iz decjeg vrtica,ali ne treba im verovati. Ne verujte u to.Ljudi samo zele da povrate svoje polomljene igracke.
„Vratite mi moju zenu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspeh.“
Budjenje nije prijatno. Covek lepo lezi u krevetu, budjenje ga samo uznemiri.
Zato mudrac ne pokusava da probudi ljude oko sebe.
Nadam se da cu umreti da budem mudar u ovoj prilici,i ne ucinim ni najmanji pokusaj da vas probudim,ako spavate. To se mene ne tice, i pored toga sto vam povremeno kazem: „Probudite se.“ Ja samo treba da produzim napred svojim putem, da i dalje igram svoj ples.

Antonio de Molo "Budjenje"
 
Slušala je moje srce, naslonivši mi glavu na grudi, kao mali indijanac na zemlju.
Pomilovao sam je po kosi, i poljubio joj prstiće, smirene na mom desnom ramenu.
- Radi li?
Klimnula je glavom, i to je bio prvi pokret koji je učinila posle nekog vremena.
Znam da radi, mila. Dobro je to srce. Malo kasni, ali kucka tu i tamo. A naročito kucka tu. U tvojoj sobi...


attachment.php
 
Na podnožju brega stoji tvoja kuća, uznosita i vedra izgleda, kao neprolazna, a mi znamo da ništa ne traje i da sve što stoji mora pre ili posle pasti. Ali ti koji tu kuću zoveš svojom i stanuješ u njoj ne znaš to i ne pada ti na um takva pomisao. Tako ti stojiš uspravno u stalnoj mogućnosti svoga pada i traješ u jednom od oblika svoga nepostojanja. To se zove sreća.

Ivo Andric
 
Sad mi je jasno da sam se vec dugo kretao prema tebi i ti prema meni, premda ni jedno od nas nije bilo svesno postojanja drugog pre nego smo se upoznali. Za sve vreme u našoj je neizvesnosti radosno lunjala neka slepa izvesnost koja je garantovala da cemo se sresti…
Kada sad pomislim na to, cini mi se da je bilo neizbežno – nije moglo biti drukcije – tipican slucaj onoga što ja zovem visoka verovatnost neverovatnosti…
Za Svemir se cetiri dana nimalo ne razlikuje od cetiri milijarde svetlosnih godina. Nastojim to uvek imati na umu…
 
necu vise da volim.....
DANI SU LOŠI, NOĆI JOŠ GORE
... UVIJEK TE POVRIJEDE ONI
KOJI TE NAVODNO VOLE
...DOK SU S TOBOM STALNO TI LAŽU
, A NA KRAJU KAD ODLAZE..
NI ZBOGOM NE KAŽU


...hmmm ne znam jeste li primjetili, ali kad god nademo nesto dobro u zivotu, to brzo nestane....svaki put kad pokusamo da budemo sretni neko tu srecu upropasti....neznam kako je s vama ali sa mnom je uvijek tako...kad pokusam biti sretna uvijek se nesto dogodi...netko, nesto to upropasti...svaki put kad zavolim nesto i vezem se za to...to nestane...ode bez pozdrava...bez rijeci zbogom...samo nestane...cemu se onda vezati za stvari, ljude...cemu...ako ce svaki put nestati, ako cemo svaki put ostati povrijeđeni...cemu onda to...zasto to svaki put prolaziti iznova....ja vise to ne mogu...previse sam puta se vezala za nesto a onda to izgubila...previse....vise se necu vezati, biti cu hladna prema svima...izbaciti cu osjecaje iz sebe...samo da ovo sve ne prolazim iznova, da me ljudi ne okrivljuju za stvari za koje nisam kriva...da mi vise ne sude bez dokaza...stvarno volim, a krive me da dajem lazne nade...da se samo poigravam...cemu sve to??....nisam to zasluzila...pogodili su mi u srce...pala sam...ali sam ustala i donijela odluku...necu da volim...ne vise...necu biti vise ja...covjek bez osjecaja nije covijek...ali to je jedina stvar koju mogu uciniti...a da me nitko za nista ne okrivi...
to bi bila greska Madam, da sebe privolite da radite o no sto ne mozete da radite, da ne volite iako umete samo to, onda vi ne bi bili svoja licnost ngo neka druga licnost , tudja i strana ne samo vama nego i svima ostalima koji vas poznju, na kraju mrznja razdire dusu, aipak porazi koji dolaze ne mogu se ponekad izbjeci,,o boze pa to i nisu razlozi za promijeniti samu sebe..zivot je tu da bi sve podnosio umesto vas...slavite ga.....
 
Zločeta sam bila samo toliko da ti pokazem svoje nesavrsenstvo….
Došao si tiho...neprimjetno.... nisi kucao....Nije ni bilo potrebno vrata su bila širom otvorena...
Tvoje riječi našle su put do mog srca i prije nego sam se osvijestila….i prije nego sam sabrala komadice koji su ostali iza mene….prije nego sam skupila hrabrosti…
Treba imati hrabrosti pogledat unatrag..... skinit košulju maski i osunčati svoje ožiljke s osmjehom na licu…. bez srama pogledat u nebo i Bogu reći :"Pogledaj mi sada dušu, ponosna sam žena…ponosan sam čovjek, ali molim Te nemoj to nikome reći."
Život je vaga kojom mjerimo njegove sastojke… i greške se događaju.


4.jpg
 
U Evanđelju po svetom Luki, postoji trenutak kada jedan važan čovjek prilazi Kristu i pita ga: "Dobri učitelju,šta moram učiniti da zaslužim vječni život?" A Isus čudnovato odgovara: "Zašto me nazivaš dobrim?Nitko nije dobar do sam Bog; Bila sam dugo godina zamišljena nad tim malim odlomkom, ne bih li shvatila šta je Isus pritom htio reći: Da li to da ni on nije dobar?Da li to da je kršćanstvo, sa svojim idealom milosrđa,zasnovano na učenju nekoga ko je sebe smatrao zlim? Ne tražim više odgovore takve vrste. Dakle niko nije dobar, prestanimo da se pravimo dobrim, to vrijeđa Boga, i prihvatimo svoje greške. Ako kad budeš u prilici da prihvatiš đavolji prijedlog, prihvati ga,jer i Isus je to prihvatao da bi spasio duše svojih podanika. Možda sam ja đavolji prijedlog za tebe

4.jpg
 
Dok si me voleo, zanosom nežnosti, kao šapat sam živela.
Kroz čarobno leto prolazila, kao slika, čarolijom oka tvog,
snovima plovila. Ali, kad si me zaboravio, potekla
sam nemirnim brzacima reka i ostavila kamenčić srca mog,
kao trag. Ako se predomisliš. Dok sam te volela,
tebi darovana, ustreptalim čeznjama sam treperila.
Bio si moje utočiste. Tobom je živela duša moja.
Ali, kad si me zaboravio, gledala sam, u daljini, tvoja
ljubav, kako odlazi. Kamenčić srca tvog, ostavio si kao trag.
Ako ti nekad oprostim. Neki ljudi, zauvek odu, jer nisu umeli
reći prave stvari, u pravom trenutku. I nikad, ljubavi prag ,
ne predju. Čekaju, da im se u oči, zvezda vodilja useli,
putevima života satkanim od zaborava da ih povede.
Da ih reči, koje su nekad prećutali, još više ne povrede.





Edit by Nina

autor napisanog je Meseceva rosa
 
Poslednja izmena od moderatora:
Putujem kroz vreme, misli košmarne. Budna sam, a opet na ivici nekog čudnog sna. Padam u ponor, kroz vodu lagano klizim, do dna. Isijava svetlo sa površine. Noge mi klecaju, dok ih dodiruju travke, poput zmija.Opsedaju me. Strah me neki ophrvao, panika po malo. Zaista, gde sam ja.
Na trenutak pomislim da sam potonula za uvek. Malo zatim pomislim, da spas sam pronašla. Mir u nedodjiji, u vodi, vazduhu, travama, svetlu. Plavetnilo oko mene, kao tvoje oči. Smešim se samoj sebi. Zar je moguće da malo plavetnila što podseća na oči može uneti mir.Zaista, šta je meni? Da li sam normalna ili luda? Očigledno, nisam pri sebi ovog trenutka.
Gubim se, smejem, plačem, plutam, pa stanem na čvrsto tlo. Ne znam gde sam, u malenom jezeru, moru ili tihoj reci. Svakako u nekoj bistrini, a opet, pogubljena. Bezdan ili nešto drugo...Ni sama ne znam. Važno je da nisam u lepljivom mulju od života. Tumaram , plivam, dišem...Obitavam tako u ovom čudesnom svetu nesigurno sigurna.
Trzam se.Skačem,sedam na krevet. Oh...opet san...Plavo- zeleni lepi san i oči tvoje i mojeSusret plavog Neba i zelenookih jezera...Bezdan ili...?

b_1313572021_962.jpg
 
Poslednja izmena:
Covek ide od cilja do cilja i, bez obzira ostvario ih ili ne, dolazi do onog konacnog, iza koga zjapi – nista. Za ljude visokih umnih potencijala opasno je tragati za smislom zivota. To traganje moze ih odvesti u ludilo ili samoubojstvo. Daleko sam i od jednog i od drugog, samo osecam da je moj brod otisao, da cu se ukrcati u neki drugi koji mi bude sudjen i kao slepi putnik krenuti ne znajuci gde vodi. Ne verujem da cu nesto otkriti neotkriveno. Prosto, ja sam covek koji je za svoje godine isuvise video, isuvise cuo, isuvise zna, a ostao sam u tunelu vlastite izgubljenosti i suvisnosti. Podsetnik sam koga treba uklonuti da nikog vise ne podseca, budilnik koga treba zaustaviti da nikom vise ne zazvoni.
 
Pisano ..:heart:

Culo vida u mraku nije postojlo samo dodiri..miris dunje koju mi je doneo mesao se sa mirisom strasti kojoj sam se prepustila i nista mi nije bilo vazno osim njegovih ruku koje su bile sama neznost..prepustila sam im se i osecala..preko ramena nazirala sam konturu njegovih ramena i ruku kojih sam postala svesna u trenutku kada se vrisak oteo iz utrobe i naterao da zagrizem jastuk..gubila sam osecaj za prostor i vreme..izvijena,.drhteci dok mi je pritisak njegove ruke na glavi mutio svest a kosa se prosipala po jastuku..osecala sam sitne kapljice znoja koje su padale na moja ledja..drugom rukom je klizio od vrata do butina i nazad..telo mi je pulsiralo a soba se vrtela kao ringispil dok smo u istom ritmu plesali nasu igru..nisam zelela da stane..ni da izlazi iz mene ..a ni da svane..htela sam samo jos.. i jos tog mraka sa mirisom dunje i njega u njemu...



12190_dunje_shutterstock_39625075_hf.jpg
 
Ko ne zna išta, a veruje sve, za njega sve je moguće.
Sve je moguće, a hoće li se desiti moguće?
Moguće, za razliku od onoga, kome je nemoguće.
Kome je nemoguće?
Onome, ko to zna, ali i onome, ko veruje u ono što zna.
Ne veruj u ono što znaš, ako hoćeš da veruješ u ono što ne znaš, kada znaš da je nemoguće.
Ukratko,kako nemoguće da postane moguće.
Zašto hoćeš da znaš?

 
Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je decenijama star bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvek gledam iznova u prošlost,
na kraju uvek ti iskrsneš,
Prekrivač sjaja polarne zvezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvek...
Tagore

297926_2142058634267_1330230791_32214894_701641487_n.jpg
 
Vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da covek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih leda, da ne mora da beži u buducnost, praznih ruku, bez icega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kad iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna uskladenost, umor cula, nestvarna snaga secanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u ocima kada ih otvorimo ujutru, izbaceni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva secanja, koja nam govore ko bismo mogli da budemo. Nepovezana, pohabana secanja, koja više ne prave razliku izmedu sveta kroz koji smo usput prošli i senki koje je on bacio na izbušenu vetrovitu glavu, dok smo bežali napred, sve dalje. Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrecemo se da pogledamo poslednji put, jer ne razumemo to nepoznato što nam ide u susret, i reci kojima cemo ga nazvati, ipak ce biti beznadežno neadekvatne, i tako bežimo od razaranja vremena, unazad, dok ne postanemo ništa drugo do prica koja govori o svemu što smo propustili.
 
Kad razmisljam o tebi obuzima me neznost veca nego sto mogu podneti ponekad.I zato cutim posmatrajuci te dok me ne vidis i kao da je kraj godine, belezim svakoga dana od cega se sastojis, uplasen da nesto nedostaje:najpre ti, citava i meni okrenuta licem na kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca,dva oka ispod nemirne kose.I to bi bilo dovoljno da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,ramena, grudi i struk devojcice koja place,oblina trbuha poput hleba toploga dok zastajem na obali jezera koje vec skriva senka. Ali ja zatvaram oci jer ti se stidis i pozelim da te cuvam kad padne vece, daleko od stvari koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu i ptica na tvome prozoru ne uzima vise zrno iz nepoznate ruke.
Ugasi svetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe samog.


 
Poslednja izmena:
Život je prilika - iskoristi je.
Život je lepota - divi joj se.
Život je blaženstvo - kušaj ga.
Život je san - ostvari ga.
Život je izazov- suoči se s njim
Život je obveza- ispuni je.
Život je igra- odigraj ga.
Život je dragocenost -brini se za nju.
Život je bogatstvo - čuvaj ga
Život je ljubav - uživaj je.
Život je otajstvo - otkrij ga.
Život je obećanje - ispuni ga.
Život je žalost - nadvladaj je.
Život je pesma -pevaj je.
Život je borba - prihvati je.
Život je pustolovina- poduzmi je.
Život je sreća - zavredi je.
ŽIVOT JE ŽIVOT - ŠTITI GA.
 

Back
Top