Ženska filmska režija

Čula sam svašta nešto, snimano kao telefonom, nekakve pohotne klinke...nije me privuklo, iskreno, ali možda pogledam.
Pa ja sam se uvek pitao je li ko u stanju da trancendira svu silu efemenosti zvane turbo-folk te dal se ikoja zenstvenost cedi iz tog telef.uratka kano iz limuna,
ofc ako nisam pogresio adresu...(`izvinjavamo se,mnogo se izvinjavamo`..):lol:
 
Od novijih (da ne pominjem Kopolu, etc) mi na prvu padaju na pamet

Greta Gerwig
Ana Lily Amirpour
Miranda July

Uta Briesewitz je režirala moju omiljenu epizodu Westworld-a, Kiksuya, a radila je na Stranger Things, The Deuce , OITNB, Jessica Jones...

sad vidim da je bila DP u the Wire.
 
Pa ja sam se uvek pitao je li ko u stanju da trancendira svu silu efemenosti zvane turbo-folk te dal se ikoja zenstvenost cedi iz tog telef.uratka kano iz limuna,
ofc ako nisam pogresio adresu...(`izvinjavamo se,mnogo se izvinjavamo`..):lol:
pa ne znam kakav je film, glupo je da komentarišem... pretpostavljam da je nešto ironično u stilu Sajsi, ali mnogo se promenio, što se kaže, javni diskurs od tada do sada.
U međuvremenu je Olga Dimitrijević napravila Radnici umiru pevajući, Narodnu dramu, i obradila popularne kompozicije Brene, Cece i sl. u jedan novi društveni ambijent (pozorišne predstave). I sama priznajući da voli narodnjake, ona se ne libi da ih vrlo problematizuje, bez gadljivosti svojstvene krugdvojkašima.
Naravno, na tome se nije stalo, dekonstruiše se i dalje, pa onda imamo da danas najmlađi milenijalsi znaju da je ok što se ne gade narodnjaka kao bumeri iz DOS-a, ali tolko.
Tako da, ne znam koliko bi Klip bio uopšte aktuelan danas.
 
Treba od novijih generacija režiserki pomenuti i Libanku Nadine Labaki.
U Caramel ona priča jednu žensku urbanu priču, a onda u Where We Do Go Now potcrtava antiratnu poruku jednog verski duboko podeljenog društva, bivše kolonije, u kojoj ruralne žene, lišene ikakve realne moći, na komičan način koriste u svoje čke u mirotvorne svrhe (čka će spasiti svet :D ).
 
pa ne znam kakav je film, glupo je da komentarišem... pretpostavljam da je nešto ironično u stilu Sajsi, ali mnogo se promenio, što se kaže, javni diskurs od tada do sada.
U međuvremenu je Olga Dimitrijević napravila Radnici umiru pevajući, Narodnu dramu, i obradila popularne kompozicije Brene, Cece i sl. u jedan novi društveni ambijent (pozorišne predstave). I sama priznajući da voli narodnjake, ona se ne libi da ih vrlo problematizuje, bez gadljivosti svojstvene krugdvojkašima.
Naravno, na tome se nije stalo, dekonstruiše se i dalje, pa onda imamo da danas najmlađi milenijalsi znaju da je ok što se ne gade narodnjaka kao bumeri iz DOS-a, ali tolko.
Tako da, ne znam koliko bi Klip bio uopšte aktuelan danas.
jao, gresis.....:roll:preterano je aktuelan, mozda i previse za neciji ukus.(KrUg DvOjKe)
i nimalo nije sajsi...zapravo..mislis bukvalno?:D:lol::cool:
jedina ironija je sto sve vreme cekas kao da se pile izlegne iz jajeta...sad, pile ni nije zuckasto, vec smedjurasto, a jaje je pre busan kurton. :mrgreen: :mrgreen:
 
Treba od novijih generacija režiserki pomenuti i Libanku Nadine Labaki.
U Caramel ona priča jednu žensku urbanu priču, a onda u Where Do We Go Know potcrtava antiratnu poruku jednog verski duboko podeljenog društva, bivše kolonije, u kojoj ruralne žene, lišene ikakve realne moći, na komičan način koriste u svoje čke u mirotvorne svrhe (čka će spasiti svet :D ).
evo i linkovi https://en.wikipedia.org/wiki/Where_Do_We_Go_Now?
https://en.wikipedia.org/wiki/Caramel_(film)
u oba glumi i sama rediteljka

p.s. bila sam pogrešila naziv filma :D
 
Jedna od rediteljki bliskih holivudskom mejsntrimu je i Lisa Cholodenko
High Art je već praktično lezbejski klasik, treši koliko su svi i bili tokom 80ih i 90ih, dok je sa The Kids Are All Right otvorila temu odgajanja dece u porodicama sa dve mame, nedostacima očinske figure, a sve upakovano u šaljivo okruženje.
Učestvovala je o u režiranju kultnog L word a takođe i nekoliko epizoda moje omiljene Olive Kitteridge
 
Treba od novijih generacija režiserki pomenuti i Libanku Nadine Labaki.
U Caramel ona priča jednu žensku urbanu priču, a onda u Where We Do Go Now potcrtava antiratnu poruku jednog verski duboko podeljenog društva, bivše kolonije, u kojoj ruralne žene, lišene ikakve realne moći, na komičan način koriste u svoje čke u mirotvorne svrhe (čka će spasiti svet :D ).
Mene je Capernaum oduševio kako je urađen!

Satrapi je takođe odlična, mada ja nju više gledam kao scenaristkinju.

Ovo sam skoro gledao, ima odličnih fragmenata, kad je već pomenuta Akerman
https://www.imdb.com/title/tt0182412/?ref_=nv_sr_srsg_0
 
Treba od novijih generacija režiserki pomenuti i Libanku Nadine Labaki.
U Caramel ona priča jednu žensku urbanu priču, a onda u Where We Do Go Now potcrtava antiratnu poruku jednog verski duboko podeljenog društva, bivše kolonije, u kojoj ruralne žene, lišene ikakve realne moći, na komičan način koriste u svoje čke u mirotvorne svrhe (čka će spasiti svet :D ).
al si se ti obezobrazila od boravka na ljisu :lol:
 

Back
Top