Žena nikada neće biti u potpunosti ravnopravna na način koji propagiraju feministkinje. Prvo: žena je biološki predodredjena da radja i samim tim njena uloga u odgajanju deteta je daleko veća nego kod muškarca, a samim tim njena ravnopravnost u izvesnoj meri ograničena. Svakoj normalnoj ženi (majci) prioritet će biti odgajanje deteta, a na drugom, ili ko zna kom mestu - karijera.
Mislim da je maksimum ravnopravnosti dostignut (pritom, naravno, mislim na kulture slične našoj), da žene traže ono što nisu u stanju da ispune, osim ako ne žele da zapostave potomstvo.
Šta je još potrebno uraditi u toj borbi da bi žene bile ravnopravne sa muškarcima? Školovanje - omogućeno; zapošljavanje - omogućeno; napredovanje u službi - omogućeno; ....... šta još da bi se žena u odnosu na muškarca osećala ravnopravnom, zaista ne znam.
Od svake žene ponaosob zavisi u kojoj meri će biti ravnopravna sa muškarcem, to više nije pitanje koje treba da uredjuje država, ne postoji nikakva nepravda u tom smislu već decenijama, pitanje je samo koliko će svaka od nas uspeti da svojim radom postigne uspeh i bude zadovoljna sobom u svakom smislu, što nije nimalo lako.
Zato kažem da je žena u izvesnom smislu inferiorna u odnosu na muškarca: mora da uloži mnogo veći napor da bi se ostvarila na svim poljima: kao majka, na prvom mestu, a zatim i kao uspešna poslovna žena.
Nisu sve žene u stanju da se izbore sa tim izazovima, ali za to ne treba kriviti muškarce. Uostalom, imamo mogućnost izbora, a to je najbitnije u celoj stvari.