Lanci na rukama
Kuda iz ovog mraka, kako da nestanem,
Ispod ovih oblaka, kako bez daha da panem?
Kuda iz ove
žice, kako iz ovog
zida,
Iz ove tamnice bez okna i bez vida ?
Dođe mi u san sva nasmijana -
Izvori bistri mjesto lica,
A
ruke - gledaj, negledana -
mjesto slobode steže žica.
Dođe mi u san,
ja snova nemam,
umjesto oka dva crna mraka.
Mogu li mirno tebe da predam
neugledanu prije smaka?
I svuda kuda
dani
Četiri gola
zida
I svuda kuda
noći
Četiri gola
zida
I noći i dani
Četiri gola zida.
Dođe mi u san - blijesak sunca -
Mokra od mora, bijela od žala,
A
ruke - rastvoreno jedro
Iznad
nemirna,
nemirna vala.
Pa mi vjetrovi opet nose
Pod krilom kitu ružmarina
I ronioci zlatokose
Školjke, ključeve snova i dubina.
Djeco, pjevači sviju
zora,
Gle, vilin-konjic na bridu jave.
Što treba više, golišani,
Od zemlje i
neba iznad glave?
Vojske, vojske!
Vojske, vojske
preko neba, preko zemlje,
preko
rijeka, preko brda
- Bježi, brate! -
Kuda?
Kuda?
Oganj, oganj!
Mrak i oganj -
plamsa voda
Kolje bog i kolje đavo.
- Kuda, kamo, jadna glavo?
Krst i nož u istoj ruci.
Kolji, tuci. Kolji, tuci!
- Kolju vuci.
Kuda? Kamo?
Spasa nije
Iz krvave Krvavije.
Našto kletve i jadikovke -
Od
riječi neće sunce
sjati.
Našto molitve, čemu psovke?
Što je pod nožem - sve će klati.
Nanese
rijeka, izbaci
noć
na obalu, na ruke dana
jedinu ljubav, nju koju volim,
punu uboda, punu rana.
Na obrazima
gledam požar,
na mrtvoj usni selo svoje,
a nasred čela, gdje je kuršum,
sve žive i mrtve drugove moje.
Dok imam ruke, zar mogu dati
da živu braću u oganj vode?
što može, što može na put stati
čovjeku žednu slobode?
Evo jutra. Je li to posljednje? Evo smijeha.
Je li to zadnji, taj smijeh danas i ovdje pod nebom?
Kasna je noć, a tek počima. Kako da joj sagledam kraja,
Kuda da krenem u ovo gluvo doba bez pijetlova, bez zrenika?
Kojim vodama, kojim vjetrovima, kako da
saperem ove biljege krvave?
Kako da nađem slobodno more i
riječi oproštajne?
Za mnom lelek okova, teških užeta, mlinskog kamenja,
Izlomljenih taljiga, čergi i seoba,
Za mnom poplave i krčevine, bolesti, nevolje i brodolomi
I jedan davni predak, otvrdnuo u žuljima,
Nepismen i neuk seljak u mraku viče: osveta, osveta!
Iz zemlje viče, iz mora, iz
kamena -
Nevin i na pravdi boga na kolac nabijen.
Za mnom sva prošlost stenje: osveta!
I danas kad
gledam u mrak kroz rešetke i oštrice bajoneta,
Kad posljednji put, možda,
pružam ruke svjetlosti
Leden i sapet u svim pravcima vjetrova -
Još ne sagledanu, u svim smjerovima,
Od zemlje do neba, mjesto pjesama, mjesto mladosti - pišem
Jedinu riječ - mjesto života, mjesto budućih zora,
snivanu,
Još nesagledanu, pišem jedinu riječ:
sloboda.
Jure Kaštelana
