Međutim, strahovanje da bi kozarački odmetnici u to vrijeme mogli izvršiti napad na jasenovačke logore bila su preuranjena. Istina, još 29. rujna bosansko-dubička partizanska četa razoružala je žandarmerijsku stanicu u selu Drakseniću, 7 km južno od Jasenovca, ali u to vrijeme od pet kozaračkih partizanskih četa koje su brojile od
150 do 200 još nedovoljno naoružanih boraca samo se jedna (bosansko-dubička) nalazila, uvjetno rečeno, na sektoru južno od Jasenovca. Istodobno šire područje Jasenovca, pa i same logore u Krapju, Bročicama te Ciglanu i Kožaru u nastajanju osiguravala je 13. ustaška bojna, odnosno, po njezinu odlasku na sektor Bihaća, lička ustaška po- lubojna ojačana 14. satnijom Štirove bojne iz Pakraca i Lipika.47
Neki izvori ukazuju na to da su se i kozarački partizani ujesen 1941. obavještajno interesirali za stanje u jasenovačkom logoru i za utvrđenja i jačinu ustaških jedinica u njemu i oko njega. Podatke o tome pribavljala je bo- sansko-dubička partijska organizacija u periodu od studenog 1941. do ožujka 1942. preko svog čovjeka u Jasenovcu, u prvom redu od Bećira Adi- lagića, otpravnika vlakova na željezničkoj stanici Jasenovac, i Đure Tmini- ća, nadzornika pruge u Jasenovcu. Postojala je i obavještajna veza s određenim veterinarom koji je u logoru liječio i ljude pa je dobio nadimak Doktor. Preko njega su dobivani podaci o stanju u logoru i posebno je ispitivana mogućnost oslobađanja logoraša. Međutim, u dobivenom odgovoru takav pothvat je ocijenjen neizvodivim u prvom redu s obzirom na geografski položaj logora.
U drugom izdanju svoje knjige Ustaški logori Mirko Peršen je konstatirao: “Prema nekim navodima, ideja o oslobađanju logora javila se još u jesen 1941. godine, ali je imala lokalne dimenzije i sve je ostalo samo na nekim informacijama o situaciji i rasporedu ustaških snaga u Jasenovcu.”51 Postoji pravilo da prikupljeni obavještajni podaci vrijede samo onda ako ih onaj kome su namijenjeni zna i može iskoristiti. Ovaj put - s obzirom na podatke koji su prikupili Dragan Lučić, Cazinjanin Bećir Adilagić, Đuro Tminić, Doktor i drugi, Slavonci i Kozarčani ocijenili su da ne postoje uvjeti za uspješan pothvat oslobađanja Jasenovca.
--------------------------Naime, premda je 2. krajiški odred krajem 1941. godine porastao na oko 1000 naoružanih boraca, njegove čete morale su biti razbacane kako bi osiguravale kozarska sela od ispada iz relativno jakih neprijateljskih garnizona Kostajnice, Dobrljina, Bosanskog Novog, Prijedora, Kozarca, Ivanjske, Bosanske Gradiške, Bosanske Dubice--------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Tijekom jeseni 1941. i nastupajuće zime slavonske partizanske snage bile su još suviše slabe da bi mogle sudjelovati u takvom pothvatu kao što je napad na jasenovački logor. To se najbolje vidi iz podataka o partizanskom odredu “Matija Gubec”, koji je geografski bio najbliži Jasenovcu: djelovao je oko 30 km sjeverno od logora, u trokutu Okučani, Pakrac, Banova Jaruga. Za taj odred Vojna enciklopedija kaže da je “formiran 4. 10
Ostale slavonske partizanske snage koje su eventualno mogle sudjelovati u napadu na Jasenovac posljednjih mjeseci 1941. i prvih mjeseci 1942. godine bile su također, kako brojčano tako i po naoružanju, suviše slabe za takav pothvat. Uza sve to, do proljeća 1942. godine između kozara- čkih i slavonskih partizana nije postojala
nikakva veza. A prvi preduvjet za uspješno izvođenje akcije oslobađanja jasenovačkih logoraša bilo je upravo njihovo zajedničko djelovanje.