Zapad na Istoku?

  • Začetnik teme Začetnik teme Paula
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Pa sta ti mislis da je?
Ja dajem svojih 5 dolara na prost navijacki mentalitet. Ono, odabrali smo da navijamo za Ruse, bez ikakvog valjanog razloga, i guramo tako bez obzira na sve.
Ja mislim da ruske službe rade već dugo ovde kao deo politike na Balkanu. Tu su im pomogli milošević i mira marković onda kada se trebalo opredeliti posle pada berlinskog zida.

Da se razumemo, rade i zapadne službe, ali Ruske imaju tu prednost što mogu da igraju na kartu religije i slovenstva.
 
Nešto je drugo, bitnije od religije.
(Kad znamo recimo da su Ćirilo i Metodije bili Grci, ne Rusi, a opet Grke nismo doživljavali kao pravosl braću)
U 9. v. nije bila razvijena nacionalna svest koja se tek počinje stvarati sa sv. Savom. Još uvek ne možemo odrediti tačan istorijski period kad je stvoreno srpsko nacionalno biće i taj osećaj pripadnosti nekom kolektiviteta koji nas razlikuje od drugih ne samo jezički, religijski.
 
Ja mislim da ruske službe rade već dugo ovde kao deo politike na Balkanu. Tu su im pomogli milošević i mira marković onda kada se trebalo opredeliti posle pada berlinskog zida.

Da se razumemo, rade i zapadne službe, ali Ruske imaju tu prednost što mogu da igraju na kartu religije i slovenstva.
Ima i toga, to je standardna stvar.
Ali da nije tog mentaliteta, onda bi ljudi umeli da realno sagledaju sliku i da donose realne, vazne zivotne odluke.
Okej je biti navijac jednom nedeljno, na utakmici, koja nema nikakav uticaj na tvoj zivot.
Ali donositi zivotno vazne odluke vodjen takvim stanjem uma, meni deluje veoma infantilno.
 
Ovo uopšte nije istina.
Oslobađanje od Turaka, kao i samo sticanje nezavisnoti nakon ruske pobede u ratu sa Turcima 1877. godine, u potpunosti su Srbiji doneli Rusi.
Zapad je sve činio da do toga ne dođe.
Pa ta Sanstefanska Bugarska, kao protektorat u dalje u sklopu Osmanskog carstva, stvoren je samo zato što su Britanci postavili ultimatum Rusima, da bez obzira na njihovu pobedu u ratu, granice Rusije i Srbije se neće pomeriti ni stopu, na štetu Osmanlija.
Kakav crni Zapad nešto isboksovao Srbima i Srbiji.
Sticanje nezavisnosti Srbije je već bilo obezbeđeno od strane Rusa. Mi smo se prodali zapravo Zapadu, za sitan kusur, koji su nam bacili pred noge, kako smo i sami doprineli britanskom uspehu da se osujeti rusko oslobađanje Balkana od Turaka, još te 1877. godine.
Zbog toga su Turci preživeli na Balkanu još dobrih tridesetak godina i biće potreban još jedan rat da bi se oni izbacili.
Nazalost pogresni kratkorocni pohlepni interesni potezi su omogucili opstanak Turske, ondasnjeg Osmanskog carstva sa ove strane moreuza ukljucujuci i naredne periode, cije posledice osecamo i danas, mislim na Evropu
 
Pa da, ali to bi mogli da kažu npr Česi pa ne kažu. I oni su sloveni. Dakle, jel u pitanju religija ili što smo Sloveni?

Ako je religija i Grci su pravosl, od njih smo dobili ćirilično pismo.
Ako je slovenstvo, i Slovenci su sloveni, česi itd...
Znači ni jedno ni drugo nije primarni razlog.
Geneticar Profesor Kljusov je dokazao da su danasnji Rusi u Rusiji poreklom iz Srbije.
Deca u Ruskim skolama to isto uce. Do 19 veka nas i Ruski knjizevni jezik je bio identican dok nam nisu poslali iz Beca
placenog nemackog spijuna Vuka Karadzica.
:D
 
Poslednja izmena:
Animozitet prema Zapadu kreće sa Slobom, bolje reći prema demokratiji kao sistemu u kojem je moguće smeniti vlast, ljudskim pravima i drugim zapadnim vrednostima. Ko se ne seća tog vremena ili se još nije rodio neka pogleda šta izjavljuje Aleksandar Vulin i biće mu jasno. Mržnja koju ti ljudi osećaju prema Zapadu je uzrokovana isključivo time što Zapad insistira na smenjivosti vlasti, a Vulin i njemu slični su otvoreni staljinisti i totalitaristi. Svi sukobi koje su Srbi imali sa Zapadom tokom 90ih su samo nadogradnja koja je fino poslužila našim staljinistima da u narodu razviju tu netrpeljivost prema Zapadu i bilo kome ko je prozapadno orijentisan. I to se čini i dan danas.
 
Ništa nije smešno. Proste činjenice. Carska Rusija, na vrhuncu svoje moći u XIX veku, nastupa kao zaštitnik pravoslavnih naroda u Osmanskom carstvu. Jedan od prioriteta njene spoljne politike je demontaža Osmanlija. Prirodno, kao njen jedini rival Velika Britanija čini sve ne bi li ih u tome osujetila i uzima Osmanlije pod svoju zaštitu. Krimski rat je samo jedan segment, britanskih pakosti koje su priredili Rusima, ne bi li ih sprečili da oteraju ove Seldžuke tamo gde im je i mesto.
Uglavnom, Srbija je njihovo prvorođenče. Prvo su nas rodili i brižljivo pazili kao svaki roditelj svoje dete. Svaka ruska pobeda nad Turcima, pritisak ili ultimatum, bila je praćena pogodnostima za Srbe i Srbiju. Mi to sve u tom nekom svom rajinskom mentalitetu, sve to objašnjavamo mudrom i državničkom politikom Miloša Obrenovića, koji je realno bio ***** na biciklu, da iza njega nije bila Rusija.
U dešavanjima iz perioda 1876-1878. godine, vlada tek potpuni haos dezinformacija i sluđivanja srpske javnosti, od uglavnom zagovornika švapskog i britanskog kolonijalizma na ovim prostorima. Sve se vadi iz konteksta, cherry-pickingom se u potpunosti iskrivljuju okolnosti i događaji, što ima za cilj da današnjim Srbima predstavim Rusiju, kao nekoga ko u tim trenucima ne želi dobro Srbima, nekoga ko više voli Bugare. Bugare koje su sve do te 1878. godine, Turci besomučno klali, besni zbog toga što Srbima ništa nisu smeli.
Tek, sam početak velike Istočne krize, kao oslonca svim ostalim anglofilskim lažima, bila je Nevesinjska puška. Ustanak Srba u BiH, navodno slučajan, negde se za njega protura priča da je plod saradnje Crne Gore i AU, ali je zapravo jasno da je njega inicirala sama Srbija, pokušavajući da oslobodi i sebi priključi prostor BiH, igrajući se vrlo ozbiljno sa svojom sudbinom i sudbinom Rusije.
Naime, u čitavom isplaniranom sledu događaja, Beograd je isplanirao da Rusiju protiv njene volje uvuče u još jedan rat sa Turcima, koji ovi nisu smeli da vode, zbog britanske pretnje novim Krimskim ratom. Redom su Turci lomili ustanike u BiH, potom Crnu Goru, onda i Srbiju. Sve što su Rusi do tada stvorili, posle Bagrdana je došlo u pitanje, a meni lično je velika nepoznanica da li je Srbija još od samog početka išla upravo na to, svoj poraz u ratu sa Turcima, kako bi primorala Ruse da ujašu i oslobode ceo Balkan.
Nešto takvo se i dogodilo. Prvo su Rusi obezbedeli Srbiji primirje sa Turcima, uz obećanje da će naredne godine, 1877. godine udarati na Tursku, samo je potrebno prethodno da obezbede, da u slučaju sukoba sa Britancima, Nemačka i Austrougarska se neće umešati i stati na britansku stranu. Rečeno, obezbeđeno.
Polupali su sve tursko na Balkanu i praktično ušli u Carigrad. Isprečili su im se Britanci sa drendotima. U međuvremenu su Britanci pridobili verolomne AU Švabe i obećale im teritoriju BiH za njihovu podršku u sukobu sa Rusima. Bukvalno prodali Švabama našu zemlju.
Epilog: Bizmark sazvao konferenciju, kako bi sebe i tek ujedinjenu Nemačku predstavio silom kakva i jeste bila. Britanci došli sa crvenom linijom, da uprkos velikoj ruskoj pobedi u ratu, granice Srbije, a njihovog mezimčeta prljave Srbije, neće biti proširene ni za stopu.
Rusi, u želji da se izvuku i barem nešto sačuvaju, pokušavaju bukvalno čitav prostor koji su oslobodili ugurati u jednu vazalnu oblast i dalje u sklopu Osmanskog carstva, pod nazivom Sanstefanska Bugarska. Naši odlepili, ograničeni u svom nacionalizmu i ruskoj beskrajnoj pažnji, kao terasa.
Ideja Sanstefanske Bugarske naravno propada. Srbija kao kusur, dobija tri okruga na jugu, Pirotski, Toplički i Vranjski (Niš je svakako bio predviđen da bude srpski, lažu vas Natofili). Deo oslobođenog prostora se deli na dva dela, oba praktično međunarodna protektorata, nešto kao danas BiH, dok se veći deo Makedonije, Albanije, Kosova, Sandžaka i Trakije prosto vraća nazad Turcima.
Iako je sve već bilo oslobođeno i Turci proterani u Anadoliju.
Za sve će balkanski saveznici morati boriti ponovo, tridesetak godina kasnije.
Za Dnevnik, Bugarska nezavisnost stiče tek 1908. godine. 1876. godine, recimo, Bugarska ne postoji. Srbija pomaže kulturno i finansijski bugarsko oslobađanje. Saoseća sa bugarskim patnjama.
Za britanske naciste, poput premijera, Jevreja, Bendžamina de Izraelija, i mi Bugari ćemo i dalje biti bedni, odrpani, niži oblik života, naspram kitnjastih i raskošnih turskih begova i aga, koje će Britanija i dalje podržavati. Možda i zbog toga što su ti begovi, age i sultani, dugovali silne pare Londonu i što iz Osmanskog carstva povoljnim ugovorima, crpelo enormnog bogatstvo za Engleze, ali nećemo dalje špekulisati.
 
Ništa nije smešno. Proste činjenice. Carska Rusija, na vrhuncu svoje moći u XIX veku, nastupa kao zaštitnik pravoslavnih naroda u Osmanskom carstvu. Jedan od prioriteta njene spoljne politike je demontaža Osmanlija. Prirodno, kao njen jedini rival Velika Britanija čini sve ne bi li ih u tome osujetila i uzima Osmanlije pod svoju zaštitu. Krimski rat je samo jedan segment, britanskih pakosti koje su priredili Rusima, ne bi li ih sprečili da oteraju ove Seldžuke tamo gde im je i mesto.
Uglavnom, Srbija je njihovo prvorođenče. Prvo su nas rodili i brižljivo pazili kao svaki roditelj svoje dete. Svaka ruska pobeda nad Turcima, pritisak ili ultimatum, bila je praćena pogodnostima za Srbe i Srbiju. Mi to sve u tom nekom svom rajinskom mentalitetu, sve to objašnjavamo mudrom i državničkom politikom Miloša Obrenovića, koji je realno bio ***** na biciklu, da iza njega nije bila Rusija.
U dešavanjima iz perioda 1876-1878. godine, vlada tek potpuni haos dezinformacija i sluđivanja srpske javnosti, od uglavnom zagovornika švapskog i britanskog kolonijalizma na ovim prostorima. Sve se vadi iz konteksta, cherry-pickingom se u potpunosti iskrivljuju okolnosti i događaji, što ima za cilj da današnjim Srbima predstavim Rusiju, kao nekoga ko u tim trenucima ne želi dobro Srbima, nekoga ko više voli Bugare. Bugare koje su sve do te 1878. godine, Turci besomučno klali, besni zbog toga što Srbima ništa nisu smeli.
Tek, sam početak velike Istočne krize, kao oslonca svim ostalim anglofilskim lažima, bila je Nevesinjska puška. Ustanak Srba u BiH, navodno slučajan, negde se za njega protura priča da je plod saradnje Crne Gore i AU, ali je zapravo jasno da je njega inicirala sama Srbija, pokušavajući da oslobodi i sebi priključi prostor BiH, igrajući se vrlo ozbiljno sa svojom sudbinom i sudbinom Rusije.
Naime, u čitavom isplaniranom sledu događaja, Beograd je isplanirao da Rusiju protiv njene volje uvuče u još jedan rat sa Turcima, koji ovi nisu smeli da vode, zbog britanske pretnje novim Krimskim ratom. Redom su Turci lomili ustanike u BiH, potom Crnu Goru, onda i Srbiju. Sve što su Rusi do tada stvorili, posle Bagrdana je došlo u pitanje, a meni lično je velika nepoznanica da li je Srbija još od samog početka išla upravo na to, svoj poraz u ratu sa Turcima, kako bi primorala Ruse da ujašu i oslobode ceo Balkan.
Nešto takvo se i dogodilo. Prvo su Rusi obezbedeli Srbiji primirje sa Turcima, uz obećanje da će naredne godine, 1877. godine udarati na Tursku, samo je potrebno prethodno da obezbede, da u slučaju sukoba sa Britancima, Nemačka i Austrougarska se neće umešati i stati na britansku stranu. Rečeno, obezbeđeno.
Polupali su sve tursko na Balkanu i praktično ušli u Carigrad. Isprečili su im se Britanci sa drendotima. U međuvremenu su Britanci pridobili verolomne AU Švabe i obećale im teritoriju BiH za njihovu podršku u sukobu sa Rusima. Bukvalno prodali Švabama našu zemlju.
Epilog: Bizmark sazvao konferenciju, kako bi sebe i tek ujedinjenu Nemačku predstavio silom kakva i jeste bila. Britanci došli sa crvenom linijom, da uprkos velikoj ruskoj pobedi u ratu, granice Srbije, a njihovog mezimčeta prljave Srbije, neće biti proširene ni za stopu.
Rusi, u želji da se izvuku i barem nešto sačuvaju, pokušavaju bukvalno čitav prostor koji su oslobodili ugurati u jednu vazalnu oblast i dalje u sklopu Osmanskog carstva, pod nazivom Sanstefanska Bugarska. Naši odlepili, ograničeni u svom nacionalizmu i ruskoj beskrajnoj pažnji, kao terasa.
Ideja Sanstefanske Bugarske naravno propada. Srbija kao kusur, dobija tri okruga na jugu, Pirotski, Toplički i Vranjski (Niš je svakako bio predviđen da bude srpski, lažu vas Natofili). Deo oslobođenog prostora se deli na dva dela, oba praktično međunarodna protektorata, nešto kao danas BiH, dok se veći deo Makedonije, Albanije, Kosova, Sandžaka i Trakije prosto vraća nazad Turcima.
Iako je sve već bilo oslobođeno i Turci proterani u Anadoliju.
Za sve će balkanski saveznici morati boriti ponovo, tridesetak godina kasnije.
Za Dnevnik, Bugarska nezavisnost stiče tek 1908. godine. 1876. godine, recimo, Bugarska ne postoji. Srbija pomaže kulturno i finansijski bugarsko oslobađanje. Saoseća sa bugarskim patnjama.
Za britanske naciste, poput premijera, Jevreja, Bendžamina de Izraelija, i mi Bugari ćemo i dalje biti bedni, odrpani, niži oblik života, naspram kitnjastih i raskošnih turskih begova i aga, koje će Britanija i dalje podržavati. Možda i zbog toga što su ti begovi, age i sultani, dugovali silne pare Londonu i što iz Osmanskog carstva povoljnim ugovorima, crpelo enormnog bogatstvo za Engleze, ali nećemo dalje špekulisati.

Manje balkan ifno - vise istorije.
 
Animozitet prema Zapadu kreće sa Slobom, bolje reći prema demokratiji kao sistemu u kojem je moguće smeniti vlast, ljudskim pravima i drugim zapadnim vrednostima. Ko se ne seća tog vremena ili se još nije rodio neka pogleda šta izjavljuje Aleksandar Vulin i biće mu jasno. Mržnja koju ti ljudi osećaju prema Zapadu je uzrokovana isključivo time što Zapad insistira na smenjivosti vlasti, a Vulin i njemu slični su otvoreni staljinisti i totalitaristi. Svi sukobi koje su Srbi imali sa Zapadom tokom 90ih su samo nadogradnja koja je fino poslužila našim staljinistima da u narodu razviju tu netrpeljivost prema Zapadu i bilo kome ko je prozapadno orijentisan. I to se čini i dan danas.
Sa Slobom?
Sloba je kriv za previše stvari. Sloba je pre svega bio nesposoban državnik i političar, spregnut i sapet teretom svoje supruge, koja se uvek nalazila na raskrsnici više svetova.
Ali ne bih se složio da se animozitet prema Zapadu razvio sa Slobom. Šta mi uopšte odlučujemo i razvijamo? Ko nas šta pita?
Pre bih rekao da su neki stari antagonizmi, fašizmi i rasizmi, bili stavljeni u fioku i periodu hladnoratovskog sukoba Sovjeta i USA. Mi smo tu zbog Titovog oportunizma i kukavičluka, odabrali stranu USA. Tako da jesmo bili u zoni njihovog kulturnog i ekonomskog uticaja.
Međutim, 1989. godine, pada Berlinski zid, završava se Hladni rat, ujedinjuje se Nemačka, a sa njom se vraćaju i razne mitelevropske koještarije, zbog kojih bi i prolazimo ovako kako prolazimo. Stvari su se praktično resetovale na period pre WWI. Negde na kraj XIX. Postoje dve moćne strane, Nemačka uklještena između, pokušava da dođe do duha i na površinu, sitnim trgovanjem, otvori svoj životni prostor. Tako da za taj navodni srpski antagonizam prema Zapadu, ne treba tražiti objašnjenje kod Srba, već pre svega u politici i ponašanju tog istog Zapada prema Srbima.
Pa nema bre šta nam nisu radili. Bukvalno sa punim pravom imamo mrzeti sve što ima veze sa Zapadom, EU i NATO-om.
 
Da li je Srbija Zapad na Istoku ili Istok na Zapadu?

Šta kažete na ovo?


Od kada u Srbiji postoji animozitet prema Zapadu i zašto se smatra da je neko veći patriota ako je okrenut Istoku? Od kada to datira i na čemu je utemeljeno?
Još od druga Tita koji je propagirao ispravni komunizam nasuprot zapadu i trulom kapitalizmu. Tragovi su ostali i dublji su nego što smo mislili.
 
Usluge koje Rusija čini Srbiji su školski primeri medveđih usluga, kao kad ti zelenaš pomogne da se spasiš kad si u najvećim gomnima, pa posle očekuje da mu celi život budeš dužnik.

To neko romantizovanje ruske čizme nije nova stvar, ono postoji od 19og veka, setimo se da je 4/5 tadašnjeg stanovništva bilo za Pašićevu stranku, a on je drvio na Rusiju 24/7 videći u njoj izbavitelja što od Turske što od Austrije. Na kratko smo bili zalečeni u periodu Titove prosvećene autokratije, ali se taj mit reaktivirao 90ih od strane službi i sl, i Srbija se ponovo sunovratila u petlju primitivizma (jedino moguće stanje kada ti je Rusija uzor) iz koje ne može da se iskobelja do danas, a pitanje da li će uopšte.
 
Ništa nije smešno. Proste činjenice. Carska Rusija, na vrhuncu svoje moći u XIX veku, nastupa kao zaštitnik pravoslavnih naroda u Osmanskom carstvu. Jedan od prioriteta njene spoljne politike je demontaža Osmanlija. Prirodno, kao njen jedini rival Velika Britanija čini sve ne bi li ih u tome osujetila i uzima Osmanlije pod svoju zaštitu. Krimski rat je samo jedan segment, britanskih pakosti koje su priredili Rusima, ne bi li ih sprečili da oteraju ove Seldžuke tamo gde im je i mesto.
Uglavnom, Srbija je njihovo prvorođenče. Prvo su nas rodili i brižljivo pazili kao svaki roditelj svoje dete. Svaka ruska pobeda nad Turcima, pritisak ili ultimatum, bila je praćena pogodnostima za Srbe i Srbiju. Mi to sve u tom nekom svom rajinskom mentalitetu, sve to objašnjavamo mudrom i državničkom politikom Miloša Obrenovića, koji je realno bio ***** na biciklu, da iza njega nije bila Rusija.
U dešavanjima iz perioda 1876-1878. godine, vlada tek potpuni haos dezinformacija i sluđivanja srpske javnosti, od uglavnom zagovornika švapskog i britanskog kolonijalizma na ovim prostorima. Sve se vadi iz konteksta, cherry-pickingom se u potpunosti iskrivljuju okolnosti i događaji, što ima za cilj da današnjim Srbima predstavim Rusiju, kao nekoga ko u tim trenucima ne želi dobro Srbima, nekoga ko više voli Bugare. Bugare koje su sve do te 1878. godine, Turci besomučno klali, besni zbog toga što Srbima ništa nisu smeli.
Tek, sam početak velike Istočne krize, kao oslonca svim ostalim anglofilskim lažima, bila je Nevesinjska puška. Ustanak Srba u BiH, navodno slučajan, negde se za njega protura priča da je plod saradnje Crne Gore i AU, ali je zapravo jasno da je njega inicirala sama Srbija, pokušavajući da oslobodi i sebi priključi prostor BiH, igrajući se vrlo ozbiljno sa svojom sudbinom i sudbinom Rusije.
Naime, u čitavom isplaniranom sledu događaja, Beograd je isplanirao da Rusiju protiv njene volje uvuče u još jedan rat sa Turcima, koji ovi nisu smeli da vode, zbog britanske pretnje novim Krimskim ratom. Redom su Turci lomili ustanike u BiH, potom Crnu Goru, onda i Srbiju. Sve što su Rusi do tada stvorili, posle Bagrdana je došlo u pitanje, a meni lično je velika nepoznanica da li je Srbija još od samog početka išla upravo na to, svoj poraz u ratu sa Turcima, kako bi primorala Ruse da ujašu i oslobode ceo Balkan.
Nešto takvo se i dogodilo. Prvo su Rusi obezbedeli Srbiji primirje sa Turcima, uz obećanje da će naredne godine, 1877. godine udarati na Tursku, samo je potrebno prethodno da obezbede, da u slučaju sukoba sa Britancima, Nemačka i Austrougarska se neće umešati i stati na britansku stranu. Rečeno, obezbeđeno.
Polupali su sve tursko na Balkanu i praktično ušli u Carigrad. Isprečili su im se Britanci sa drendotima. U međuvremenu su Britanci pridobili verolomne AU Švabe i obećale im teritoriju BiH za njihovu podršku u sukobu sa Rusima. Bukvalno prodali Švabama našu zemlju.
Epilog: Bizmark sazvao konferenciju, kako bi sebe i tek ujedinjenu Nemačku predstavio silom kakva i jeste bila. Britanci došli sa crvenom linijom, da uprkos velikoj ruskoj pobedi u ratu, granice Srbije, a njihovog mezimčeta prljave Srbije, neće biti proširene ni za stopu.
Rusi, u želji da se izvuku i barem nešto sačuvaju, pokušavaju bukvalno čitav prostor koji su oslobodili ugurati u jednu vazalnu oblast i dalje u sklopu Osmanskog carstva, pod nazivom Sanstefanska Bugarska. Naši odlepili, ograničeni u svom nacionalizmu i ruskoj beskrajnoj pažnji, kao terasa.
Ideja Sanstefanske Bugarske naravno propada. Srbija kao kusur, dobija tri okruga na jugu, Pirotski, Toplički i Vranjski (Niš je svakako bio predviđen da bude srpski, lažu vas Natofili). Deo oslobođenog prostora se deli na dva dela, oba praktično međunarodna protektorata, nešto kao danas BiH, dok se veći deo Makedonije, Albanije, Kosova, Sandžaka i Trakije prosto vraća nazad Turcima.
Iako je sve već bilo oslobođeno i Turci proterani u Anadoliju.
Za sve će balkanski saveznici morati boriti ponovo, tridesetak godina kasnije.
Za Dnevnik, Bugarska nezavisnost stiče tek 1908. godine. 1876. godine, recimo, Bugarska ne postoji. Srbija pomaže kulturno i finansijski bugarsko oslobađanje. Saoseća sa bugarskim patnjama.
Za britanske naciste, poput premijera, Jevreja, Bendžamina de Izraelija, i mi Bugari ćemo i dalje biti bedni, odrpani, niži oblik života, naspram kitnjastih i raskošnih turskih begova i aga, koje će Britanija i dalje podržavati. Možda i zbog toga što su ti begovi, age i sultani, dugovali silne pare Londonu i što iz Osmanskog carstva povoljnim ugovorima, crpelo enormnog bogatstvo za Engleze, ali nećemo dalje špekulisati.
Moraš imati u vidu da je današnja geopolitička mapa Evrope i sveta bitno drugačija od one iz XIX veka. Gotovo svi balkanski i istočnoevropski narodi, sem Srba, su svoju spoljnu politiku uskladili sa tom činjenicom, iako ih je Rusija pomagala u borbi protiv Turaka. Sem toga, mnogi od njih su osetili šta znači biti pod ruskom čizmom, sem Srba, pa je možda i to pravi razlog zašto jedino mi maštamo da budemo ruska gubernija, a ne šta se dešavalo u XIX veku.
 
Sa Slobom?
Sloba je kriv za previše stvari. Sloba je pre svega bio nesposoban državnik i političar, spregnut i sapet teretom svoje supruge, koja se uvek nalazila na raskrsnici više svetova.
Ali ne bih se složio da se animozitet prema Zapadu razvio sa Slobom. Šta mi uopšte odlučujemo i razvijamo? Ko nas šta pita?
Pre bih rekao da su neki stari antagonizmi, fašizmi i rasizmi, bili stavljeni u fioku i periodu hladnoratovskog sukoba Sovjeta i USA. Mi smo tu zbog Titovog oportunizma i kukavičluka, odabrali stranu USA. Tako da jesmo bili u zoni njihovog kulturnog i ekonomskog uticaja.
Međutim, 1989. godine, pada Berlinski zid, završava se Hladni rat, ujedinjuje se Nemačka, a sa njom se vraćaju i razne mitelevropske koještarije, zbog kojih bi i prolazimo ovako kako prolazimo. Stvari su se praktično resetovale na period pre WWI. Negde na kraj XIX. Postoje dve moćne strane, Nemačka uklještena između, pokušava da dođe do duha i na površinu, sitnim trgovanjem, otvori svoj životni prostor. Tako da za taj navodni srpski antagonizam prema Zapadu, ne treba tražiti objašnjenje kod Srba, već pre svega u politici i ponašanju tog istog Zapada prema Srbima.
Pa nema bre šta nam nisu radili. Bukvalno sa punim pravom imamo mrzeti sve što ima veze sa Zapadom, EU i NATO-om.
Slobina supruga se nikad nije ''nalazila na raskrsnici više svetova''. Naprotiv, oduvek je bila okrenuta Istoku i komunizmu. Veličala je kineski ekonomski napredak i sanjala o vaskrsnuću SSSRa. Upravo to njeno bezumno maštanje nas je uvelo u sukob sa Zapadom. Na kraju je i dobila azil u Rusiji, kao njihov verni sluga.
Ponovo ujedinjena Nemačka je možda bila protiv Srba, ali zaboravljaš da Srbi nisu imali gotovo nikakav sukob sa SAD. Štaviše, bili saveznici u WW2 a u WW1 se srpska zastava vijorila na krovu Bele kuće. I umesto da se taj kapital iskoristi, Mira i njen papučar nas odvode pravo u sukob sa SAD. I kao što rekoh, njihova porodica za to biva nagrađena od strane Rusije. Danas u Moskvi imaš spomenik Slobi a njegov sin biznismen se hvali kako mu je otac vodio ratove protiv Zapada protiv kojeg se Rusija navodono i danas bori. Preko čijih leđa je vodio te ratove i za čiji račun, nije objasnio.
 
Poslednja izmena:
Moraš imati u vidu da je današnja geopolitička mapa Evrope i sveta bitno drugačija od one iz XIX veka. Gotovo svi balkanski i istočnoevropski narodi, sem Srba, su svoju spoljnu politiku uskladili sa tom činjenicom, iako ih je Rusija pomagala u borbi protiv Turaka. Sem toga, mnogi od njih su osetili šta znači biti pod ruskom čizmom, sem Srba, pa je možda i to pravi razlog zašto jedino mi maštamo da budemo ruska gubernija, a ne šta se dešavalo u XIX veku.
Da se razumemo, mi bi je prvi "uskladili" da smo mogli i da nas je neko pitao. Sve i jedan srpski "vožd" od devedesetih godina, čini sve ne bi li dobio makar jednu lepu reč sa tog Zapada, ali ona je uglavnom nedostižna. Takođe, sumnjam da ukupno tri čoveka u Srbiji, maštaju o njoj kao nekakvoj ruskoj guberniji. Celokupna srpska privrženost prema Rusiji, ukoliko uopšte postoji na nekim iskrenim osnovama, ima za cilj pronalaženje zaštite od postupaka Zapada, koji ne samo da nam uništava državu, već nas uništava kao narod.
I sad dolazimo do toga, da bi mi mogli da cvilimo koliko hoćemo tim istim Rusima, da nas Zapad bije, da ti naši vapaji iz nekog razloga ne padaju na plodno rusko tlo. Nejasno zašto, ali ovi današnji Rusi se primaju na zaštitničku ulogu Rusije naspram Srbije. Da li je to nasleđe sovjetskog perioda ili pokušavaju da se nakaleme na davno nestalu prošlost carske Rusije, ne može se sa sigurnošću reći, ali Rusija zaista nastupa zaštitničkiu prema Srbiji.
I to dovodi do požara osećanja na obe strane. I problem tom istom Zapadu, koji razumljivo pokušava da ukloni prepreku, za sve svoje naume koje ima sa Srbijom.
Sticaj okolnosti valjda.
Rusi su imperijalistički narod, bez daljnjeg, daleko od toga da su bezgrešni. Stvar je u tome što je njihov odnos prema Srbiji beo i čist kao sneg. Primer koji valjda svesno ističu i bore se za njega.
Carska Rusija je zbog Srbije, bukvalno zbog Srbije i Srba ušlo i kreirala WWI, u kome je i poginula. Kompletna priča između Srba i Rusa je veličanstvena i plemenita. Zato obe strane insistiraju na njoj. Valjda da se ne bi bavili onim drugim, krvavim ruskim i srpskim tragovima.
 

Back
Top