Kada se sa narativne matrice okrenemo sadrzaju, nalazimo da su Jovan i sinopticka jevandjelja opet veoma razliciti:
- u sinoptickim, mnoga od Isusovih isceljenja, oko kojih se neretko okrece cela naracija, su egzorcisticke prirode; kod Jovana nema egzorcizma
- u sinoptickim, kada je upitan za znake svog autoriteta, Isus odlucno odbija da ih da (Marko 8:11-12). Jedan od najistaknutijih aspekata kod Jovana je inflacija znakova koju Isus daje u prilog svog statusa i autoriteta (2:11, 23; 3:2; 4:48, 54; 6:2, 14; 7:31; 9:16; 11:47; 12:8, 37; 20:30). U kontekstu ovoga, da citiram deo svog ranijeg posta:
Isus odbija da dokaze svoj identitet kroz cuda, tj. znake, dovodeci svoju poziciju u vezu sa starozavetnim Jonom. Jona je bio poslat od Boga da Asirce u Ninivi privede kajanju, ali kako je odbio bog ga je kaznio tako sto je Jona posle bure zavrsio u utrobi velike ribe, ali je posle tri dana voljom bozjom 'izbljuvan' na obalu da bi izvrsio povereni mu zadatak. Isus je u drugacijoj situaciji, on propoveda neposlusnoj masi ali ona odbija njegovu rec trazeci dokaze u vidu 'znaka'. Ali jedini dokaz koji ce dobiti je Jonin znak, tj, u kontekstu Matejevog jevandjelja, uskrsnuce koje ce se dogoditi isto tri dana posle smrti. Kod Mateja Isus odbija da da znake ili izvede cuda da bi sebe dokazao. Medjutim, kod Jovana imamo sustinski drugaciju situaciju. Jedini razlog zbog koga Isus izvodi cuda je da bi dokazao svoju divinity, sto je kod Mateja predstavljeno kao iskusavanje necastivog. Kod Jovana to nije slucaj. Tvrdnju da je 'Hleb zivota', Isus potkrepljuje kada sa 5 hlebova naharni 5000 ljudi. Tvrdnju da je 'Svetlost zivota' Isus dokazuje cudotvornim isceljenjem slepca. Tvdrnju da je on 'vaskrsenje i zivot' dokazuje dizanjem Lazara iz Vitanije iz mrtvih. Za razliku od Mateja, gde Isus odbija da cini cuda kao vid djavoljeg iskusavanja, kod Jovana 4:48 Isus nedvosmisleno kaze: I reče mu Isus: Ako ne vidite znaka i čudesa, ne verujete. Isus isceljuje bolesnog decaka i njegov otac postaje verujuci (Jovan 4:53).
- sinopticki Isus pita ucenike - Šta govore ljudi, ko sam ja? (Marko 8:27), ali ne komentarise eksplicitno njihove odgovore. Kada je prozvan za izvor svog autoriteta, on uzvraca kontra pitanjem o autoritetu Jovana Krstitelja i odbija da odgovori bilo sta o svom (Marko 11:27-33). Kod Jovana, glavna tema Isusovih diskursa je on sam, njegov status, njegov identitet, njegov odnos sa Bogom i ucenicima. Ti diskursi nisu vid privatne komunikacija izmedju Isusa i njegovih sledbenika, oni su sustina Isusovog javnog ucenja.
- centralna tema sinoptickih kazivanja je Carstvo Bozije. Kod Jovana, ovaj termin javlja se samo u 3:3-5
- mozda najupadljivija razlika jeste razlika u stilu ucenja. U sinoptickim jevandjeljima srecemo kratke govore na razlicite teme. Jedino supstancijalni diskursi sadrze serije takvih kazivanja. Druga glavna forma su parabole, u kojima jednostavne price sluze da ukazu na poentu o Bogu i njegovom carstvu. Kljucna fraza je
'je kao' - Carstvo Bozije
je kao pa nastavak price. Sinopticke parabole su analogije. Kod Jovana, s druge strane, imamo dugacke i angazovane metaforicne diskurse, bez veze 'je kao', pa prema tome i bez analogija. Najkarakteristicniji od Jovanovih diskursa su
'Ja sam' govori - Ja sam istinski čokot... (15:1). Isus nije nesto
kao cokot; on
je cokot. Cokot (vino) je simbol zivota, Isus je pravi cokot, prema tome, Isus
je zivot. Slicno, 6:35 - Ja sam hljeb života, to jest, jedini pravi hleb. Za razliku od ucenja u sinoptickom materijalu, kod Jovana nema prica, nema akcija koje ilustruju odnos Boga sa ljudima. Isto kao sto kod Jovana ne postoje parabole ili analogije, u sinoptickim jevandjeljima nema simbolicnih metafora.
Nemoguce je da je Isus svoju kratku karijeru proveo uceci ljude na dva potpuno razlicita nacina, prenoseci potpuno razlicite sadrzaje i stvarajuci dve sasvim razlicite tradicije, skoro bez ikakvih preklapanja.
Ucenjaci su poslednjih dva veka morali metodoloski da ustanove koja tradicija je referentna za identifikovanje atributa istorijskog Isusa. Skoro jednoglasno, taj izbor je pao na sinopticka jevandjelja, buduci da Jovan predstavlja poodmakli teoloski razvoj, u kome su autorove meditacije o liku i delu Hrista predstavljene u prvom licu, kao da ih je Isus izgovorio. Dugo je medju teolozima vladalo misljenje da je Jovan zabelezio samo ono sto su izostavili pisci sinoptickih jevandjelja, sto pretpostavlja da je pisac Jovana bio upoznat sa tim spisima. Kriticka istoriografija, medjutim, sahranila je ovo infantilno tumacenje i danas smo prilicno sigurni da je Jovan pisao nezavisno od sinoptickog materijala. Pisci starijih, sinoptickih jevandjelja nikako nisu mogli znati da ce neko posle njih zabeleziti teme koje su oni izostavili i prirodno je ocekivati da je svaki od njih nastojao da sve centralne stvari iz Isusovog ucenja budu zabelezene iz njegovog pera. Ali, kako vidimo, citava Jovanova teologija iz prvog lica o Isusovom arhe-bozanstvu i njegovoj jednakosti i identicnosti sa Bogom ne nalazi se u sinoptickim jevandjeljima, narocito ne kod Mateja, koji bi nominalno, uz Jovana, trebalo da bastini tradiciju neposrednog Isusovog ucenika (Marko i Luka nisu bili medju Isusovim apostolima). Cak i poredak nekih vaznih dogadjaja iz Isusovog zivota u Jevandjelju po Jovanu determinisan je autorovom teoloskom agendom isto koliko i klasicni doktrinarni diskursi. Dobar primer za to je datum Isusove smrti -
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11923006&postcount=211 . Kroz slicnu analizu mozemo razumeti i marginalizaciju 'ciscenja Hrama' u Jovanovom jevandjelju, jednog od centralnih dogadjaja u sinoptickom materijalu.
Iako je nemoguce povuci rezolutnu granicu izmedju teoloskog Jovana i istorijskih sinopsisa, buduci da je svaki od autora u manjoj ili vecoj meri bio teolog, ostaje nesporna cinjenica da informacije o istorijskom Isusu primarno moramo traziti u sinoptickim jevandjeljima.