Zaboravljeni domaci glumci

249_757.jpg

Miroljub Lešo
danas naleteh na ovu sliku u novinama...
Salaš u malom ritu...Kapelski kresovi....Otpisani...Sutjeska..itd itd...uglavnom ratna tematika.
 
Nebojša Bakočević se ne bi mogao nazvati nepravedno zapostavljenim..nisam mogla da verujem šta je sve nekadašnja zvezda filmova "Crni bombarder","Bal na vodi"..serije "Zaboravljeni" ...sebi dozvolio...šteta
http://www.pressonline.rs/sr/vesti/magazin/story/72287/Prokletstvo+slave.html

Nebojša Bakočević
Beogradski glumac i "dečko koji najviše obećava". Na prstima jedne ruke mogle su da se nabroje devojčice iz nekadašnje Osme gimnazije i čuvenog gradskog poteza "Cvetić" - SKC koje nisu bile zaljubljene u njega. Kasnije je sve poprimilo epidemiološke razmere, pa se ubrzo i ceo ženski Beograd zaljubio u Nebojšu Bakočevića, čije su džejmsdinovske slike u razdrljenoj košulji preplavile izloge duž gradske štrafte, od Slavije pa do picerije "Snežana" na kraju Knez Mihailove ulice.
Eh, baš preteraše. Bakočević nikada nije bio posebno telantovan, a fizički je izrazito sitan i nizak... a ovde ga predstavljaju kao opakog tipa.

Slobodan Aligrudic.
On se u filmu sa Evom Ras cijeg imena pokusavam da se setim dva minuta al ne mogu prvi put izveo ljubavnu scenu kod nas na platnu
A mozda sam i permutovala nesto?
Nisi. To je Makavejevov Ljubavni slučaj.
 
Znam da nije tvoj stav. Sećam se i ja 91, 92... i kako sam se pitala šta to vide kod Bakočevića : )

Možda bi trebalo otvoriti i temu o lažnoj slavi. Čini mi se da postoje glumci koji su slavni samo zato što su novine odlučile da treba da budu slavni, a u stvarnom životu retko sretneš ljude koji dotičnog glumca/glumicu stvarno vole...
 
Znam da nije tvoj stav. Sećam se i ja 91, 92... i kako sam se pitala šta to vide kod Bakočevića : )

Možda bi trebalo otvoriti i temu o lažnoj slavi. Čini mi se da postoje glumci koji su slavni samo zato što su novine odlučile da treba da budu slavni, a u stvarnom životu retko sretneš ljude koji dotičnog glumca/glumicu stvarno vole...

To bi svakako bila neiscrpna tema ,narocito ako bismo je prosirili na celokupnu medijsku ( javnu ) scenu Srbije - glumci ,pevaci ,politicari itd - s tom razlikom sto su nekad novine ,da li slucajno ili namerno nekom stvarali publicitet ,a danas ova kvazi-elita sama sebi pravi ( placa ) slavu ,neko sebi ,neko svojoj zeni ,neko deci i tako ...malo je pravih istinskih vrednosti u ovoj nasoj medijskoj papazjaniji ...
 
To bi svakako bila neiscrpna tema ,narocito ako bismo je prosirili na celokupnu medijsku ( javnu ) scenu Srbije - glumci ,pevaci ,politicari itd - s tom razlikom sto su nekad novine ,da li slucajno ili namerno nekom stvarali publicitet ,a danas ova kvazi-elita sama sebi pravi ( placa ) slavu ,neko sebi ,neko svojoj zeni ,neko deci i tako ...malo je pravih istinskih vrednosti u ovoj nasoj medijskoj papazjaniji ...

Slažem se.
 
ne nalazim temu domacih filmova, a i dosta filmova crnog talasa su zaboravljeni. :D
moze li ko da nadje neke tekstove ili online knjigu o ovome, ili da napise sta zna, a da nije ono osnovno. ne nalazim nista posebno na netu

"Crni talas", knjiga Bogdana Tirnanića, ne znam da li ćeš uspeti da je 'skineš' negde (a možeš baš i da je kupiš, košta par stotina dinara : )


Evo teksta iz Popboksa:

crnitalasa.jpg


.

CRNI TALAS – Bogdan Tirnanić
Sve boje tame

http://www.popboks.com/tekst.php?ID=6609

U Srbiji se godišnje snimi jedva 10 manje-više podnošljivih filmova, a knjige o njima su još veća retkost. Crni talas pleni kompetentnošću da precizno i bez naknadne pameti progovori o skrajnutim fragmentima naše prošlosti. Tirnanićeve priče o filmovima-slučajevima često uspevaju da budu uzbudljivije i od samih filmova

Zoran Janković

Kako u uvodu sâm Bogdan Tirnanić priznaje, Crni talas je zbornik nastao na temeljima naručenog feljtona za NIN, feljtona koji je potrajao mesec-dva i završio se jer je “dobro obavešteno rukovodstvo, s vezama u političkim krugovima, vršilo tihi pritisak da se stvar smandrlja pre nego što iritantnost njegovih epizoda ne pređe (sic!) granicu tolerancije“.

Autor, dakle, u Crnom talasu dovršava posao započet pre četvrt veka. Uz obilje dokumentacije i pronicljivih interpretacija, te pojašnjenja neophodnih današnjim čitaocima, on iznosi jednu od mogućih istorija srpskog/jugoslovenskog filma, u fokus stavljajući poglavlja koja nedostaju.

Stradanja autora i filmova kreću se u širokom luku od intervencija političke vrhuške tokom snimanja (Jezero Radivoja – Lole Đukića), zvanične sudske zabrane (Sweet Movie Dušana Makavejeva i Rani radovi Želimira Žilnika), komitetskih preganjanja (Crveni udar Predraga Golubovića), izgona u opšti zaborav radi stvaranja istorije po meri novog poretka (S verom u Boga Mihajla Al-Popovića), inkvizicijskog maltretmana zvanične kritike (Okupacija u 26 slika Lordana Zafranovića), čerečenja po čuvenim rubrikama tipa Pisma čitalaca (Kvar Miloša Radivojevića), sve do zatvorskih kazni za autore (Plastični Isus zlosrećnog Lazara Stojanovića). Tirnanić direktno, imenima i prezimenima, upire prst na inspiratore napada i pritisaka, a iz njegovog pregleda se vidi da su agitpropovske vedete i čuvari javnog morala u maloj zemlji koja je težila socijalizmu s ljudskim likom i te kako bili kreativni u smišljanju sredstava za mučenje.

Ipak, i takvo okruženje je uspelo da izrodi dela koja su (barem u trenutku nastajanja) bila relevantna i u širim okvirima. I pored toga što srpski/jugoslovenski film često ostavlja utisak neozbiljnosti, Tirnanić je u pravu kad zaključuje da je (pokojna) Jugoslavija imala mnogo bolju kinematografiju nego što ju je zasluživala.

On se takođe ne libi da ukaže da tzv. crni talas nije bio sinhronizovana pojava autora srodnih pogleda na svet i filmsku poetiku, već zgodna poštapalica da se označi širok krug potencijalnih filmskih subverzivaca i rušitelja poretka tek u nastajanju, a nalazi daha i prostora i da progovori o neprincipijelnosti, nekolegijalnosti, povremenom beskičmenjaštvu, surevnjivosti i sklonosti ka autodramatizaciji „žrtava“.

Ovaj zbornik, dakle, predstavlja bitan prikaz ovdašnjih prilika i naravi, ali nosi još jednu dragocenu dimenziju: navodi čitaoca da se suoči sa (filmskim) stanjem stvari u ovom trenutku. Tako se dolazi do zaključka da je film nekada imao daleko veći značaj, kao i da su postignuti klimavi i sitni ali vidljivi pomaci u demokratizaciji društva.

Komitetsko-sudskih nasrtaja na politički nepodobne više nema; oni su ustupili mesto možda naručenim hvalospevima u medijima, budžetskim zamešateljstvima, ortačkom umrežavanju i srodnim, teško dokazivim a očitim konkursnim mahinacijama, te producentskim potezima gotovo s one strane zakona. Jednako pogubnim pojavama, ako ne i pogubnijim.
 
Možda bi trebalo otvoriti i temu o lažnoj slavi. Čini mi se da postoje glumci koji su slavni samo zato što su novine odlučile da treba da budu slavni, a u stvarnom životu retko sretneš ljude koji dotičnog glumca/glumicu stvarno vole...

Ovo me je podsetilo. Miša Janketić je jedno vreme uživao glas filmskog zavodnika. Bez nekog velikog razloga, mada je imao jedan film negde na prelazu 60-70 (ne mogu da identifikujem naslov filma) koji bi pokrivao takvu reputaciju. Ustvari, to je rezultat zabune. U nekim novinama je izašao članak o njemu koji je trebalo d bude naslovljen sa "Junak naših dana". Međutim, dogodila se greška i naslov je bio "Junak naših dama". Tako je čovek ispao filmski švaler bez ikakve svoje krivice. :)
 
Ovo me je podsetilo. Miša Janketić je jedno vreme uživao glas filmskog zavodnika. Bez nekog velikog razloga, mada je imao jedan film negde na prelazu 60-70 (ne mogu da identifikujem naslov filma) koji bi pokrivao takvu reputaciju. Ustvari, to je rezultat zabune. U nekim novinama je izašao članak o njemu koji je trebalo d bude naslovljen sa "Junak naših dana". Međutim, dogodila se greška i naslov je bio "Junak naših dama". Tako je čovek ispao filmski švaler bez ikakve svoje krivice. :)

Haha, dobra fora : )
 

Back
Top