Volim ja tebe...
E sad, postoji jedan sarafcic u mojoj glavi za koji se sve kaci.
Dobra djela.
Losa djela.
I sve tu ostaje dok ne posluzi nekoj svrsi.
Ti si uradila nesto, a nisi morala.
Voljela bih reci da te razumijem.
Pokusavala sam cak i da nadjem opravdanja za tebe.
Djelimicno sam uspjela, cisto toliko da ti ne pokazem da znam.
Ali, ukazala mi se odlicna prilika da ti poklonim nesto zauzvrat.
Ni blizu bolno i razarajuce kao tvoje djelo, ali meni je bilo dovoljno da se stvari koliko toliko dovedu na svoje mjesto.
Nisam to uradila iz osvete. Moglo bi se reci da sam ipak ja prva stigla tu, iako je sticajem okolnosti on dopao u tvoje ruke.
Ta noc je bila luda i nezaboravna. Ti nikad nisi saznala za nju. Saznali su neki drugi ljudi, srecom vrijedni moga povjerenja. Pitali su me kako sam mogla to da ucinim. Govorili su da ipak mozda nisam trebala, iako me ne osudjuju. To bih i ja rekla na njihovom mjestu, jer oni ne znaju za tvoje djelo, nisam im rekla i necu nikad.
Rekla sam im da se ne kajem. Lagala bih kad bih rekla suprotno. To bih isto i tebi rekla, kada bi kojim slucajem ti cula.
Daleko smo od kvit. Ne zbog mene, vec meni bliskih ljudi koje si povrijedila. To nece izbrisati ni jedna ljubav, ni 100 godina.
Ali, kao sto rekoh, ipak te volim. Proslo je dosta vremena i palo mnogo prasine i na moj i na tvoj grijeh. Bliske smo. Samo ne otvaramo te teme. I ne otkrivamo svoje tajne.
Sve sto posle svega zelim je da se nista od ovog vise ne ponovi!
ops:
