Za bivseg forumasa...
I juce sam cula pjesmu Zivim da te nadjem od Vlade Georgijeva. Kao i uvijek sjetila sam se tebe. Ja sam zeljela prijateljstvo, ti ljubav, a jedno drugom nismo mogli uslisiti zelje. Dozivjella sam slicne situacije milion puta, ali nikad mi nije bilo toliko tesko izgubiti nekoga kao tebe! Uzimala sam telefon milion puta da ti napisem poruku, ali bih ga onda ostavljala ubjedjujuci sebe da ne trebam skidati prasinu sa proslosti jer mogu samo pogorsati stvari. Govorio si mi da neke ljude koji dodju u tvoj zivot odmah prihvatis i da ostaju u tvom srcu cijeli zivot. Kao da si me tom recenicom zacarao, ili je mozda puka slucajnost sto te ni jedno vrijeme ne moze izbrisati iz moga zivota. Voljela bih da sam mogla stvari postaviti drugacije, ali drugacije mozda ne bi ni moglo..
Vec neko vrijeme ne znam nista o tebi. Ne znam ni da li si ziv. Poznavala sam te, kod tebe se nikad nije znalo sta ce biti sutra...
Dugo vec u sebi kupim rijeci koje ti zelim reci. Nije ovo ni cetvrtina od toga. Mozda nekad, u nekom zivotu, uspjemo razumjeti zasto smo radili neke stvari jedno drugom. U medjuvremenu, sjecacu se svega lijepog, i ponekad tugovati- od toga ne mogu pobjeci...