Quantcast
  • Blog je internet dnevnik u kome autor iznosi svoja razmišljanja na neku temu. Molimo vas da se pridržavate Pravilnika Bloga.

Vlaška odgonetka 01

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Domagoj Nikolić: O Vlajima i Vlasima
...

6) Poljaci Italiju nazivaju Vlaškom to jest Wlochy, a to je stoga što je Italija latinizirana slavenska (etursko-venetska) zemlja, kao što je Rumunjska (Vlaška) - dosta je pogledati tamošnje toponime, a dobrim dijelom je to tako i u Njemačkoj, Austriji koje su također ponijemčene slavenske zemlje. No, i to je posebna tema o stalnom zaposjedanju i potiskivanju Slavena iz Evrope što je popraćeno stalnim laganjem i utjerivanjem u laž.

I mnogo drugih interesantnih teza.

http://www.nexus-svjetlost.com/kolumne/domagoj-nikolic/item/931-domagoj-nikolic-o-vlajima-i-vlasima
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Osim pomenutog Dušanovog zakonika („Srbin da se ženi u Vlasi, i da ju vodi, i da ti zakoni budu joj [§ 98]" {prema Dum Ivan Stojanović: Dubrovačka književnost (1900), prema zakonik cara Dušana izdan Daničićem}), postoji niz zakona i povelja koje tretiraju odnos vlaha i srba. Primeri su dečanska hrisovulja iz 1330. koja ponavlja rečeno u Dušanovom zakoniku i dodaje („srbljin da se ne ženi u vlaseh, ako li se oženi, da ju vede u merophe"), što je dovoljno za ispravan zaključak, ali dalje, povelja bana Matije Ninoslava između 1232-1235 (ako vjeruje srbljin vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje vlah srbljina, da se pri pred banom, a inomu vlahu da ne bude izma), zatim Zakon za cetinske vlahe iz marta 1436. (srblin da ne more otdati na vlaha, ni vlah na srblina.), zatim carinska povelja cara Dušana iz decembra 1345. (da ne uzima Dabiživ' Dubrov'čanom ni carine; da nikoega dohodka ni tr'govcu dubrov'č'komu, ni vlahu, ni sr'binu, da nikomu; i kto gred u Dubrovnik i (i)z Dubrov'nika i vsaci vlasteli koi te stajati po Dabižive, da ne uzme carine do veka veku.) Kao što vidimo, međustaleški odnosi srba i vlaha zakonski se uređuju ne samo na prostoru Srbije, nego i na prostoru Bosne i Dalmacije. Među Rašanima iliti Srbima u narodnom smislu, srbi su bili zemljoposednička, a vlasi nomadska, stočarska, bezemljaška klasa.

Uostalom, kome sam ovo pisao pre 6 godina:
[HR][/HR]Razlika između vlaha i meropaha nije bila pravne, nego ekonomske prirode. Koliko vlaha može i treba da se smesti na jednom imanju pored potrebnih mu meropaha, to je pitanje, koje su rešavala pojedina vlastelinstva prema konkretnim prilikama svojih gazdinstava. Svakako je u tome pogledu postojala izvesna normalna proporcija, koja nije mogla biti povređena bez štete za celokupno gazdinstvo. Stoga se po nekad manifestovala težnja da se spreči priraštaj vlaha na štetu meropaha. Taj se priraštaj mogao vrpšti putem međusobnih brakova, te su se ti brakovi zabranjivali, bar utoliko, ukoliko bi za njih bio vezan prelazak meropaha u vlahe.

„Srbin da se ne ženi u vlaseh",

kao što se određuje u Svetostefanskoj (1313-1318) i Dečanskoj hrisovulji (1330 g.). Tome Dečanska hrisovulja dodaje:

„ako li se oženi, da ju vede u merophe" (čl. 36),

da sam dakle ne pređe u vlahe, nego da ostane na meropaškom položaju zajedno sa ženom.

Svetostefanska hrisovulja donosi za dopunu jednu oštriju odredbu, te veli ovako:

„Ako li se oženi u nevest (bez znanja) igumnovu, da se ograbi i sveže i vlah ot koga se bude ženil, i da se vratii bez volje opet na otčino mesto."[HR][/HR]​

U ''Dušanovom zakoniku'' pojam VLAH označava stočara, a MEROPAH zemljoradnika. Iz tog razloga (napuštanje zemlje) bilo je zabranjeno da Vlah oženi Meropahinju, ako i sam neće ostati i obrađivati zemlju.
[HR][/HR]SEBAR zavisni seljak u srednjovekovnoj srpskoj državi. Sebar je morao gospodaru (vladaru, vlastelinu ili crkvi) da daje nekoliko vrsta rente. Prema vrsti odnosa i posla kojim su se bavili sebri se dele na: merophe, vlahe, zanatlije, sokalnike (posluga) i otroke (robove). U Dušanovom zakoniku precizno je određen pravni položaj sebara.

U starim dokumentima pojam sebar je označavao i prostog, neukog čoveka.


MEROPAH, zavisni seljak u srednjovekovnoj Srbiji. Meropahe su nazivali i serblji, zemljani ljudi, ljudi vlastelisci. Bili su obavezni da rade za svog gospodara i da mu daju naturalnu rentu. U Dušanovom zakoniku određene su obaveze meropaha: da rade za gospodara 2 dana nedeljno, da mu kose seno, okopavaju vinograd, da godišnje daju "carevu perperu" (novac) i da im se ništa više preko zakona ne oduzima.

Meropah nije smeo da napusti zemlju koju je obrađivao. Međutim, Zakonik im omogućava da se sude s gospodarom i carem ukoliko su zahtevi gospodara u pogledu rada i davanja veći no što je to propisano.


VLAH, u srednjovekovnoj srpskoj državi vlasima se naziva nomadsko stanovništvo koje se bavilo stočarstvom Dušanov zakonik pominje obaveze vlaha (kao i Zakonik cetinjskih vlaha). Vlasi tokom vremena postaju društveni sloj koji ima poseban tretman, nije opterećen feudalnim daćama, već plaća određeni godišnji porez.

Povlačenjem dela srpskog življa ispred Turaka u XV v. u hrvatske krajeve, te uvećanjem broja Srba koji postaju dominatno stanovništvo u Dalmaciji i njenom zaleđu, kao i istočnoj Slavoniji, i stvaranjem Vojne krajine proširio se naziv Vlasi, za Srbe u Vojnoj krajini. U vreme turskih ratova i okupacije Vlah je uvredljiv naziv za Srbina, odnosno, pravoslavca.

Ovaj pojam ne treba mešati sa: nazivom za omanju skupinu naroda romanizovanog porekla, koje se bavi stočarenjem, Vlasima. Takođe, stanovništvo romanskog porekla u dalmatinskim gradovima nazivalo je brdske pastire i seosko stanovništvo uopšte, Vlasima.


SOKALNIK, nazivaju se još i Servi, zavisni seljaci u srednjovekovnoj srpskoj državi. Pored nešto manjih obaveza od meropaha servi su obavezni da rade na imanju svog gospodara i da kao posluga obavljaju različite poslove: prenos robe, da prate gospodara na putovanju, da rade na popravkma zgrada, ili pak da rade u kuhinji. Broj serva u odnosu na merophe bio je mali.


OTROK, je bio rob u srednjovekovnoj srpskoj državi. Otroci su bili svojina koju je gospodar mogao da otuđi. Prema Dušanovom zakoniku otrok — hrišćanin nije mogao biti prodat nehrišćaninu. Otroci su bili nasledna svojina, ali se nisu mogli pokloniti kao miraz. Vremenom otroci postaju meropsi, zavisni seljaci; dobijaju zemlju na uživanje sa svim ostalim obavezama koje ispunjavaju prema svom gospodaru.[HR][/HR]​



U povelji Matije Ninoslava između 1232. i 1235.
"ako vjeruje srbljin vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje vlah srbljina, da se pri pred banom, a inomu vlahu da ne bude izma" ne radi se o dubrovačkom knezu, nego o knezu kao plemenskom starešini, nižem organu sudske vlasti. Ako bi niža klasa (vlah) tužio višu klasu (srbljina) onda da parnica ide na vrhovni sud - "pred banom", a ako srbljin tuži vlaha, mugu da se pare tj. sude pred "opštinskim sudom" - pred knezom. Razlog - da se višoj klasi obezbedi pravednije suđenje i veća zaštita od neregularnosti koje se očekuju "na lokalu", odnosno, da se za sudbinu pripadnika više klase pita ban.

U Dečanskoj hrisovulji iz 1330. se kaže da ako bi srbin oženio vlahinju, oboje postaju meropsi („srbljin da se ne ženi u vlaseh, ako li se oženi, da ju vede u merophe"). Interesantno bi od frankohistoriografije bilo čuti objašnjenje kako to neko ko je "etnički Vlah" postaje "etnički Meropah". Prema ranijoj, Svetostefanskoj hrisovulji između 1313. i 1318, („Ako li se oženi u nevest (bez znanja) igumnovu, da se ograbi i sveže i vlah ot koga se bude ženil, i da se vratii bez volje opet na otčino mesto.") srbljin bi morao protiv svoje volje ("da se ograbi i sveže") da se vrati u svoj stalež ("na otčino mesto").

Zatim u Zakonu za cetinske vlahe (znamo gde je reka Cetina) iz marta 1436. ("srblin da ne more otdati (svedočiti protiv) na vlaha, ni vlah na srblina"), što znači da se neće priznati svedok tužbe iz suprotne klase, budući da se očekuje klasna netrpeljivost koja bi ugrozila nepristrasnost svedočenja.

Svi ovi zakoni su srpski zakoni za srpski narod, potiču iz srpskih država i pisani su srpski, ćirilicom.
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Ajde sad nađi Statuta Vlachorum, imaš je na sajtu srpskog društva Prosveta iz Hrvatske. Statut su dobili Vlasi od austrijskog cara, pa nam pokaži đe se pominju Srbi i stočarstvo? Može?
Ako nisi znao, u carskim habsburškim privilegijama Srbi se različito nazivaju
1. "Srbi" (po narodnom imenu i nazivu višeg staleža)
2. "Vlasi" (po staleškom imenu)
3. "Uskoci" (po lokalnom nazivu)
4. "Rašani" (po srpskoj državi Raškoj)
5. "Albanski narod" ili "Albanci" (po regiji Albaniji; Crna Gora je deo regije koja se zove Albanija; po toj regiji su i Šiptari dobili naziv).
6. "Narod bosanski" (po regiji i državi Bosni)

Ono što tebe muči, lako je razrešivo na primeru povlastice Ferdinanda I. iz godine 1538. koja objašnjava na koga se odnosi pojam "Vlah" u drugim habsburškim poveljama:

Povlastica Ferdinanda I. iz godine 1538.

"Capitaneos et Waiuodas Sruianos Seu Rascianos",
u prevodu: "Kapetani i Vojvode Srbi iliti Rašani". Na ostalim mestima pominje: "Waiuodae et Capitanei Seruiani seu Rasciani" te "Capitaneo siue Waiuodae eorundem Seruianorum seu Rascianorum".

U njoj se na nekoliko mesta pominje viši stalež srpskog naroda, oficiri, pa ih nazivaju "Srbima iliti Rašanima", dok povelje koje tretiraju puk narod, u kojem je niži stalež dominantan, najčešće ga oslovljavaju klasnim vlaškim imenom, kao i regionalnim imenima. Dvorski austrijski etnografi sami objašnjavaju o čemu se radi, na primeru povlastice Ferdinanda II. iz 1627. godine:

Ferdinand II. Privilegium für die sogenannten Wlachen (Serben) vom Jahre 1627, u prevodu: Povlastica za takozvane Vlahe (Srbe) iz godine 1627.

https://archive.org/details/ethnographiedero02czoe



O tome piše i Baltazar godine 1775:



Baltazar Adam Krčelić: De regnis Dalmatiae Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares: periodus IV. distinctae quibus ex scopo et fine post veteris Pannoniae praecipue Saviae su Florente decrescenteque Romano Imperio ... , Jandera, 1775





 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
News flash.

Laško pivo nema veze s vlasima

Još jedna originalna teza omiljenog autora. :mrgreen:

Pridev laški, laška, laško nema veze sa pridevom vlaški, vlaška, vlaško. Pridev laški, taj egzonim koji se zaista odnosi na romanofon svet, na Italijane, na primer, dolazi od etnonima Latini.

1. Slovenci, odnosno kajkavci, prisvojni pridev od Latin dobijaju, između ostalog, dodatkom -ški na osnovu Lat-. Tako nastaje pridev *latški > laški.Od tog prideva dobijen je povratno i egzonim Lah, mn. Lahi za Latine.

2. Štokavci tj. Srbi prisvojni pridev od Latin dobijaju, između ostalog, dodatkom -ski na osnovu Lat. Tako nastaje pridev *latski > lacki. Od prideva lacki dobijen je i naziv *Lac > Lacman kao srpski egzonim za Latine.

Posle je laško tumačeno i popravljano u "vlaško", a Lahi u Vlahe, s kojima imaju veoma malo zajedničkog. Eto, tako je nastala potvrda zablude ekskluzivnog vezivanja vlaškog imena za izvorne romanofonce.
 

vučko

Ističe se
Poruka
2.199
Da stavim i neke od slovenačkih reči, koje se nadovezuju na tu temu.


Pored VLAKA koja znači vuči (kada neko nešto vuče) i to na staroslovenačkom jeziku. vláka -e ž (á) 1. star. vlečenje (http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03.exe?n...ion=vlaka&hs=1) imamo i:

- VLAK: 1.vozilo koje vuće vagone iza sebe (srp. VOZ); 2.veča grupa jedna za drugom letečih ili plutečih životinja iste vrste (vlak riba); 3.više grana vezanih/spojenih skupa na kojima se sa vućenjem odvozi posebno seno u dolinu
- VLEK: 1.glagol od vući; 2.kretanje, pomicanje vode, zraka; 3.vozilo na vodi, koji nema svoj pogon nego ga vuće drugo rečno vozilo sa pogonom (http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03.exe?n...sion=vlek&hs=1)
- VLEKA: 1.glagol od vući; 2.nešto što vuće nešto iza sebe (http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03.exe?n...sion=vlek&hs=1)
- VLEKAČ: ribar koji vuće mrežu na obalu (http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03.exe?n...sion=vlek&hs=1)

- VLAČENJE/VLAČITI: 1.vući; 2.nositi, pre svega nešto težko (http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03.exe?n...ssion=vla&hs=1)


Ovo sledeće je sada jako bitno:
- VLAŠKI: zastarelo italijanski jezik (http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03.exe?n...sion=vlah&hs=1)
- LAŠČINA: italijanski jezik
- LAHON: 1.pripadnik neitalijanskog naroda koji teži ka italijanizaciji; 2.Italijan (http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03.exe?n...sion=LAh&hs=26)


Šta možemo da vidimo iz ovoga? Pa iz ovoga možemo da vidimo da reči koje uključuju VLAS, VLAH, LAH,...označuju pripadnika neitalijanskog/nelatinskog naroda, koji je usvojio, odnosno koji priča italijanski/latinski jezik.



Još neke od reči na slovenačkom jeziku:

- FELAH: u arapskom svetu kmet/seljak (http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03.exe?n...sion=LAh&hs=26)
- LEHA: 1.njiva, posebno uzka; 2.deo obradive zemlje

A imam nekako u sećanju da postoji slovenački izraz FLEHA, koja znaći nešto poput reči TRAG, neki trag koji ostane posle vućenja, odnosno nešto poput FLEKA.



Setio sam se i kada je Srebrena u nekoj temi upoređivala izraze VLAH/VLAS sa vunom, čobanima, pastirima, odnosno sve što se vezuje za njihov život:

- VLAS: zastarelo VLAS/KOSA
- VLAKNO, odnosno VLAKNINA: duga, tanka materija sastavljena od tkanine (http://bos.zrc-sazu.si/cgi/a03.exe?n...sion=vlak&hs=1)
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Snouden

- srbli i hrvati bi tako bili plemstvo na koga se kralj-car oslanja i koje se dariva za izuzene (vojne) zasluge. a ovo dvoje bi mogli vuku tradiciju upravo od godine 634-639 kada su odneli pobede nad francima i avarima pa im iraklije darivao helm na upravu. tako slovensko stanovništvo helma dobija prvo autohtono plemstvo. oću da kažem jedno je istorija plemstva a drugo istorija naroda.

- dakle hrvatsko bi vuklo od zvanja HOR-BATona. to zvanje je status u vizantiji. znači visolčanstvo upravnik. glavešina. veliki knjaz. lični prijatelj samog iraklija.

- a srpsko plemstvo?
prema bugarskoj školi zapadno od velike bugarske je vladao brat HOR-bata, vladar samodržac zvan ŠAM-BAT ( samo(zvani) ban). on je prvi tukao avare i franke. a pred kraj života se sklonio u kijev. vladao je slovenima duljebima ( DULO-oba).

- posmatranje hrvata kao plemstva rešava enigmu zašto ih ajnhard ne prepoznaje kada govori o plemenima i narodima
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Kada je reč o slovenskim=vlaškim mnogobožačkim svetilištima koja su ostavila nebrojene tragove u toponomastikonu Slovenskog Juga (tzv. Balkana), bitno je troje:

1. primetiti da je pokrštavanje Slovena praktično usledilo toliko brzo po njihovom navodnom doseljavanju na Slovenski Jug (vulgarno zvani Balkan), da je nemoguće da su za tih nekoliko generacija mogli da razviju tako bogat i upečatljiv pagansko-slovenski onomastikon koji će preživeti narednih milenijum i kusur vekova;

2. primetiti apsurdnost vladajućeg istoriografskog stava da je 2- 3% došavših Slovena nametnulo tako impozantan toponomastički panteon 97-98% neslovenskog stanovništva

3. primetiti sam toponimski panteon:

a) Trebišta: Trebaljevo, Trebesinj, Trebotin, Trebović (istočno od Peći), Trebinac, Trebjesa, Tribanj (Karlobag), Tribalj, Trebinje, Trepča, Trebljevina,Trebević (trebište tj. žrtvenik Sv. Vida), Trebiće (planina zapadno od Jarinja), Trebinje (planina u zapadnom delu opštine Kuršumlija), Trepča (Kopaonik; u izvorima se njeno ime javlja u oblicima Трѣбьча i Трепча na ćiriličnom pismu odnosno Triepza,Trepza,Tripza,Trepca,Trebza i Tripca, na latiničnom pismu), Trepčanski potok (Kopaonik), Donja Trepča (selo, Čačak), Gornja Trepča (selo, Čačak), Banja Trepča (Čačak), Donja Trepča (naselje, severoistočno od Nikšića), Gornja Trepča (naselje, severno od Nikšića), Trebjesa (brdo iznad Nikšića), Perun (biciklistički klub iz Nikšića), Trepča (na magistralnom putu Andrijevica–Berane), Trepča (naseljeno mesto u opštini Vrginmost), Bihać od Bišće od Trebišće, Trebižat (reka i selo, Čapljina), Trebišnjica (reka, Gacko) itd.


b) Sveti Vid: Vidova gora, sa vrhom Sutvid (708m), Vidovo (selo, Neretva), Vidovo polje (Radmilja, Stolac), Vidovsko (utvrđenje, Stolac), Trebovit, Trebević (trebište- žrtvenik Sv. Vida nadomak Sarajeva), Trěbovitići (u južnoj Metohiji), Trebović (istočno od Peći), Vidovgrad (staro utvrđenje iznad Karlobaga čiji je prvi zapovednik bio Jerko Rukavina, koji je doveo Bunjevce u Karlobag), Vidovac Cesarički (zaselak nedaleko Karlobaga), Vogošćica (zaselak u selu Čajnu kod Visokog), Vid ili Vit (brdo u selu Krivoglavcima),Vidotina (selo u porječju Ljubine), Vidonja (zemljište u Zupči kod Breze), Vigošte (južno od Arilja [vidi članak Vidogošća-Vogošća]), Vitina (jugoistočno od Gnjilana), Vitinica (zaselak zapadno od Zvornika), Sevid (Split), Vidonje (Opuzen) itd.

c) Perun: Perunić (Poljica), Perunsko (Poljica), Perunsko (Brač, koji je u sastavu srpske Paganije-Nerětve), Porun (brdo u severnoj Albaniji), Perućica (prašuma u sastavu nacionalnog parka Sutjeska), Perun (brdo na Učki), Perun, Perunac, Perunovac, Perunika, Perunička Glava, Peruni Vrh, Perunja Ves, Peruna Dubrava, Perunuša, Perušice, Perudina i Perutovac (danas uglavnom imena planinskih vrhova; u srednjem veku veliki hrastovi, svete šume te čak cela sela i utvrđenja nazivala su se Perunovim imenom) itd.

d) Veles: Velež (Mostar, planina sa jednim od vrhova Vlačuge!), Velešić (potok), Gornji Velešići i Velešići (sela, danas mesne zajednice u Novom Sarajevu), Veles u Makedoniji, Velestovo (Ohrid), Velgošti (Ohrid), Velešta (Struga) itd.

e) Triglav: Triglav, Troglav (kod Ibra), Troglav (najviši vrh Dinare, Livno) itd.

f) -gost: Vidogošća ili Vogošća (srednjovekovna župa), Vogošća (rečica, desna pritoka Bosne), Živogošće (mesto kod Makarske), Radogošta (na Drimu, uzvodno od ušća Valbone), Ljubogošća (kod Sarajeva), Delegošća (kod Srebrenice), Dobrigošće (kod Jablanice), Radogost (kod Vareša), Radošte (istočno od Đakovice), Nebregošte (jugoistočno od Prizrena), Vigošte (južno od Arilja [vidi članak Vidogošća-Vogošća]), Velgošti (Ohrid), Zgošća (Kakanj, BiH), naselje u opštini Kakanj, Zgošća (reka) itd.

g) Mokoš:
Stara Mokošica (Mokošnica) kod Dubrovnika


Ono što smiren i staložen čovek ovde vidi jeste neraskidivost vlaha (=Srba) od slovenske religije.
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Zaokruženje


Jesu li Wales i Valonija (današnja Belgija) dio Rimskog carstva?

Pročitaj ponovo:
1. Ime koje u različitim razdobljima i u različitim jezicima (te u različitim likovima) označava pripadnike etničkih (nacionalnih), društvenih ili vjerskih skupina. Volcae je bilo ime kelt. naroda/plemena na jugu Galije (Gallia Narbonensis). Kako se taj narod rano romanizirao, susjedni Germani tim su imenon (lat. Volc- > germ. Walh-) označivali Romane (Rimljane) općenito, a ime se, kako se čini, proširilo na cijelom germ. prostoru, pa su ga u tom značenju od Germana preuzeli i Slaveni (vjerojatno na donjem Dunavu)...
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65061

Kužiš? Vjerojatno ne... :think:


Hvala ti za ovo, ljubim te u bahatost i drskost! :cmok:


Hoće li neko od kolega (Snouden, Vučko, Slavan i drugovi) iz sledećeg da podeblja umesto mene:

Welsh (adj.) Old English Wielisc, Wylisc (West Saxon), Welisc, Wælisc (Anglian and Kentish) "foreign; British (not Anglo-Saxon), Welsh; not free, servile," from Wealh, Walh "Celt, Briton, Welshman, non-Germanic foreigner;" in Tolkien's definition, "common Gmc. name for a man of what we should call Celtic speech," but also applied in Germanic languages to speakers of Latin, hence Old High German Walh, Walah "Celt, Roman, Gaulish," and Old Norse Val-land "France," Valir "Gauls, non-Germanic inhabitants of France" (Danish vælsk "Italian, French, southern"); from Proto-Germanic *Walkhiskaz, from a Celtic tribal name represented by Latin Volcæ (Caesar) "ancient Celtic tribe in southern Gaul."

As a noun, "the Britons," also "the Welsh language," both from Old English. The word survives in Wales, Cornwall, Walloon, walnut, and in surnames Walsh and Wallace. Borrowed in Old Church Slavonic as vlachu, and applied to the Rumanians, hence Wallachia. Among the English, Welsh was used disparagingly of inferior or substitute things (such as Welsh cricket "louse" (1590s); Welsh comb "thumb and four fingers" (1796), and compare welch (v.)). Welsh rabbit is from 1725, also perverted by folk-etymology as Welsh rarebit (1785).




 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Time smo relevantnim izvorom potkrepili i dokazali tvrdnju da je termin Vlah slovenskog porekla i da potiče od reči vlak, sa istim korenom u glagolu vući, a označava težaka, slugu, roba - isto što označavaju latinske reči Servus i S(c)lavus.



:hvala:
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
To smo bili raspravili toliko golemo puta i to razni ljudi, Casino Royal, ja i drugi sa tobom. Nema tu nikakvog prostora za nekakvim sumnjama; to ne djeluje uvjerljivo samo tebi. ;)

Vlasi subjekti su dubrovačkog kneza a Srbi bosanskog bana. Onome ko je pročitao povelje, to je apsolutno jasno van svake sumnje.
A da nije ona povelja koja pominje poimeno kneza dubrovačkog prepis koji je mahinalno pored reči "knezom", ne znajući da se radi o knezu lokalne uprave, dodao atribut dubrovačkim? :think:

Ne bi bilo loše ovde napraviti posebnu dokumentarnu temu o sve tri Ninoslavljeve povelje.


Prva, kratka, sastavio bosanski gramatik između 1232. i 1235:



Druga, iz pera dubrovačkoga pisara, 1240:



Treća, takođe dubrovački pisar, 1249:



Dakle to su te povelje, za koje se kaže da su imale pravne izvore u srpskim poveljama što je naravno više nego najvjerovatnije, ali koje se ne mogu otpisati jednostavno tako i ignorisati da spominju srpski etnos vezano za bosanske podanike; prvi sačuvani tekst od kojih je nastao i u samoj Bosni tj. perom bosanskoga gramatika.

Možda bi u kontekst sada trebalo dovoditi i porazmisliti o političkim okolnostima u vrijeme vladavine Mateje Ninoslava i njegovom eventualnom porijeklu...

Da postavimo ovdje i čuvenu povelju Kulina bana, inače isticanu kao najstariji dokument pisan na narodnom jeziku sa ovih prostora - povelju koja je bila jedan od izvora za Ninoslavljeve povelje:



Ovaj dokument je bio jedan od pravnih izvora Ninoslavljevih povelja, na temelju prava koje je Dubrovčanima - ovdje 'Vlasima' - pružio bosanski ban Kulin.

http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:http://forum.klix.ba/tri-povelje-bana-mateja-ninoslava-p3872234.html#p3872234&ie=utf-8&oe=utf-8&gws_rd=cr&ei=gQXsVb7FOcf2UPbIpLgI


A da nije ona povelja koja pominje poimeno kneza dubrovačkog prepis koji je mahinalno pored reči "knezom", ne znajući da se radi o knezu lokalne uprave, dodao atribut dubrovačkim? :think:

Kao što vidimo, povelja koju piše Ninoslavljev dijak piše samo "pred knezom", a povelja koju sastavlja dubrovački pisar ima napisano "knezom dubrovačkim". Biće da se dubrovački pisar zaleteo. Srblji i vlasi su klase (viša i niža) srpskog srednjovekovnog društva, ovde u bosanskoj srpskoj državi.
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
To smo bili raspravili toliko golemo puta i to razni ljudi, Casino Royal, ja i drugi sa tobom. Nema tu nikakvog prostora za nekakvim sumnjama; to ne djeluje uvjerljivo samo tebi. ;)

Vlasi subjekti su dubrovačkog kneza a Srbi bosanskog bana. Onome ko je pročitao povelje, to je apsolutno jasno van svake sumnje.
A da nije ona povelja koja pominje poimeno kneza dubrovačkog prepis koji je mahinalno pored reči "knezom", ne znajući da se radi o knezu lokalne uprave, dodao atribut dubrovačkim? :think:

Ne bi bilo loše ovde napraviti posebnu dokumentarnu temu o sve tri Ninoslavljeve povelje.


Prva, kratka, sastavio bosanski gramatik između 1232. i 1235:



Druga, iz pera dubrovačkoga pisara, 1240:



Treća, takođe dubrovački pisar, 1249:



Dakle to su te povelje, za koje se kaže da su imale pravne izvore u srpskim poveljama što je naravno više nego najvjerovatnije, ali koje se ne mogu otpisati jednostavno tako i ignorisati da spominju srpski etnos vezano za bosanske podanike; prvi sačuvani tekst od kojih je nastao i u samoj Bosni tj. perom bosanskoga gramatika.

Možda bi u kontekst sada trebalo dovoditi i porazmisliti o političkim okolnostima u vrijeme vladavine Mateje Ninoslava i njegovom eventualnom porijeklu...

Da postavimo ovdje i čuvenu povelju Kulina bana, inače isticanu kao najstariji dokument pisan na narodnom jeziku sa ovih prostora - povelju koja je bila jedan od izvora za Ninoslavljeve povelje:



Ovaj dokument je bio jedan od pravnih izvora Ninoslavljevih povelja, na temelju prava koje je Dubrovčanima - ovdje 'Vlasima' - pružio bosanski ban Kulin.

http://webcache.googleusercontent.com/search?q=cache:http://forum.klix.ba/tri-povelje-bana-mateja-ninoslava-p3872234.html#p3872234&ie=utf-8&oe=utf-8&gws_rd=cr&ei=gQXsVb7FOcf2UPbIpLgI


Dakle, da nije ona povelja koja pominje poimeno kneza dubrovačkog prepis koji je mahinalno pored reči "knezom", ne znajući da se radi o knezu lokalne uprave, dodao atribut dubrovačkim? :think:

Kao što vidimo, povelja koju piše Ninoslavljev dijak piše samo "pred knezom", a povelja koju sastavlja dubrovački pisar ima napisano "knezom dubrovačkim". Biće da se dubrovački pisar zaleteo. Srblji i vlasi su klase (viša i niža) srpskog srednjovekovnog društva, ovde u bosanskoj srpskoj državi.
Žao mi je što nije bilo reakcije na ovaj zaključak i tezu od izuzetnog istoriografskog značaja. Kada sam došao do te spoznaje, došlo mi je a napišem "Mrkalju, volim te", ali sam odustao jer je nekako previše gej. :hahaha:

On se odnosio na potpunu potvrdu teze o dvema klasama u srpskom srednjovekovnom narodu. Srednjovekovni etnički Srbi klasno su podeljeni na dve klase:
1. srblji u klasnom smislu i
2. vlasi u klasnom smislu


A to se vidi u različitim poveljama sa različitih meridijana i različitih doba koje tretiraju klasni odnos srbljin : vlah.

U povelji Matije Ninoslava između 1232. i 1235. "ako vjeruje srbljin vlaha, da se pri pred knezem; ako vjeruje vlah srbljina, da se pri pred banom, a inomu vlahu da ne bude izma" ne radi se o dubrovačkom knezu, nego o knezu kao plemenskom starešini, nižem organu sudske vlasti. Ako bi niža klasa (vlah) tužio višu klasu (srbljina) onda da parnica ide na vrhovni sud - "pred banom", a ako srbljin tuži vlaha, mugu da se pare tj. sude pred "opštinskim sudom" - pred knezom. Razlog - da se višoj klasi obezbedi pravednije suđenje i veća zaštita od neregularnosti koje se očekuju "na lokalu", odnosno, da se za sudbinu pripadnika više klase pita ban.

U Dečanskoj hrisovulji iz 1330. se kaže da ako bi srbin oženio vlahinju, oboje postaju meropsi („srbljin da se ne ženi u vlaseh, ako li se oženi, da ju vede u merophe"). Interesantno bi od frankohistoriografije bilo čuti objašnjenje kako to neko ko je "etnički Vlah" postaje "etnički Meropah". Prema ranijoj, Svetostefanskoj hrisovulji između 1313. i 1318, („Ako li se oženi u nevest (bez znanja) igumnovu, da se ograbi i sveže i vlah ot koga se bude ženil, i da se vratii bez volje opet na otčino mesto.") srbljin bi morao protiv svoje volje ("da se ograbi i sveže") da se vrati u svoj stalež ("na otčino mesto").

Zatim u Zakonu za cetinske vlahe (znamo gde je reka Cetina) iz marta 1436. ("srblin da ne more otdati (svedočiti protiv) na vlaha, ni vlah na srblina"), što znači da se neće priznati svedok tužbe iz suprotne klase, budući da se očekuje klasna netrpeljivost koja bi ugrozila nepristrasnost svedočenja.

Svi ovi zakoni su srpski zakoni za srpski narod, potiču iz srpskih država i pisani su srpski, ćirilicom.
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
7.3.2 Ogromna ekspanzija Slovena

Jedini dokaz velike seobe Slovena, u istorijsko vreme, koji tradicionalni istraživači jedva da mogu ustvrditi leži u književnom iščitavanju pominjanja od strane srednjovekovnih istoričara, kao što je Tračanin Prisk iz Panija (5. vek), Grk Prokopije iz Cezareje (6. vek) ili oni iz Crkve (npr. Conte 1990, 33-34). Ali, prilično je evidentno da ti pomeni ne ukazuju nedvosmisleno na "invaziju" ili "migraciju" Slovena, već se jednako lako može smatrati da se oni odnose na prethodno postojeće Slovene, čije prisustvo čak i tradicionalni strukovnjaci sada priznaju. Kada, naprimer, Jovan od Efesa, carigradski episkop pod Justinijanom (527-65), pominje bezbrojne upade u vizantijsku teritoriju od strane "naroda prokletih Slovena" on ih označava prokletim jer su još uvek bili pagani, a ne zato što "dolaze"! A kada Jordanes u svom "De rebus Gethicis" opisuje položaj Veneda, i piše kako nastanjuju područje "Od izvora reke Visle i na nepreglednim prostranstvima", on ne daje ni najmanju indiciju njihovog skorijeg dolaska, već jednostavno opisuje status quo. A ja izazivam slovenske stručnjake da pronađu bilo kakvu indiciju recentnog dolaska Slovena na njihovo područje u drugim srednjovekovnim izvorima.

Nije samo to, ali kada raniji istoričari, koji su živeli u stolećima koja su prethodila navodnom dolasku Slovena, pišu da je stanovništvo karpatskog basena ponudilo piće po imenu "medos" (praslovenski medu - "piće koje se pravi sa medom") vizantijski izaslanici upućuju na dvor Atile (kralja Huna), i da se deo pogrebnih obreda za Atilinu smrt nazivao "strava" (srednjovekovni naziv slovenskog pogrebnog obreda), samo bi pristrasan čitalac mogao u ovome naći dokaz "prvih prodora" Slovena u karpatsko područje, naročito stoga što izgleda da nisu ostavili traga o svom dolasku! (Neustupny-Neustupny 1963, 196).

Mnogo jednostavnija istina je da su Sloveni bili tamo od davnih vremena. Jer, još jednom, prvi pisani pomen naroda zavisi od dana rođenja pismenosti, a ne od dana rođenja naroda!

Ukratko, da se takva ogromna ekspanzija Slovena, kako na jug, tako na sever, iz njihove navodne pradomovine u srednjeistočnoj Evropi zaista desila, najvažniji dokazi koje bi trebalo da očekujemo bili bi arheološki. A oni u potpunosti izostaju. Baš kao što nam u Malloryjevoj knjizi nedostaje bilo kakva diskusija ovog problema, što sasvim izvesno nije slučajnost, s obzirom na činjenicu da je Mallory arheolog. Ne polazi mi za rukom da shvatim, kako onda areholog može da razvija hipotezu masovne ekspanzije koja uključuje pola Evrope, i u stanju je da u potpunosti promeni njen jezički identitet, a bez najmanjeg arheološkog dokaza: osim ako se ne radi o zanimljivom slučaju potcenjivanja sopstvene struke.

Još jedna temeljna primedba ovoj tezi (ogromne ekspanzije Slovena) leži u činjenici da, ako sledimo tradicionalni scenario, morali bismo pretpostaviti da je ova "velika seoba" takođe uključila južnoslovensko područje: to je apsolutno nemoguće, kao što smo videli. Da je bilo seobe, morala bi biti u pravcu od juga prema severu.

Treća, temeljna primedba ovoj tvrdnji (ogromne ekspanzije Slovena) jeste protivrečnost između predstave o srednjovekovnoj seobi i potpunom nestanku pretpostavljenih prethodno postojećih jezika. Čak ni savremene masovne migracije i kolonizacije, uprkos enormnim tehnološkim i kulturnim razlikama između migranata i urođeničkog stanovništva, nsu dovele do takvog iščeznuća svih autohtonih jezika u Novom Svetu. Ideal izumiranja svih navodnih pre-indo-evropskih jezika budući da je IE seobu iz bakrenog doba već dovoljno teško braniti, s obzirom na isti razlog, plus činjenica da pre-indoevropska istraživanja nikada nisu dala ma kakvog ozbiljnog rezultata (Alinei, 1996, 2000). Kako da prihvatimo takvu ideju za rani srednji vek, i za visoko civilizovane oblasti jugoistočne praistorijske Evrope? Šta bi i gde bi pre-indoevropski supstrat bio u Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji? Ukoliko ne povežemo ove kasne seobe sa ogromnim genocidom, što je naučno fantastična hipoteza, ova hipoteza ne pripada pod ozbiljno naučno razmišljanje.

7.3.3 Homogenost slovenskih jezika

Neupitno je da se homogenost slovenskih jezika za razliku od tako očigledne unutrašnje diferencijacije germanskog, romanskog i keltskog, na primer, može objasniti na samo dva načina: pozicioniranjem: (A) veoma visokog stepena kulturne i društvene stabilnosti tokom dugog perioda, ili (B) veoma brzom ekspanzijom Slovena, čiji bi tempo onemogućio da se originalni slovenski jezik (praslovenski) promeni u novim područjima. Nešto poput onog što se desilo, na primer, sa engleskim jezikom Hodočasnika kada su se doselili u Ameriku, jer je njihova brza ekspanzija širom novog kontinenta -- uprkos njegovoj ogromnoj površini -- proizvela mnogo manje dijalektalnih razlika nego što je to slučaj sa, recimo, britanskim engleskim na Britanskom ostrvu.

Tradicionalna teorija zaista jeste bila koherentna sa ovim pristupom, kada je zaključila da se "dolazak" Slovena u istorijsko vreme, desio nakon njihove "velike seobe". Ovaj scenario zaista jeste uključivao jednu vrstu blic-invazije većine Istočne Evrope, što bi objasnilo homogenost slovenskih jezika kakvi su danas. Ali kako ovaj argument može i dalje da opstane u modifikovanom scenariju, aktuelnom kod današnjih slovenskih specijalista, koji sagledavaju vremenske provalije od dva milenijuma -- od prvog "dolaska" u bronzanom dobu do kasnije "seobe u istorijsko vreme? Štaviše, ta dva milenijuma bronzanog doba, gvozdenog doba i početka naše ere, ne samo da nisu stabilna, već čine jedan od najturbulentnijih perioda evropske predistorije, protoistorije i istorije: Kelti, Grci, Rimljani, Iliri i drugi narodi (uključujući same Slovene, ako prihvatimo ovu teoriju!), bili su neprestano na putanji ratova, zauzimajući teritorije drugih naroda i umnogome utičući na njihove jezike i kulture kao što obilno svedoče brojne keltske, grčke i latinske pozajmljenice u slovenskim jezicima.

7.3.4 Demografska eksplozija Slovena, koja prethodi njihovoj velikoj seobi

Nijedna verzija tradicionalne teorije ne pruža zadovoljavajući odgovor na dvosruko pitanje koje se nalazi u osnovi hipoteze o velikoj seobi Slovena u ranom srednjem veku: koje bi predistorijske ili istorijske okolnosti dovele slovenske narode prvo do njihove demografske eksplozije, a zatim do njihove velike seobe, pri čemu je oboje od Slovena stvorilo dominantnu populaciju Istočne Evrope, od severa do juga, i najmnogobrojnijom grupom u Evropi? Ni arheologija ni istorija ne daju nam niti delić dokaza za takve događaje koji bi, kao što smo već primetili, izazvali ništa manje do potpuni nestanak prethodnih populacija i njihovih jezika. Uočimo i ovo: da smo pratili tradicionalnu teoriju morali bismo smatrati ne samo da bi praindoevropski narodi "došli" sa "kurganskom" kulturom iz ukrajinskih stepa, u bronzanom dobu; nego takođe, što je značajnije, da bi se po "dolasku" množili kao mravi, i da bi onda zauzeli skoro čitavu Istočnu Evropu, od arktičkog područja i tundre do obala Crnog mora. Može li se uz svu ozbiljnost nastaviti sa razvojem tako besmislene tvrdnje u 21. veku, uz napredak u mnogim naučnim poljima kao što su arheologija, antropologija, opšta lingvistika i to bez ijednog dokaza? Ako se zatim prisetimo da je centralno područje Slovena bilo Jug, a ne Sever -- kako geolingvistička slika nepobitno ukazuje -- šta ostaje od ove konstrukcije?
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Добро, али ја нисам Келт већ Куман. У овим крајевима појели смо Келте.
Kao da je neko pojeo tu raspravu - ne mogu da pronađem onu tvoju opservaciju gde povezuješ Sekula sa latinskim siccus, ital. secco itd. u značenju suv tj. suvonjav. To bi mogao da bude jedino nadimak, a ne ime, a jeste zasvedočeno upravo kao ime. Zašto ne bi moglo biti ime? Zato što se deca ne krste kao "suvonjavi" i sl.

Međutim, u slovenskoj tradiciji imamo običaj davanja imena novorođenom muškom detetu po opštoj imenici sestra. Tako imamo starosrpsko Sestronja, staročeško Sestronj od Sestronjeg, u značenju zaštitnika prethodnorođene sestre. Po tome gledajući, a imajući u vidu bogat niz slovenskih imena slovenskog korena sa sufiksom -ul (Vladul, Vidul, Vukul, Radul, Bratul, Krstul, Kršul, Dragul, Rašuo (od Rašul ← Rašo, Raško ← Radko, Radivoje), Dančuo (od Dančul ← Dančo, Danko), Njegul, Prvul, Zorul, Gradul, Črnul, Dražnul, Trkul (od Trko ili Trčko), Kožul (od osnove koža)) mirne duše mogu zaključiti kako lično ime Sekul dolazi od hipokoristika za sestru - seka, a u značenju zaštitnika starije sestre kao što je slučaj sa evidentiranim imenima Sestronja i Sestronjeg.

Poljaci
sa imenom Vojceh i prezimenom korena Sekul na Elis Ajlendu:



E sad, iz ovog može proisteći i drugo, da je -ul slovenski sufiks (vidi pod -ulj: Bazdulj, dragulj, modrulj, žarulja, Bukulja, itd.). U tom slučaju ne bismo imali tezu za pomeranje balkanskog slovenstva u doba pre Iraklijeve pozivnice, uz nužno istrajavanje da postoje imena Rumuna sa sufiksom -ul, koji je, ustvari, slovenski sufiks.
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Tako je govorio Slaven:

Riječ "Vlah" je germanskog porijekla. Germani su Kelte, odnosno Gale, nazivali "Walch", odnosno "Welsch" (pa otude i Velšani). Navedena imena počinju da se koriste za cijele susjedne narode, originalan termin za poromanjene Kelte/Gale. Ovaj termin su na Balkan donijeli Goti sa sjeverno od Dunava, koji su koristili taj naziv za balkanske pastire. Kako se romansko stanovništvo povuklo od svih silnih migranata, a u prvom redu Slavena, ono što nije opstalo u velikim gradovima u priobalju se povuklo u planine, i prihvatilo nomadski stil života. Slaveni su preuzeli ovaj germanski termin i prvenstveno ga prisvojili za svoje poromanjene susjede, proto-Rumunje i stanovnike Italije. Ovo tek kasnije postaje isključivi termin za ova dva naroda, a od samih početaka Slaveni to koriste za Romane općenito.

Pak, samo dublje porijeklo ovog termina leži u jednom galskom plemenu koje je živjelo u slivovima rijeka Rone i Garone, "Volcae". Vlasi se prvi put opisuju na ovim prostorima 579. godine, ali istina, bez direktnog imenovanja jesu li to baš Vlasi u pitanju. Najstariji pomen baš Vlaha je od Bizanta, iz 976. godine. Najstariji sin bugarskog ustanika bojara Šišmana David, poginuo je u borbi protiv "vlaških lutalica" (po Kedrinu). Najstariji domaći slavenski pomen je iz Nestorove ruske kronike, s kraja XI. i početka XII. stoljeća.

Dalje, Iliri su, kao i ostali starosjedioci, izumrli, što se vidi iz pričanja Priska iz 472. godine: cijelo stanovništvo od Jadranskoga do Crnog mora je bilo romanizirano, s jedinim izuzetkom (novo-)helenističkih Grka, koji su, pak, primili u potpunosti romejsko ime isto koliko i sami Latini.

Proto-Rumunji vode porijeklo negdje sa juga, s prostora Makedonije. 272. godine, po Flavius-u Vopiscus-u, car Aurelijan je ispraznio Dakiju pod pritiskom Gota, i cijeli romanski elemenat sa naših prostora prebacio na desnu stranu obale Dunava i stvorio novu provinciju "Dacia nova", ili "Dacia ripensis". Koncem XII. stoljeća, veća narodna masa ovih "Vlaha" je prešla Dunav i formirala proto-rumunjski narod. Prvi pomen je iz 1164. godine, po kojem je sinovac cara Manojla Komnina pobjegao u Halič, ali izručen caru jer bi "uhvaćen od Vlaha".Vlaško ime je poslije mahom korišteno za žitelje Vlaške (lol) i Moldavije. 1419. godine imamo zapis vojvode Mirče, koji se naziva "gospodin Vlahom".

Cijelu ovu oblast Grci su zvali "Maurovlahija", pa od toga i Turci "Karavlaška" (pa su i potlačeni narodi to preuzeli, npr. u srpskoj narodnoj poeziji Vlaška je Karavlaška, a Moldavija je Karabogdanska [Bogdan, vladar moldavski]):

Dioba Jakšića:

"Dmitar uze zemlju Karavlašku,

Karavlašku i Karabogdansku.
"

1861. godine odabrano je rumunjsko ime i dolazi do ujedinjenja dvije rumunjske države, te od te godine do današnjeg dana "vlasima" se nazivaju isključivo stanovnici desno od obale Dunava.

Postoji još jedna grupa Vlaha, pored Rumunja, isto pravoslavna. Oni su isto nosili romansko ime, ali se od kraja XIX. stoljeća nazivaju "Aromunima". Mi Slaveni ih zovemo Cincarima ili Kucovlasima, što bukvalno znači "sakati Vlasi". Druga imena su im Aromani, Aramani, Armani, Armoni, Makedonski Vlasi itd...a Grci one koji žive na teritoriju Albanije zovu Arvanitovlasi. Ovi Cincari su konkretno živjeli sve do kraja XVIII. stoljeća (te tako i otpada mit o svecincarskom podrijetlu srpskoga naroda) u Tesaliji, zapadnoj Makedoniji i južnoj Albaniji (u oblasti Epira), kada su se zbog užasnog zuluma Ali-paše Tependije iz Janjine (koji je čak imao svoju zasebnu tursku državu u tim krajevima) svi razbježali po Srbiji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Ugarskoj i na dalje. Evo što piše Jovan Cvijić o njima:

"Cincari sebe nazivaju Aromunima a Srbi i Bugari ih zovu raznovrsnim imenima, kako u kojoj oblasti, zatim prema raznim osobinama njihovim i njihove stoke i po plemenima: Crnovunci, Ašani, Karaguni, Karakačani, Kucovlasi, Beli Vlasi, Arnautski Vlasi, Sarakačani, Faršerioti,..."

Treća grupa Vlaha je ona najmanja, u pitanju su Megleno-Vlasi, Meglenski Vlasi. Njih je opisao Gustav Weigand 1892. godine, oni žive u Grčkoj u oblasti Nanta.

I postoji jedna grupa Vlaha u Istri, Istro-romani, odnosno Čiči, ili Čiribiri. Žive u selima Grabniku, Letaju, Gradinama, Jesenoviku, Brdu, Novoj Vasi i Šušnjevici. Najstariji njihov spomen je iz 1463. godine, a većina dokumenata je iz XVI. stoljeća. Oni su u doba Ivana Frankopana došli sa otoka Krka, koje je cijelo vlaško bilo, mada su pak mnogi kako izgleda po porijeklu iz Bugarske (Franc Miklošič).

Od XV. stoljeća pa sve do sredine XIX: stoljeća na Krku su opstali Vlasi, te su i sačuvali svoj jezik. 1870. godine krčki vjernik Mate Bajčić je čitao molitve otče naš i zdravu Mariju na rumunjskom jeziku, i bilježi da su njegovi roditelji govorili "po vlaški". Uzmimo na umu ovo i ostale otoke i obalske gradove, da vidimo koliko su to mnogo Hrvati vlaškog podrijetla!

Mnogi Grcu su isto tako vlaškog porijekla. Velika većina balkanskih Vlaha je živjela upravo u Grčkoj i Makedoniji. Tesalija se zvala "Velika Vlaška", i glavni grad joj je bio, Larissa, prepun Vlaha. U vrijeme vlade Ivana I. Duke, u periodu između 1258. i 1296. godine ovi Vlasi su imali svoju jako srednjovjekovnu državu (!). U žitiju koje je napisao arhiepiskop Danilo, vidimo da Milutin u svojim udarima na bizantsku Tesaliju udara na "državu zemlje vlahiotske". U Epirskoj kronici Tesalija se zove "GrkaVlaška". Pored Velike Vlaške, postoji i Mala Vlaška (Mikro Vlahia) u grčkim zemljama, obuhvatala je Etoliju i Akarnaniju, a centar joj je bio u gradu Misalungi. I postoji još jedna, treća Vlaška, sa grčkih prostora, na planini Pindu i ime joj je "Gornja Vlaška" (Avo-Vlahija).
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Sljedeću Vlašku nalazimo u Bugarskoj. Ime joj je "Bijela Vlaška" i prostirala se na prostoru drevne Mezije, od Beograda do Šar planine, i od Drine do Crnog mora. Ova oblast (pa i rimska provincija) se dijelila na dva dijela, tj. Gornju Meziju (Mesia superior) od Drine do Lom-planine i na Donju Meziju (Mesia inferior) od Lom-planine do Crnoga mora.

Elem, Vlasi su u stara vremena znači živjeli uglavnom u Grčkoj i Makedonoji, te i Bugarskoj, pa i Albaniji. Ranije se mislilo da su isključivo živjeli na ovim prostorima, da ih na zapadnom dijelo ovog velikog problematičnog poluotoka uopće nije ni bilo, no to se pokazalo netočnim - tromeđe Bosanske krajine, Hrvatske u užem smislu i Dalmacije se zvalo "Vlahia maior", te su ovi Vlasi koji su živjeli u jednom dijelu tromeđa srbizirani i hrvatizirani na osnovu tipa kršćanstva koje su njihovi pripadnici upražnjavali.

Sada slijedi problematika još jedne Vlaške. Ona se nalazila u slavonskom prostoru između rijeka Save i Drave, prostirala se od Požege do Pakraca i od XVI. stoljeća nastanjivana je srpskim uskocima iz Srbije, Bosne i Hrvatske. Termin koji je dobila je "Mala Vlaška", i tako je zabilježena u pismu barona Nechema iz 1706. godine, no u istom on naglašava da u njoj žive Srbi. Vlaha u Slavoniji nije bilo, te ovo je isključivo dobijeno kao statusni pojam za Srbe koji tu žive, jer upravo to je izmjena imena u pitanju. Naime, ista oblast se na karti Volfganga Lanz-a zove "Mala Raška" 1572. godine. No ključni pojam Vlaha u Slavoniji je vjerskoga karaktera, a taj se ubrzo i proširio, u smislu vlah = pravoslavac. Poprilično slično pravoslavni kršćani su rimokatolike nazivali Šokcima.

No etničke Vlahe, zahvaljujući arheološkim iskopavanjima, nalazimo i po drugim heladskim dijelovima, na poluotoku Eubia, pa uostalom i na Peloponezu, pa čak i na Kritu. Spomenuo sam bugarske Vlahe ranije, a u Dobrudži imamo dokumente iz 1095. i 1164. godine koji potvrđuju njihovo prisustvo i tamo. Bugarski vladar Kalojan, koji je dobio priznanje od Pape Inoćentija III. se u papskom pismu naziva "imperator Bulgarorum et Blachorum", dok se Bugarska pravoslavna crkva naziva "universa Bulgarorum et Blachorum ecclesia".

A i drugih dokaza ima o prisustvu svukuda po našim zemljama. Isto kao što je upravo jezgro starohrvatske države vlaško, kod samog starosrpskog centra na pograničju Crne Gore i Srbije imamo regiju koja se zove "Stari Vlah". Jedno polje između Sopota i Mladenovca se i dan-danas zove "Vlaško polje", a tu je i planina Vlašić u Srbiji. А Romanija, Korona, Midžor i razna druga mjesta kao Negrišor, Bukor, Rumska, Barbatovac, Barbes, Stanišor, Brgul, pa čak i skroz do Durmitora, Vizitora i Stavora, očito imaju romanske osnove, i tako do besvijesti.

Da se vratim na glavnu priču. Dakle Slaveni su potisli Vlahe na jug, te ih zemljopisno podijelili na dvije grupacije: stočarske nomade koji su sačuvali ime Vlasi, i gradsko obalsko stanovništvo, Latine/Romane. Evo prvog spomena u srpskim poveljama, u pitanju je povelja kralja Stefana Prvovjenčanoga Nemanjića iz perioda između 1215. i 1219. godine:

"I da ne jemle Srbin Vlaha bez suda."

Ova povelja je potom prevedena na latinski jezik, i izuzetno je interesantan njezin prijevod:

"Et Sclavus non apprehendat Raguseum sine iudicio."

A sada ću, da malo još naučimo, spomenuti povelju velikoga bosanskoga bana, Mateje Ninoslava. Izdao je tri ukupno, 1234, 1240. i 1249. godine, Dubrovačkoj republici, i sve su izričite u razlikovanju Srba i Vlaha (i to, eto, zapadno od Drine), dakle odnoseći se na Bošnjane i Ragužane.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/en/b/ba/Ninoslavcharter.PNG

"A se jeste; ako vjeruje Srbljin Vlaha da se pri pred knezem dubrovackim; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma..."

Hajde sada da vidimo povelju nasljedniga svetosavskoga prijestola i pretendet na vladara Hercegovine, Vladislav Hercegović, veli:

"I jošte zapisuju hoću i trvdju, da – dopustiv meni Gospod Bog gospočtva – da nisam voljan, ni da mogu, nikada zabraniti ni zaustaviti ni jedne moje ljude, ni Vlahe ni Srblje, slobodno hoditi u Dubrovnik, trgovati tako soli kako ine trge i vse ine svoje posle slobodno opraljati; pace, ni ine gospode ljudi da nisam voljan preko našega kotara ustaviti, ni braniti hoditi slobodno svojimi trži i s nimi opravami u Dubrovnik.

Ili kada je u pitanju Zeta/Duklja (preteča Crne Gore) (mada ne znam kako se ovo poimanje uklapa, s obzirom da ona nije zapadno od Drine?):

"A ot vlastel velikih i malih, kto se obrete i čto ljubo ispakosti domu svetoga Nikole ili u seleh ili u ljudeh ili od mednik sel teh ili u čemu inome, ili Srbin, ili Latinin ili Arbanas, ili Vlah da primi gnjev i nakazanie od kraljevstva i da plati kraljevstvu. T. perper."

Za daljnje i dublje priče o Vlasima (a mogao bih nastaviti još ovoliko koliko sam napisao) ovdje više nemam namjere trošiti riječi, pogotovo na osobe koje ili nisu sposobne ili namjerno ne žele ništa da nauče.

Dakle da se vratim na poantu. Drugo značenje vlaškoga imena ima i profesionalnu, stručnu uporabu. "Vlah" je u srpskoj srednjovjekovnoj državi bio i pastir. Tako se i kroz njihove privilegije i razvilo posebno "vlaško pravo", koje je u potpunosti zadržano u Osmanlijskom carstvu (ius valachorum). Prve Vlahe u detalje iz planinskih predjela nalazimo u povelji manastira Žiče iz perioda između 1222. i 1228. godine. Tu su imena Bun, Bukor, Bunilo, Griponj, Mrgela, Singur, Šarban, Tuz i druga. Povelja manastiru Svetog Arhanđela Mihaila i Gavrila u Prizrenu iz perioda od 1348. do 1353. godine je još bogatija, spominju se i poznata rumunjska imena: Marko Fečor, i općenito ona sa nastavcima '-ul': Surdul, Hranul, Njegul, Rajul, Rašul, Stojil, Gradul, Dragul, Ursul, Dragja Vlahiot, itd...vjerojatno je da su poznavali srpsko-slovenski jezik iz osobnih potreba, pa možda su i u Srpsku crkvu išli, ali svoj zaseban identitet su itekako očuvali u svakom pogledu, niti su se pretjerano miješali sa Srbima, mahom stacioniranim poljoprivrednicima.
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
A sada da ne bi neko svakakve gluposti izvučene iz konteksta pronalazio, i tvrdio kako je možda postojao strahovito ogroman broj Vlaha, u nacijama bastarda Makedoncima, Grcima, Albancima, Srbima, Bugarima, Crnogorcima, Bošnjacima, Mađarima i Rumunjima, nasuprot plemenitim čistokrvnim Hrvatima arijevskog podrijetla -> (a za to su nam posebno dragocjene zetske povelje) Vlaha je bilo manje od Albanaca, kojih je bilo manje od Latina. Latina je bilo vrlo malo, i to znamo zasigurno. Dakle, koji je zaključak kada dođu Srbi u pitanje?

Vlasi su bili od značaja za ekonomiju srpske srednjovjekovne države, tako da su bile i potrebe zakonskog reguliranja njihova statusa. U slučaju povrede zemljišne granice, morali su da plaćaju tzv. "potku" u iznosu od 100 perpera. Hajdemo vidjeti što piše u Svetostefanskoj povelji kralja Stefana Uroša II. Milutina Nemanjića:

"Srbin da se ne ženi u Vlasjeh. Ako li se oženi u nevjest igumanovu, da se ograbij i sveže i on Vlah od koga se bude ženil i da se vratij bez volje opet na očino mjesto, a koji budu starinici i ne vzmogu se povratiti ni jedn da nje vojnik i vsi ćelatori."

...što je bila potreba za ne miješanje unutar struktura stanovništva. Onda evo I. Dušanove hrisovulje Dečanima:

"Srbin da se ne ženi u Vlasjeh, ako li se oženi, da je vede u merophe."

No druga povelja ovo čini znatno blažim:

"Srbin da se ne ženi u Vlasjeh, ako li se oženi, da je ćelator."

Kao što vidimo, otuda dolazi do postepenok poistovećivanja etničkog i statusnog pojma. Nije isključeno da Srbljin i sebar imaju možda sličnu povezanost, ali tu stvarno postoje dva različita termina.

Što se tiče miješanih brakova, oni su ne samo bili rijetkost Vlah-netko drugi, već i unutar samih vlaških cjelina. U Tesaliji je postojalo jedno vlaško pleme koje se u stvari dijeli na dva:

1. Karaguni, koji govore rumunjski jezik

2. Mavrovuni, koji govore grčki jezik

Oni se strahovito mrze i ne miješaju se sklapanjem brakova.

Što se tiče jedne grupe Vlaha, u Dalmaciji, eto, njih sam zaboravio (Crni Vlasi - Nigri Latini). U pitanju su Morlo-vlasi, ili kraće "Morlaci". Nastanjivali su uglavnom Dalmaciju i te krajeve. Oni su još u XVIII. stoljeću i pored slavinizacije pod uticajem srpskih izbjeglica sačuvali odrijeđeni romanizirani jezik, kako piše Albert Fortis (Ma i Valachhi parlano una lingua, che latineggia moltissimo, e interrogati del perche rispondano d' essere orginariamente Romani...), i sebe nisu smatrali Slavenima, već Romanima. Kanal između Velebita i otoka Raba i Paga se zvao "Canale della Morlacca". I u koga su se Morlaci asimilirali od sredine XIX. stoljeća? U Srbe? Onaj jedan pravoslavni dio, da. Većina se asimilirala upravo u Hrvate.

Što se tiče samih primorskih gradova, naziv "Morlaci" je upravo bio prvobitno za njih, te su naknadno oni prenijeli naziv na same zagorske Vlahe, koji predstaljaju onu drugu zemljopisnu grupu romanskih starosjedilaca. Na osnovu svjedočanstva Domenica Negria iz 1557. godine, znamo da su Vlasi u hrvatskom primorju i dalje sredinom XVI. stoljeća govorili jezik sličan rumunjskome. Što se tiče mišljenju (a ovo se polu-odnosi i na Dubrovačku republiku), u obalskim gradovima potpuno isto tako nije bilo miješanja Slavena i Romana, a krajem XV. stoljeća su Romani prosto historijskim okolnostima izumrli, uglavnom zbog teške zarazne bolesti koje su tamanile ove gradove u XIV. stoljeću i kasnije. Tek poslije dolazi do miješanja dalmatinskih Slavena (koji su prepunili dalmatinske gradove) i Latina (Vetranić, Marko Marulić, su primjeri takvih Hrvata romanskog porijekla).

Dakle, nesumnjivo je da su pravoslavni Vlasi zabilježeni u Hrvatskoj počev od XIII. stoljeća, isto kao što i pravoslavni Srbi koji dolaze od kraja XV. stoljeća. Zašto poprimaju Srbi često vlaško ime, ali i nikada ne napuštajući srpsko (osim pounijaćenih Križevčana, koji danas sebe smatraju Hrvatima) ime? Zbog gore-objašnjenih razloga. A da tu nema nikakve asimilacije Vlaha u Srbe, govori činjenica da to jednostavno nije historijska okolnost (pogotovo kada pojedine populacije mogu da opstanu i po 1.300 godina, što je više od jedan milenij :whistling: ). Ti 'vlasi':

1. Imaju slavenska imena, a ne rumunjska (primjer: spisak prvog odreda pribjeglica iz 1596. godine u Petrinji, od 21 imena 3 mogu imati romanski korijen, a ostalih 19 čisto slavenska)

2. dovode srpsko pravoslavlje, a ne neko drugo

3. govore srpsko-slovenski jezik, a ne rumunjski

4. dovode sa sobom srpsku narodnu tradiciju (slava), te Dalmacija i dio Hercegovine i okolišje postaju fabrike srpske narodne poezije, a u Bosni opstaje jedino mit o Kulinu Banu od bosanskoga, i prosto samo srpska kultura i običaji svukuda.

Pitanje: Je li taj narod sebe smatrao Vlasima, ne-Srbima? Ne izgleda tako. Po svim izgledima, smatrali su sebe upravo Srbima. Zašto najslavniji austrijski etnograf (čije kompletno djelo imaš na internetu, inaće) godine kaže da su to "tzv. Vlasi", jer nemaju nikakve veze sa pravim Vlasima? Zašto madjar Capalovic piše sljedeće:

"Zbog iste vjere s Vlasima, rimski katolici zovu Srbe, podrugljivo, Vlasima."

Ili mitropolit Saguna (Rumunj iz Transilvanije):

"Katolički Hrvati nazvali su srpske koloniste "vlasima", da im se time narugaju i obilježe da oni ne pripadaju istom narodu sa katoličkim Hrvatima."

ENDE :)
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
I sada, koliki smo mi (mi srpski "lingvisti") gusani u magli da nismo videli ovaj porodični tetragon srpskih sopstvenih imena:

Bratul, Sekul, Mamul, Tatul (isto i Bratula, Sekula, Mamula, Tatula).

Primeri:

Hvala na primedbi jer našao sam i Jarčula i Srbula i Tatula, tražeći Vukula:

Hrisovulja od 1437 g: pominje Vlada vojvodu Rajna, Radula, Dragomira, Albula i Vlksana ili Vuksana Boljara. U njoj se spominje: župan Vojko, župan Todor, i župana Ninča, Mirča, Bodin itd., a u drugoj opet župani: Vuksan, Tatul, Srbul, Jarčul, Šerban, Dobrica, Stojko, Capalj, Negrev, Buda, Vukul. (vidi Vlaho-bolgar. ili Dako-slav: gram. Ven.SP .1840 g)
Zagorka Vavić Gros:
Ево, код презимена Дракула, Дракулић, ту је тај суфикс -ул. То је члан у румунском. Као што је то случај и код презимена Мамула, Шебула, Секула, Фуртула…
Romanoslavica vol. XLVI, nr. 1

http://www.romanoslavica.ro/revista/46.1 Lingvistica.pdf


Bogdul (< Bogda),
Bratul (< osnova Brat- < Brativoj),
Bratula,
Dajul (< Daja < Dabiživ),
Dojul (< Doja < Dobroslav, Dobromir),
Dragul (< tema Drag- < Dragoslav),
Dušul,
Gradul (< Grad- < Gradimir),
Hrajul (< Hraja < Hranimir, Hranislav),
Hranul (< osnova Hran- < Hranimir),
Něgul, (< osnova Něg- < Něgovan, Něgomir, Něgoslav),
Radul,
Rahul (< Raho < Radomir, Radoslav),
Rajul (< Raja < Radomir),
Rašul (< Raša < Radomir, Radoslav),
Stajul (< Staja < Stanislav),
Stanul (< osnova Stan- < Stanislav),
Šarul,
Vladul (< tema Vlad- < Vladimir).

Milica Grković, Rečnik ličnih imena kod Srba, Beograd, Vuk Karadžić, 1977,
Milica Grković, Rečnik imena banjskog, dečanskog i prizrenskog vlastelinstva u XIV veku, Beograd, Narodna Knjiga, 1986.
str. 33, 43, 44, 75, 85, 68, 190, 189, 108, 120,130, 138, 140, 161, 164, 166, 165, 175, 174.


Opovrgnuće teze da je ime Sekula izvedeno iz latinskog "seculae seculorum" što je navodno potkrepljeno imenom Vjekoslav kao njegovom slovenskom prevedenicom:

Ime Vjekoslav ima u korenu starosrpsku reč věkъ (sila, moć), a ne, kako je to jedan od članova bukvalističkog kluba predložio, prevod latinske reči soleće (saeculum) na devetnaestovekovni srpski jezik (u kojem je stoleće imenovano sinonimom za životno doba - věk (vek, vijek)). Prema tome, Sekula nema veze sa saeculum niti saeculae seculorum kako je to prema nemačko-češkom strukovnjaku predloženo.


-------------

Prezime Drakulić

Konkretan Drakul nije Dragul i to mu nije ni ime ni prezime već zvanje po članstvu u redu zmaja. A ako je narodno prezime Drakul od slovenske osnove -drag-, odakle onda kod Srba prezimena Drakula i Drakulić, a nemamo sličan glasovni proces pa da imamo varijante imena Drakoslav, Drakan, Drako, kao varijante Dragoslav, Dragan i Drago?
To je malo začudno s obzirom da se zmaj na rumunskom kaže [zmeu].


Verovatno se radi o seobi akcenta. Jer, prilično mi je ubedljivo, tj. dokazao sam da su odmilice sufiskacije -ul preteča onih na -o, preko -uo. Prema tome Drago i Draguo tj. Dragul bilo bi isto, ali je nova pretpostavka da se akcenat na prvom slogu duži kada -ul prelazi u -uo tj. -o.

Takođe, primetimo odsustvo srpskih patronimskih prezimena Dragula i Dragulić, iako je ime Dragul zasvedočeno.
Uporedi Dragul-Drakulić sa sa Sekul - Sekulić.
 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Nego, kada govorimo o etimologiji vlah od vući, tu je bitno sistematično elaborirati prelazak k u h. U prilog tome, istorijski, mi beležimo i oblik sa k umesto h:

1. u turskim zapisima: vlasi (eflakani)
2. u italijanskim (Moralcco [Morski Vlah], Morlacchi [Morski Vlasi], Morlachia, Canale della Morlacca, Montagna della Morlacca, Morlacca [Morska Vlahija, tj. D. Zagora])
3. u domaćim, verovatno preko italijanskog, (Morlak, Morlaci, Morlački)

Na osnovu toga moguće je zaključiti dasu u turski jezik, a još izvesnije u italijanske dijalekte preuzimani arhaični oblici sa k.

Primeri italijanskog oblika sa k:

ulaccho, vulaccho; vulacchi, ulacchi; vulachia; ulacchi
i sl.

https://books.google.rs/books?id=sY9...lachia&f=false

https://books.google.rs/books?id=Soc...laccho&f=false

Ducas ca., Immanuel Bekker, Corpus scriptorum historiae byzantinae: Ducae Michaelis Ducae nepotis historia byzantina, Weberi, 1834 - 659 pages

Original postavio Mrkalj
Italijansko ulaccho, vulaccho [ulako, vulako] je možda značajnije od turskog eflakan jer je rimsko doba mnogo starije od turskog na Slovenskom Jugu (tzv. Balkanu), a imamo još iz predturskog doba posvedočen srpski oblik sa h-om, naprimer u žičkom popisu vlaha. Tako da bi turski oblik mogao nastati samo zahvaljujući foonološkom pravilu gluvih telefona, a to je da nema pravila kada se reč iz jednog jezika prenosi u drugi jezik, ili pak fonološkim pravilima turskog jezika pri kojem bi među malobrojnim rečima trebalo naći još neku našu reč u kojoj je h poturčeno u k.

Napokon, treba imati u vidu da italijanski jezik ne poznaje fonemu h.



Svakako da bi se slovensko h u italijanskim dijalektima reflektovalo gubljenjem. Prema tome, italijansko k (cch) na mestima slovenskog h može jasno ukazivati na vlak kao slovenski prvobitni oblik te reči.

S druge strane Turski jezik dosledno čuva fonemu h, ali je u reči eflakani ne poznaje. Turska reč eflak bi takođe mogla ukazivati na rano preuzet italijanski (rumunski?) oblik , što u osnovi predstavlja stariji slovenski oblik vlak.


 
Poslednja izmena:

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Pitanje vlaško-romanskog i iliro-albanskog autohtonizma kao naličje paradigme tzv. "velike seobe Slovena na Balkan"


1. Komparativni aspekti slovenskog porekla većine vlaha
sa Slovenskog Juga (tzv. Balkana)

a) Imali smo 500 godina okupacije pod Osmanturcima što je ostavilo stotine (hiljade?) orijentalnih reči u srpskom rečniku; starih romanskih reči u srpskom rečniku (dakle ne lavabo, avion, picerija, bluza i sl.) nabrojivo na prste jedne ruke.

b) Pre 1000 godina na ove prostore su stigli Romi (Cigani) koji i dan danas imaju svoj distinktivan jezik i običaje; tzv. "Vlasi" zapadno od Morave ne ostavljaju ni traga ni glasa o romanskom rečniku, imenima i običajima. Naprotiv, i pre pokrštavanja ostavljaju svedočanstvo o bogatoj slovenskomitološkoj toponomastici (Perućica, Vogošća, Trebević, Vidovo polje, Mokošnica... preko stotinu toponima), običajima (kraljice, ljelja), psovkama (dabogda...) itd. (vidi 4. tačku)

c) Održivost stotina (hiljada?) slovenskih toponima (u Albaniji i Grčkoj) i neodrživost romanskih širom tzv. vlaških područja (prvenstveno dinarskog). Nemogućе da u vremenskom prozoru, između navodnog naseljavanja Slovena na Balkan i naseljavanja Albanaca, prozoru od svega nekoliko generacija, Sloveni nametnu jezik i religiju lokalnom stanovništvu tako da preko noći nastanu novi slovenski toponimi, poglavito oni vezani za slovensku mitologiju, koji onda, uprkos hristijanizaciji i potonjoj albanizaciji stanovništva uspevaju da opstanu sledećih 1000 i kusur godina. Ne ide.


2. Klasno ime vlah
Srednjovekovni etnički Srbi klasno su podeljeni na dve klase:
a. srblji* u klasnom smislu i
b. vlasi u klasnom smislu


A to se vidi u različitim poveljama sa različitih meridijana i različitih doba koje običajno-pravno tretiraju klasni odnos srbljin : vlah. Kako domaće povelje, tako inostrane (npr. austrijske naše oficire nazivaju Srbljima, dok za njihov narod koriste pojam vlasi, vlasi koje zovu i Srblji i sl.) U domaćim poveljama imamo poznate formulacije: u Dečanskoj hrisovulji iz 1330. se kaže da ako bi srbin oženio vlahinju, oboje postaju meropsi „srbljin da se ne ženi u vlaseh, ako li se oženi, da ju vede u merophe"). U Svetostefanskoj hrisovulji između 1313. i 1318, („Ako li se oženi u nevest (bez znanja) igumnovu, da se ograbi i sveže i vlah ot koga se bude ženil, i da se vratii bez volje opet na otčino mesto.") srbljin bi morao protiv svoje volje ("da se ograbi i sveže") da se vrati u svoj stalež ("na otčino mesto"). Zatim u Zakonu za cetinske vlahe (znamo gde je reka Cetina) iz marta 1436. ("srblin da ne more otdati (svedočiti protiv) na vlaha, ni vlah na srblina").
_____
*(npr. u Bosni Dobri Bošnjani bio je prvobitno jedan naziv koji je ograničen bio na plemstvo, na vladajući stalež bosanske kotromanićke države.)


3. Slovenska etimologija reči vlah


Welsh (adj.) Old English Wielisc, Wylisc (West Saxon), Welisc, Wælisc (Anglian and Kentish) "foreign; British (not Anglo-Saxon), Welsh; not free, servile," from Wealh, Walh "Celt, Briton, Welshman, non-Germanic foreigner;"

Ovo je još jedna potkrepa i dokaz tvrdnje da je termin Vlah slovenskog porekla i da potiče od reči vlak, sa istim korenom u glagolu vući, a označava težaka, slugu, roba - isto što označavaju latinske reči Servus i S(c)lavus.

4. Tzv. "Vlasi" su izvor slovenske kulturološke utemeljenosti Južnih Slovena
Osnov jezika, ukorenjenost mentaliteta, običaja i kulture, naročito slovenskog paganizma, dolazi iz krajeva koji se smatraju "najvlaškijim" (dinarski Južni Sloveni).

5. Keltsko-ilirsko-tračanska "proteza" je izlizana i polomljena. Ova "proteza" služila je da pokaže kako je na ovim prostorima ipak bilo ljudi pre tzv. dolaskla Slovena. Ne postoji ni jedna keltska reč niti nedvosmisleno keltski toponim na Slovenskom Jugu, a tzv. ilirski jezik i tzv. trački jezik nisu postojali jer uprkos 200 godina spekulisanja i manipulisanja još nije dokazano da jesu postojali (u poređenju sa oronimima Durmitor i Cipitor, vidi imena planina Toplitor, Zelentor, Visitor itd. gde je tor slovenska reč sa značenjem - staza).

6. Nepobitno slovenski toponimi na Slovenskom Jugu zasvedočeni pre 5. veka
n. e. (Dunav, Drava, Sava, Neretva, Trsatika itd.). Ovi toponimi zabeleženi su u redakcijama stranih jezika budući da Sloveni nisu imali pisanu kulturu.

Itd. itd.
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Читам ово... па ми нешто паде на памет...
Расим Бериша. Готово сви би помислили – чист Шиптар. Мало ко би у имену Расим уочио Рас и Расе (Раце), а још мањи број у Бериши видио најбољег берача у селу, рођеног брата Драгише, Станише, Љубише...
Beriša jeste skraćeno od Berislav (pored Berisav).
https://en.wikipedia.org/wiki/Berislav
https://en.wikipedia.org/wiki/Berislav_Rončević
https://sites.google.com/a/brandeis.edu/berislav-marusic/
https://rs.linkedin.com/in/bviljetic
https://www.researchgate.net/profile/Berislav_Momcilovic

Otud i patronim tipa Berisavljević.
https://sr.wikipedia.org/wiki/Živan_Berisavljević
https://rs.linkedin.com/in/andrijana-berisavljević-1149316b
https://www.subotica.info/licnosti/zivorad-berisavljevic

I desert za kum-Vlaju:



Dakle, Beriše su imenom čisti Srbi.
 

Mrkalj

Elita
Moderator
Poruka
20.199
Зашто је број старороманских речи у српском тако мали?
Ja stvarno ne znam. U prvi mah, čovek bi pomislio da nije došlo do mešanja Slovena sa Romanima sem u zoni primorskih gradova i zoni vlaških migracija u istočnoj Srbiji i Dakiji te da su sve to navodno mešanje izmislili u Beču da bi Srbe pretapali u tzv. "Vlahe", a tzv. "Vlahe" u tzv "Hrvate". But, then again, that's just silly me. :)




1. Biblijski romanizmi. Postoje veoma rano zasvedočene romanske reči, u jezicima naroda pokrštavanih iz Rima imamo latinsku terminologiju (a kod pokrštavanih iz Carigrada grčku.) Tako se kod katoličkih Slovena rano javlja križ (od crux), ocat (od acetum) i zdela (navodno od scutella, mada ja ne verujem u ovo treće).

2. Lažni romanizmi. Beč i Hrvati su, ne bi li Srbe-vlahe pretvorili u romanofone Vlahe i lakše pohrvatili, natezali neke pojmove, po sećanju pišem, kao šiljeg, šilježe (šiljavo jednogodišnje jagnje), dviska (dvogodišnja ovca), katun (od prasl. katuna, ono što se kotrlja, drvena zgrada koja se kotrlja na točkovima ili valjcima), balega (ob + log -a, jer balega je služila za oblaganje kuća) i sl. ali se sada vidi da to nisu romanizmi.

E, sad, čak je zvanična bečka istoriografija odlučila da pogazi Porfirogenita gde on u 32.4.5. piše da su Sloveni došli na pust Balkan jer su Avari prethodno saterali Romane u Albaniju. A pogazila je upravo zato da bi Beč lakše dokinuo srpsku nacionalnu svest stanovništvu Bosne i pohrvatio ga, što je bila prvobitna namera. To je ona priča - "došlo je malo Slovena, sve ostalo je domaće romanizovano stanovništvo koje se vremenom poslovenilo".


3. Eventualni stari romanizmi, kao što je bešika i labrnja. Postoji mogućnost da ovi izrazi nisu u relativno skorije vreme preuzeti od stanovničtva dalmatinskih gradova, kao i Romana dakijsko-balkanskog kompleksa, već da su zaista usvojeni u dodiru sa starosedelačkim romanskim stanovnicima, ali s obzirom na njihov izuzetno mali broj, teško da su i one poreklom od eventualnih romanskih starosedelaca.
 
Top